Te reči, koje su svojstvene ljudskoj bojažljivosti, uveravaju nas u istinitost Hristovog očovečenja, tj. uveravaju nas da je On bio savršen čovek i da je, prema tome, bio podložan ljudskom strahu. Čuj me, rekao je Ocu. Oni, koji nekoga predaju dželatima na smrt, odvraćaju svoje oči i viš
...Više
e ne vide onoga koji će biti kažnjen. Zašto si me ostavio! Gospod ove reči ne izgovara zato, što se Otac u nekom trenutku odvojio od Njega nakon ličnog sjedinjenja Sina i Boga s čovečijom prirodom, nego On to govori usled straha od smrti. „Ako mi Ti, Oče, ne uskratiš Svoju pomoć, Ja se neću uplašiti smrti.“ O tom strahu Gospodnjem govori i evanđelist, pripovedajući da je On, moleći se u (Getsimanskom) vrtu, preklinjao da Ga mimoiđe čaša smrti: Oče moj, govorio je On, ako je moguće, neka Me mimoiđe čaša ova (Mt. 26; 39). Početak ovog psalma Gospod je na jevrejskom jeziku gromoglasno izgovorio na krstu: Ili, Ili, lima savahtani (Mt. 27; 46), tj. Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio, odnosno, zašto si me ostavio, da me obuzme strah u ono vreme kada je, kao što znaš, duh srčan, ali telo slabo? Ili, zašto si dopustio da budem ubijen, kad znaš da Ja nisam učinio ništa dostojno smrti?
Daleko su od spasenja moga reči padova mojih. Kazne, kaže, za moje grehove daleko su od mog spasenja, tj. ne sprečavaju moje spasenje, pošto ni te kazne ni ti grehovi uopšte nisu moji: Ne učini nepravde, kaže prorok (Isa. 53; 9). Moja smrt je kazna za one što su sagrešili, a ne za moje grehove. Možda se može razumeti i tako, da Hristos ovde predstavlja vascelu ljudsku prirodu, kao srodan sa njom i govoreći u njeno ime: „Zašto si Ti, Bože moj, ostavio mene, vascelog čoveka, da umrem?“ Zatim dodaje i razlog ovog napuštanja, odnosno da je osuda za moje grehove (tj. za grehove čovečije prirode) daleko od spasenja i da sam, prema tome, i Ja udaljen od tog spasenja jer, ako bih bio blizu spasenja, nesumnjivo je da bih bio izbavljen od smrti