Mi smo razapeti između dva sveta, između – „neba i zemlje: zemljano telo vuče k zemlji, nebeska duša vuče k nebu. Ta raspetost je naročito strašna, otkako je greh svestrano ogrehovio telo i sve telesno, i prikovao za zemlju, i otkako smrt caruje u svetu čovečanskom. To hrišćani snažn
...Više
o osećaju. Iskušenja sa svih strana, i spolja i iznutra: spolja, od sveta i demona, iznutra – od naših slasti i strasti, zlih navika i grešnih uspomena, nečistih pomisli i greholjubivih želja. I duši nebeskoj i nebočežnjivoj teško je i teskobno u malom i grehopotlačenom telu, i ona se kroz uzdahe otima ka gornjem, nebeskom svetu, ka carstvu Hristovom, ka svojoj večnoj kući, kući od Boga, nerukotvorenoj na nebesima. Zato je sveti apostol pun uzdisajne blagovesti: „Jer u ovome uzdišemo, želeći obući se u svoj nebeski stan“. Uzdišemo u ovome zemljanom stanu našem – telu, u ovome glinenom šatoru. A uzdišemo i u ovom zemaljskom svetu, koji je takođe sav glinen, zemljan, tesan, teskoban.
Teško je telo duši, naročito teško kada je ispunjeno olovom greha i tučem smrti. A smrt caruje u nama kroz grehe i greholjublje. Ali, ma kako mi voleli greh, bogolika i nebočežnjiva suština duše ipak oseća težinu od njega, uzdiše i tuži, samo da se što pre oslobodi njega.
Vidoviti za sve grehe svoje, kao i za grehe sveta i tvari, hrišćani – kako se osećaju u ovom svetu? Tužno i uzdisajno, jer se sve patnje i svi bolovi sveta slivaju u njihove osetljive i saosetljive duše, i oni uzdišu uzdasima svih tvari i bića, kažnjenih bolestima i smrću zbog. ljudskog greha.
Zato sveti apostol, oblagodaćenm svesaosetljivac, i izjavljuje u ime svih hrišćana: „Mi sami u sebi uzdišemo, čekajući izbavljenja telu svom“ (Rm. 8.23). Svojim grehopadom, mi smo ljudi bacili ovaj svet u takve muke, u takav pakao, da se u nama hrišćanima „sam Duh Sveti moli za nas uzdisanjem neiskazanim“ (Rm. 8,26).
U takvom svetu, prirodno, hrišćani uzdišu „želeći se obući u svoj nebeski stan“, koji je od Boga, i od naših uzdaha i molitava, postova i milostinja, ljubavi i trpljenja, i ostalih evanđelskih raspoloženja. Taj nebeski stan je pravi zavičaj nebočežnjive duše ljudske, koja je sva poreklom s neba. Sve što je u hrišćaninu Hristovo, vuče ga ka Gospodu Hristu na nebesima; sve što je nebesko, vuče ga ka nebu; sve što je božansko, vuče ga ka Bogu. Kroz sve to on neprestano uzdiše za večnim obitalištem svojim, za večnom kućom svojom, nerukotvorenom, od Boga, na nebesima. I telo njegovo je uzdisalište, u kome duša njegova stalno uzdiše za onim, Hristovim, nebeskim svetom, gde je njena prava i večna otadžbina.