1 A u ono vrijeme kad suđahu sudije bi glad u zemlji; i jedan čovjek iz Vitlejema Judina otide da živi kao došljak u zemlji Moavskoj sa ženom svojom i sa dva sina svoja.

2 A ime tomu čovjeku bješe Elimeleh, a ženi mu ime Nojemina, a imena dvojice sinova njegovijeh Malon i Heleon; i bijahu Efraćani, iz Vitlejema Judina; i dođoše u zemlju Moavsku i nastaniše se ondje.

3 Potom umrije Elimeleh muž Nojeminin i ona osta sa dva sina svoja.

4 Oni se oženiše Moavkama: jednoj bješe ime Orfa a drugoj Ruta; i ondje stajahu do deset godina.

5 Potom umriješe obojica, Malon i Heleon; i žena osta bez dva sina svoja i bez muža svojega.

6 Tada se ona podiže sa snahama svojima da se vrati iz zemlje Moavske, jer ču u zemlji Moavskoj da je Gospod pohodio narod svoj davši im hljeba.

7 I izide iz mjesta gdje bijaše, i obje snahe njezine s njom; pođoše putem da se vrate u zemlju Judinu.

8 Tada reče Nojemina objema snahama svojima: idite, vratite se svaka u dom matere svoje; Gospod neka vam učini milost kao što vi učiniste umrlima i meni.

9 Da vam da Gospod da nađete počinak svaka u domu muža svojega. I poljubi ih; a one povikavši zaplakaše,

10 I rekoše joj: ne, nego ćemo se s tobom vratiti u tvoj narod.

11 A Nojemina im reče: idite natrag, kćeri moje; što biste išle sa mnom? zar ću još imati sinova u utrobi svojoj da vam budu muževi?

12 Vratite se, kćeri moje, idite; jer sam ostarjela i nijesam za udaju. A i da kažem da se nadam i da se još noćas udam, i da rodim sinove,

13 Zar ćete ih vi čekati dok odrastu? zar ćete toga radi stajati neudate? Nemojte, kćeri moje; jer su moji jadi veći od vaših, jer se ruka Gospodnja podigla na me.

14 Tada one podigavši glas svoj plakaše opet; i Orfa poljubi svekrvu svoju; a Ruta osta kod nje.

15 A ona joj reče: eto, jetrva se tvoja vratila narodu svojemu i k bogovima svojim; vrati se i ti za jetrvom svojom.

16 Ali Ruta reče: nemoj me nagovarati da te ostavim i od tebe otidem; jer kuda god ti ideš, idem i ja; i gdje se god ti nastaniš, nastaniću se i ja; tvoj je narod moj narod, i tvoj je Bog moj Bog.

17 Gdje ti umriješ, umrijeću i ja, i ondje ću biti pogrebena. To neka mi učini Gospod i to neka mi doda, smrt će me samo rastaviti s tobom.

18 A ona kad vidje da je tvrdo naumila ići s njom, presta je odvraćati.

19 Tako idoše obje dok ne dođoše u Vitlejem; a kad dođoše u Vitlejem, sav grad uzavre njih radi, i govorahu: je li to Nojemina?

20 A ona im govoraše: ne zovite me više Nojemina, nego me zovite Mara, jer mi velike jade zadade svemogući.

21 Obilna sam otišla, a praznu me vrati Gospod. Zašto me zovete Nojemina, kad me Gospod obori i svemogući me ucvijeli.

22 Tako dođe natrag Nojemina i s njom Ruta Moavka, snaha njezina, vrativši se iz zemlje Moavske; a dođoše u Vitlejem o početku ječmene žetve.