5-6
„A za tuđinom neće da idu, nego beže od njega, jer ne poznaju glasa tućega“. Tuđin, ko? Najpre, đavo, zatim: zlo, greh, smrt = sve đavolovo, sve što otuđuje od Boga; i još: sve što je tuđe bogolikoj i bogozdanoj prirodi ljudskoj. Za tim „tućinom“, za tim tuđi
...Više
m, neće da vde ništa što je božansko, bogoliko, bogočežnjivo u čoveku, i u ljudima. – Ali, zbog greholjublja ovog čovek, ljudi su izgubili pravilan pojam o svome i tuđem: ne znaju čiji su, kome su svoji i ko je njima svoj. Gledajući sebe porobljenim gresima, oni često smatraju da im Bot nije svoj; već tuđ; svoj im je onaj s kim su se orodili i srodili pomoću grehovnih slasti.
Toliko se ljudska priroda posuvratila: Bog koji je po bogolikoj duši njima svoj i „njihov rod“, postao im je tuđin; a đavo, koji im ni po čemu u njihovoj bogozdanoj prirodi nije svoj, niti rod, već im je sav po svemu tuđ, postao im je kroz slastoljublje svoj, toliko svoj, da im je često i – duhovni otac