1 Gospode, vičem k tebi, pohiti k meni, čuj glas moljenja mojega, kad vičem k tebi.

2 Nek izađe molitva moja kao kad pred lice tvoje, dizanje ruku mojih kao prinos večernji.

3 Postavi, Gospode, stražu kod jezika mojega, čuvaj vrata usta mojih.

4 Ne daj srcu mojemu da zastrani na zle pomisli, da čini djela bezbožna s ljudima koji postupaju nepravedno; i da ne okusim sladosti njihovijeh.

5 Neka me bije pravednik, to je milost; neka me kara, to je ulje za glavu moju; glava moja neće odbaciti, ako će i više; nego je molitva moja protiv zloće njihove.

6 Rasuše se po kamenijem vrletima sudije njihove, i čuše riječi moje kako su blage.

7 Kao kad ko siječe i teše, tako se razletješe kosti naše do čeljusti paklenijeh.

8 Ali su k tebi, Gospode, Gospode, upravljene oči moje, u tebe se uzdam, nemoj odbaciti duše moje.

9 Sačuvaj me od zamke, koju mi metnuše, od lukavstva onijeh, koji čine bezakonje.

10 Pašće u mreže svoje bezbožnici, a ja ću jedan proći.