1 I zapovjedi Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: naspi ovijem ljudima u vreće žita koliko mogu ponijeti, i svakome u vreću metni ozgo novce njegove.
4 A kad izađoše iz mjesta i još ne bijahu daleko, reče Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom: ustani, idi brže za onijem ljudima, i kad ih stigneš reci im: zašto vraćate zlo za dobro?
8 Eno smo ti donijeli natrag iz zemlje Hananske novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato?
16 Tada reče Juda: šta da ti rečemo, gospodaru? šta da govorimo? kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša.
18 Ali Juda pristupiv k njemu reče: čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon.
20 A mi rekosmo gospodaru svojemu: imamo stara oca i brata najmlađega, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi.
26 A mi rekosmo: ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onoga čovjeka, ako ne bude s nama brat naš najmlađi.