1 Ali glad bješe vrlo velika u onoj zemlji.

2 Pa kad pojedoše žito koje bijahu donijeli iz Misira, reče im otac: idite opet, i kupite nam malo hrane.

3 A Juda mu progovori i reče: tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš.

4 Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupićemo ti hrane.

5 Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je kazao onaj čovjek: nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš.

6 A Izrailj reče: što mi to zlo učiniste i kazaste čovjeku da imate još jednoga brata?

7 A oni rekoše: čovjek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: je li vam jošte živ otac? imate li još braće? a mi mu odgovarasmo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: dovedite brata svojega?

8 I reče Juda Izrailju ocu svojemu: pusti dijete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša djeca.

9 Ja ti se jamčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv dovijeka.

10 Da nijesmo toliko oklijevali, do sada bismo se dva puta vratili.

11 Onda reče Izrailj otac njihov: kad je tako, učinite ovo: uzmite što najljepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće, i ponesite čovjeku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korijenja i smirne, urme i badema.

12 A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što bijahu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogrješka.

13 I uzmite brata svojega, pa ustanite i idite opet k onom čovjeku.

14 A Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti brata vašega drugoga i Venijamina; ako li ostanem bez djece, nek ostanem bez djece.

15 Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izađoše pred Josifa.

16 A Josif kad vidje s njima Venijamina, reče čovjeku koji upravljaše kućom njegovom: odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.

17 I učini čovjek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu.

18 A oni se bojahu kad ih čovjek vođaše u kuću Josifovu, i rekoše: za novce koji pređe bjehu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.

19 Pa pristupivši k čovjeku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim,

20 I rekoše: čuj, gospodaru; došli smo bili i pređe, i kupismo hrane;

21 Pa kad dođosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakoga nas bijahu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na mjeru; i evo smo ih donijeli natrag;

22 A druge smo novce donijeli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće.

23 A on im reče: budite mirni, ne bojte se; Bog vaš i Bog oca vašega metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeuna.

24 I uvede ih čovjek u kuću Josifovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovijem položi.

25 I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josif u podne, jer čuše da će oni ondje objedovati.

26 I kad Josif dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.

27 A on ih zapita kako su, i reče: kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? je li jošte živ?

28 A oni rekoše: dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se.

29 A on pogledav vidje Venijamina brata svojega, sina matere svoje, i reče: je li vam to najmlađi brat vaš za kojega mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko!

30 A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brže potraži gdje će plakati, i ušav u jednu sobu plaka ondje.

31 Poslije umiv se izađe, i ustežući se reče: dajte objed.

32 I donesoše njemu napose, i njima napose, i Misircima koji objedovahu u njega napose, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Misircima.

33 A sjeđahu pred njim stariji po starješinstvu svojem a mlađi po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda.

34 I uzimajući jela ispred sebe slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.