1 A kad ču Hananej car Aradski, koji življaše na jugu, da ide Izrailj putem kojim idoše uhode, on se pobi s njima i zarobi ih nekoliko.

2 Tada se Izrailj zavjetova Gospodu i reče: ako daš ovaj narod meni u ruke, do temelja ću raskopati gradove njihove.

3 I usliši Gospod glas Izrailjev i dade mu Hananeje, a on zatr njih i gradove njihove, i prozva ono mjesto Orma.

4 Potom pođoše od gore Ora k Crvenom Moru obilazeći zemlju Edomsku, i oslabi duh narodu od puta.

5 I vikaše narod na Boga i na Mojsija: zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikaki hljeb već ogadio duši našoj.

6 A Gospod pusti na narod zmije vatrene, koje ih ujedahu, te pomrije mnogo naroda u Izrailju.

7 Tada dođe narod k Mojsiju i rekoše: zgriješismo što vikasmo na Gospoda i na tebe; moli Boga neka ukloni zmije od nas. I Mojsije se pomoli za narod.

8 I Gospod reče Mojsiju: načini zmiju vatrenu, i metni je na motku, i koga ujede zmija, neka pogleda u nju, pa će ozdraviti.

9 I načini Mojsije zmiju od mjedi, i metnu je na motku, i koga god ujede zmija on pogleda u zmiju od mjedi, i ozdravi.

10 Potom pođoše sinovi Izrailjevi, i stadoše u oko u Ovotu.

11 I iz Ovota otišavši stadoše u oko na brdima Avarimskim u pustinji koja je prema Moavskoj s istoka.

12 Odande otišavši stadoše u oko u dolini Zaredu.

13 I odatle otišavši stadoše u oko na brodu na Arnonu, koji je u pustinji i izlazi od međe Amorejske. Jer je Arnon međa Moavska između Moavaca i Amorejaca.

14 Zato se kaže u knjizi o ratovima Gospodnjim: na Vajeva u Sufi i na potoke Arnonske.

15 Jer ti potoci, koji dopiru do mjesta Ara, teku pokraj međe Moavske.

16 A otuda dođoše k Viru; to je studenac za koji bješe rekao Gospod Mojsiju: skupi narod, i daću im vode.

17 Tada pjeva Izrailj pjesmu ovu: Diži se, studenče; pripijevajte ga;

18 Studenče, koji kopaše knezovi, koji iskopaše poglavari narodni s onijem koji postavi zakon, palicama svojim. A iz pustinje otidoše u Mantanail,

19 A iz Mantanaila u Nadil, a iz Nadila u Vamot,

20 A iz Vamota u dolinu koja je u polju Moavskom kod gore Fazge i gleda u pustinju.

21 Tada posla Izrailj poslanike k Sionu caru Amorejskom govoreći:

22 Pusti da prođemo kroz tvoju zemlju, nećemo svrtati ni u polje ni u vinograd, niti ćemo piti vode iz studenaca; ići ćemo carskim putem dokle ne prijeđemo među tvoju.

23 Ali ne dade Sion Izrailju da prođe kroz zemlju njegovu, nego sabra Sion sav narod svoj, i izađe na Izrailja u pustinju, i dođe u Jasu, i pobi se s Izrailjem.

24 Ali ga isiječe Izrailj oštrim mačem, i osvoji zemlju njegovu od Arnona pa do Javoka do sinova Amonovijeh, jer tvrda bješe međa sinova Amonovijeh.

25 I uze Izrailj sva ona mjesta i naseli se u svijem gradovima Amorejskim, u Esevonu i u svijem selima njegovijem.

26 Jer Esevon bješe grad Siona cara Amorejskoga, koji bješe prvi zavojštio na cara Moavskoga i bješe mu uzeo svu zemlju njegovu do Arnona.

27 Zato govore u priči: hodite u Esevon, da se sagradi i podigne grad Sionov.

28 Jer oganj izađe iz Esevona, plamen iz grada Sionova, i spali Ar Moavski i stanovnike na visini Arnonskoj.

29 Teško tebi, Moave; propao si, narode Hamosov; dao je sinove svoje koji utekoše i kćeri svoje u ropstvo Sionu caru Amorejskom.

30 Ali ih postrijeljasmo, propade Esevon do Devona, i potrsmo ih do Nofe, koja dopire do Medeve.

31 I tako živje Izrailj u zemlji Amorejskoj.

32 Potom posla Mojsije da uhode Jazir, i uzeše sela oko njega, i izagnaše Amorejce koji bijahu ondje.

33 Potom obrativši se pođoše u Vasan; i izide Og car Vasanski pred njih, on i sav narod njegov na boj u Edrajin.

34 A Gospod reče Mojsiju: ne boj ga se; jer sam ga dao u tvoje ruke i sav narod njegov i zemlju njegovu; i učini mu kako si učinio Sionu caru Amorejskom koji življaše u Esevonu.

35 I pobiše ga i sinove njegove i sav narod njegov, da ne osta nijedan, i osvojiše zemlju njegovu.