Čime je čovek mio Bogu Spasitelju našem? Dobrom voljom i revnošću za ono što je evanđelsko. Imaš li to, ti si Mu omileo. A u tome je radost neprolazna, radost anđelska: biti mio čudesnom Gospodu Isusu. Nema li čovek dobru volju za ono što je evanđelsko, on je sigurno ima za ono što je
...Više
neevanđelsko. A šta je neevanđelsko? Greh, smrt i đavo. Takav čovek ne može biti mio Spasitelju, jer Njemu nikad nije mio greh, i ono što uvek za grehom ide: smrt i đavo, Istina, čovekoljubivi Gospod dvoji greh od grešnika, spasava grešnika – osuđuje greh.
Ali, izjednači li čovek sebe dobrovoljno sa grehom, i svesno i uporno ostaje pri njemu i u njemu, onda ga Gospod prepušta grehu da ga greh vodi. Kuda? U svoje carstvo: u smrt, u pakao. Kao Bog ljubavi i slobode, Gospod ne čini nasilje nad čovekovom slobodnom voljom, on neće da nasilno odvoji čoveka od onoga što on voli, u šta je uneo svoju dobru volju, gotovost. Da, Gospod traži od nas našu dobru volju, a za to nam daje spasenje, i u njemu sva svoja božanska bogatstva osvećenje, oboženje, ohristovljenje, blaženstvo, večni život, carstvo nebesko. Od nas se traži tako malo, a daje nam se tako mnogo. Imajući to u vidu, sveti apostol blagovesti: „Jer ako ima ko dobru volju mio je po onome što ima, a ne po onome što nema“.