1 Poslije stade se tužiti narod da mu je teško; a to ne bi po volji Gospodu; i kad Gospod ču, razgnjevi se; i raspali se na njih oganj Gospodnji, i sažeže krajnje u okolu.

2 Tada zavapi narod k Mojsiju, a Mojsije se pomoli Gospodu, i ugasi se oganj.

3 I prozva se ono mjesto Tavera, jer se raspali na njih oganj Gospodnji.

4 A svjetina što bijaše među njima, bješe vrlo lakoma, te i sinovi Izrailjevi stadoše plakati govoreći: ko će nas nahraniti mesa?

5 Opomenusmo se riba što jeđasmo u Misiru zabadava, i krastavaca i dinja i luka crnoga i bijeloga.

6 A sada posahnu duša naša, nema ništa osim mane pred očima našima.

7 A mana bješe kao sjeme korijandrovo, a boja mu bješe kao boja u bdela.

8 I izlažaše narod, te kupljahu, i meljahu na žrvnjima ili tucahu u stupama, i kuhahu u kotlu, ili miješahu pogače; a kus joj bijaše kao kus od novoga ulja.

9 I kad padaše rosa po okolu noću, padaše s njom i mana.

10 I ču Mojsije gdje narod plače u porodicama svojim, svaki na vratima od šatora svojega; i Gospod se razgnjevi vrlo, i Mojsiju bi teško.

11 Pa reče Mojsije Gospodu: zašto učini tako zlo sluzi svojemu? i zašto ne nađoh milosti pred tobom, nego metnu na me teret svega naroda ovoga?

12 Eda li ja začeh sav ovaj narod? eda li ga ja rodih, kad mi kažeš: iznesi ga u naručju svojem, kao što nosi dojilja dijete, u onu zemlju za koju si se zakleo ocima njihovijem.

13 Otkuda meni mesa da dam svemu ovom narodu? jer plaču preda mnom govoreći: daj nam mesa da jedemo.

14 Ne mogu ja sam nositi svega naroda ovoga, jer je teško za mene.

15 Ako ćeš tako činiti sa mnom, ubij me bolje, ako sam našao milost pred tobom, da ne gledam zla svojega.

16 A Gospod reče Mojsiju: saberi mi sedamdeset ljudi između starješina Izrailjevijeh, koje znaš da su starješine narodu i upravitelji njegovi, i dovedi ih k šatoru od sastanka, neka ondje stanu s tobom.

17 Tada ću sići i govoriti ondje s tobom, i uzeću od duha koji je na tebi i metnuću na njih, da nose s tobom teret narodni i da ne nosiš ti sam.

18 A narodu reci: pripravite se za sjutra da jedete mesa, jer plakaste da Gospod ču, i rekoste: ko će nas nahraniti mesa? jer nam dobro bijaše u Misiru. Daće vam dakle Gospod mesa i ješćete.

19 Nećete jesti jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana;

20 Nego cio mjesec dana, dokle vam na nos ne udari i ne ogadi vam se, zato što odbaciste Gospoda koji je među vama i plakaste pred njim govoreći: zašto izidosmo iz Misira?

21 A Mojsije reče: šest stotina tisuća pješaka ima naroda, u kojem sam, pa ti kažeš: daću im mesa da jedu cio mjesec dana.

22 Eda li će im se poklati ovce i goveda da im dostane? ili će im se pokupiti sve ribe morske da im bude dosta?

23 A Gospod reče Mojsiju: zar ruka Gospodnja neće biti dovoljna? Vidjećeš hoće li biti što ti rekoh ili neće.

24 I Mojsije izide i reče narodu riječi Gospodnje; i sabra sedamdeset ljudi između starješina narodnijeh, i postavi ih oko šatora.

25 I Gospod siđe u oblaku, i govori k njemu, i uzevši od duha koji bješe na njemu metnu na onijeh sedamdeset ljudi starješina; i kad duh dođe na njih, prorokovahu, ali više nikad.

26 A dva čovjeka ostaše u okolu, jednom bješe ime Eldad, a drugom Modad, na koje dođe duh, jer i oni bijahu zapisani ali ne dođoše k šatoru, i stadoše prorokovati u okolu.

27 I dotrča momak, te javi Mojsiju govoreći: Eldad i Modad prorokuju u okolu.

28 A Isus sin Navin, sluga Mojsijev, jedan od momaka njegovijeh, reče govoreći: Mojsije gospodaru moj, zabrani im.

29 A Mojsije mu odgovori: zar zavidiš mene radi? kamo da sav narod Gospodnji postanu proroci i da Gospod pusti duh svoj na njih!

30 Potom se vrati Mojsije u oko sa starješinama Izrailjevijem.

31 Tada se podiže vjetar od Gospoda, i potjera od mora prepelice, i razasu ih po okolu, na dan hoda odovuda i na dan hoda odonuda oko okola, na dva lakta od zemlje.

32 I ustavši narod vas onaj dan i svu noć i vas drugi dan kupljaše prepelice: i ko nakupi najmanje nakupi deset gomora; i povješaše ih sebi redom oko okola.

33 Ali meso još im bijaše u zubima, jošte ga ne pojedoše, a Gospod se razgnjevi na narod, i udari Gospod narod pomorom vrlo velikim.

34 I prozva se ono mjesto Kivrot-Atava jer ondje ukopaše narod koji se bješe polakomio.

35 I pođe narod od Kivrot-Atave u Asirot, i stadoše u Asirotu.