ene“. Ne sumnjaj da će te Bog utešiti, ako si potišten zbog nečeg dobrog, zbog nečeg evanđelskog, zbog nečeg što se odnosi na spasenje duše tvoje. Jer je Bog naš – „Bog svake utehe“, i On „nas utešava u svakoj nevolji našoj, da bismo mogli utešiti one koji su u svakoj nevolji utehom kojom nas same Bog utešava“ (2 Kor. 1, 3. 4), On, preveliki i svemoćni apostol, nesumnjivo svemoćni, jer tvrdi za sebe: „Sve mogu u Hristu Isusu koji mi moći daje“ (Flp. 4, 13), očekuje utehu od svog učenika, Tita! Kakva smirenost!
On, koji je za života bio uznesen do trećega neba i u sam raj, smirava se toliko, da mu je potrebna pomoć njegovog učenika. Ali u tome je evanđelska veličina svetih apostola: oni na svoje učenike gledaju kao na svoje mile saradnike. Sveti Pavle prednjači u tome. Čime ga je Bog utešio? „Dolaskom Titovim“.