18-19
Ljubav, ne sud, – to je sav Bogočovek. Tu je i sud, ali ne sud kojim Bog sudi čoveka, već sud kojim sam čovek sudi sebi. I to sudi pobućen Hristovom ljubavlju, Hristovim čovekoljubljem. Jer šta je vera čovekova u Gospoda Isusa, krotkoga, blagoga i mnogostradalnoga Spas
...Više
itelja? Ništa drugo nego čovekova osuda svojih grehova, svoje palosti i propalosti, svoje smrti i smrtnosti. Poveruje li čovek u Bogočoveka, poverovao je zato i time što je osudio svoje grehe i svoju pogibao, i pomoću Njega i Njegove ljubavi spasava sebe od greha i pogibli.
Ko pak ne veruje u Bogočoveka, već je osudio sebe na smrt, osudio grehom i greholjubljem koji uvek vode u smrt, a time osudio sebe i na pakao gde je večno carstvo greha i smrti. Tako je čovek sam sebi strašni i konačii sudija: ili verom u Bogočoveka stiče život večni, ili neverjem u Njega osuđuje sebe na večne muke. To znače Spasove reči: „Koji veruje u njega ne sudi mu se; a koji ne veruje već je osućen, jer ne verova u Ime Jedinorodnoga Sina Božjega“ (st. 18).
Jer Bog Logos = Svetlost, došavši na svet osvetljava do dna svako ljudoko biće, ove njegove tmine i dubine, i svaki čovek može u svetlosti Bogočoveka videti svega sebe: sve grehe svoje, sve smrti svoje, i u njima i iza njih i sav pakao svoj.
A kada ljudi i pored toga, i pošto sagledaju svu palost i propalosg svoju, odbacuju Bogočoveka i ostaju pri svojim gresima, odbacuju Njegovu svetlost i time sami ostaju pri svojoj tami, onda su sami krivi i za svoju smrt i za svoj pakao, jer su većma voleli tamu nego svetlost, smrt nego besmrtnost, pakao nego raj.
To jasno blagovesti Spas: „Ovo je sud: svetlost doće na svet, i ljudi zavoleše većma tamu nego li svetlost, jer dela njihova behu zla“ (st. 19)