1 Čuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k riječima usta mojih.

2 Otvoram za priču usta svoja, kazaću stare pripovijetke.

3 Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,

4 Nećemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javićemo slavu Gospodnju i silu njegovu i čudesa koja je učinio.

5 Svjedočanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;

6 Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja će se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci

7 Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;

8 I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.

9 Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.

10 Ne sačuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.

11 Zaboraviše djela njegova, i čudesa, koja im je pokazao,

12 Kako pred ocima njihovijem učini čudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;

13 Razdvoji more, i provede ih, od vode načini zid;

14 I vodi ih danju oblakom, i svu noć svijetlijem ognjem;

15 Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;

16 Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.

17 Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji.

18 I kušaše Boga u srcu svom, ištući jela po volji svojoj,

19 I vikaše na Boga, i rekoše: "može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?

20 Evo! on udari u kamen, i poteče voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoće li i mesa postaviti narodu svojemu?"

21 Gospod ču i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.

22 Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoć njegovu.

23 Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,

24 I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.

25 Hljeba anđelskoga jeđaše čovjek; posla im jela do sitosti.

26 Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;

27 I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;

28 Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.

29 I najedoše se i dade im što su željeli.

30 Ali ih još i ne prođe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,

31 Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjače među njima, i mladiće u Izrailju pobi.

32 Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše čudesima njegovijem.

33 I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.

34 Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraćahu se i iskahu Boga;

35 I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov.

36 Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.

37 A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.

38 Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, često ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.

39 Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraća se.

40 Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!

41 Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.

42 Ne sjećaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,

43 U koji učini u Misiru znake svoje i čudesa svoja na polju Soanu;

44 I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.

45 Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.

46 Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.

47 Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.

48 Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.

49 Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela.

50 Ravni stazu gnjevu svojemu, ne čuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.

51 Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.

52 I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.

53 Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.

54 I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova.

55 Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.

56 Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne sačuvaše.

57 Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk.

58 Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.

59 Bog ču i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.

60 Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma.

61 I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.

62 I predade maču narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.

63 Mladiće njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;

64 Sveštenici njegovi padaše od mača, i udovice njegove ne plakaše.

65 Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.

66 I pobi neprijatelje svoje s leđa, vječnoj sramoti predade ih.

67 I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.

68 Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje.

69 I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.

70 I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih,

71 I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja.

72 I on ih pase čistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.

Analiza
Pretraga