1 A Jakov življaše u zemlji gdje mu je otac bio došljak, u zemlji Hananskoj.
5 Uz to usni Josif san i pripovjedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.
6 Jer im reče: da čujete san što sam snio:
11 I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove riječi.
12 A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svojega kod Sihema,
15 I čovjek jedan nađe ga a on luta po polju, te ga zapita govoreći: šta tražiš?
16 A on reče: tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gdje su sa stokom?
18 A oni ga ugledaše izdaleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,
19 I rekoše među sobom: gle, evo onoga što sne sanja.
21 Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovijeh rekav: nemojte da ga ubijemo.
24 I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama bješe prazna, ne bješe vode u njoj.
29 A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdrije haljine svoje,
30 Pa se vrati k braći svojoj, i reče: nema djeteta; a ja kuda ću?
31 Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv,
34 I razdrije Jakov haljine svoje, i veza kostrijet oko sebe; i tužaše za sinom svojim dugo vremena.
36 A Madijanci prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovu, zapovjedniku stražarskom.