Služiti, spasenju drugih pomoću evanđelskih podviga, eto u tome se i sastoji naše spasenje. Upražnjava li hrišćanin ma koji evanđelski podvig radi spasenja svojih bližnjih, na sigurnom je putu spasenja. Moli li se Bogu za njih, posti li za njih, strada li za njih, voli li ih, čini li im do
...Više
bro, on je na tom blaženom putu. Rečju: služi li im pomoću ma koje dobrodetelji evanđelske, on izgrađuje spasenje duši svojoj, jer time savlađuje sve grehovno i smrtno i demonsko što je u njemu i u bližnjima oko njega. Kada hrišćanin unese svoju dobru volju u milosrđe evanđelsko, tada mu sva duša krene putem spasenja, i sveti Anđeli su joj glavni saputnici. I ona ne sustaje, jer se blagodat Božja množi u njoj kao uzdarje za podvig milosrđa.
Ništa tako ne osigurava spasenje čoveku kao milosrđe. To je ono što će se najviše tražiti od nas na Strašnome sudu (sr. Mt. 25. 34-46). U tome će biti slava naša i hvala naša pred Bogom i svetim Anđelima njegovim. Ponese li evanđelsko milosrđe našu dušu, sigurno je da će je odneti u naručje Božje. Imajući sve to u vidu, sveti apostol piše korintskim hrišćanima: „jer znam vašu dobru volju, za koju se o vama hvalim Makedoncima da se Ahaja prigotovi od lanjske godine, i vaša revnost potstače mnoge“.
Tvoja revnost u ma kojoj evanđelskoj dobrodetelji, po tajanstvenom dejstvu blagodati Hristove, pokreće i srca bližnjih, srca koja nisu uspavana greholjubljem i narkotizovana slastima ovoga sveta. To je razlog što se čovek ustvari nikada sam ne spasava. Spasavajući sebe, čovek neminovno doprinosi spasenju drugih, na nevidljiv blagodatno-tajanstveni način učestvuje u njihovom spasenju. Jer su nam još od Adama duše svima povezane, a naročito od Novog Adama – Gospoda Hrista. I tvoja duša koja upražnjava evanđelske podvige, ko zna na koliko duša evanđelski utiče! To ćemo saznati tek na dan Strašnoga suda.