Zašto? Zato što znamo „da nam kroz mnoge nevolje valja ući u carstvo Božje“ (D. A, 14, 22). Svaka nevolja Hrista radi i Evanđelja radi približava nas carstvu Božjem. Otuda svaku nevolju podnosimo ili s radošću ili s junačkim trpljenjem. ? sile za to daje nam sam „Bog svake utehe“ 2
...Više
Kor.1,3). Kada pak premnoštvo nevolja nagrne na nas, onda nam se „premnoštvo sile“ daje od Boga, da ih možemo podnositi i da nam ne dosade. U nevoljama našim proba se vera naša kroz trpljenje; proba se ona blagodatna sila koja nam se daje od Boga krov svete tajne i svete vrline. Naše držanje u nevoljama pokazuje da li smo tu blagodatnu silu pretvorili u svoju, da li njome živimo i kroz svet hodimo, u kome je mnogo nevolja (sr. Jn, 16, 33), zato što je u svetu mnogo zla i zlih.
? zlo i zli ne trpe ništa što je Hristovo, nego gone, i na muke stavljaju, i nevolje ljute izmišljaju. „U svemu imamo nevolje“, jer nam se ništa olako ne daje. Začne li se ljubav evanđelska u nama, demoni sa svih strana napadaju na nas, eda bi je satrli u samom začetku. Odbraniti se, – to je podvig i nevolja. Tako isto, primete li ? nama molitvu, post, pravdu, istinu, smernost, krotost, i ma šta evanđelsko, na sve to kidišu sve zle sile, i vidljive i nevidljive, i vuku nas iz nevolje u nevolju, eda bi nam se dosadilo ići Hristovim putem i podvizavati se evanđelskim podvizima spasenja svoga radi i bližnjih svojih radi.
Eto, probaj danas da ti u taku dana nijedna rđava misao ne mine kroz tlavu. Koliko ti pri tome treba bdenja, i molitve, i vere, i samokontrole, i samomučenja!
Ili: današnji dan ti je poslednji dan u ovom životu. ? tu je pogrebna – takva napregnutost duše i kakva delatnost evanđelskih sila što su u tebi! ? sve je to – ogroman podvig, satkan od bezbroj muka i nevolja. Nema sumnje, sve se evanđelsko mora odstradati, nevoljama platiti. Bezbroj nevolja! Ali „da se niko ne smete u ovim nevoljama, jer smo na to određeni“ (1 Sol, 3, 3).
Po meri nevolja koje nas snalaze radi Hrista, treba da merimo svoje hrišćanstvo, i svoju približenost Spasitelju i spasenju, Zato se mi hrišćani „hvalimo nevoljama“ (Rm. 5, 3). Jer kad one nagrnu na nas, znak je da smo na putu koji vodi u carstvo Božje. Mi imamo zapovest, koja je ujedno za nas blagovest: „u nevolji trpite“ (Rm. 12, 12).
„Zbunjeni smo, ali ne gubimo nade„; zbunjeni smo od mnogih nevolja za Hrista. Zbilja, kako da se ne zbune hrišćani, kada na svako njihovo evanđelsko dobro udara hiljadu zla? Kako da se ne zbune, kada se protiv njih digao sav pakao i mobilisao sve zle sile? Opkoljeni smo iskušenjima sa svih strana: neprestano se probijamo kroz njih kao kroz prašumu, koja – da li ima kraja? Kuda god krenemo, na prepreke naiđemo; prepreke i odozgo i odozdo, i sleva i sdesna. A mi?
„Zbunjeni smo“ zbog toga, „ali nismo očajni“, jer „premnoštvo sile“ Božje neprestano nas prati, i vodi, i provodi kroz sve bezbrojne nevolje. ? one su bezbrojne, da bismo stalno osećali kako smo ništa, te se zato stalno smiravali, i smirenjem od Boga sile prosili, sile svepobedne: „da premnoštvo sile bude od Boga ? ne od nas“.
Kada bi se oslanjali na sebe, ubrzo bismo uvideli da se oslanjamo ie najslabiju trsku. Zato se hrišćanin u svakoj nevolji molitvom i verom pruža ka Hristu Bogu, koji nam daje moći da sve podnosimo Njega radi, i to s radošću podnosimo. Je li nam u svemu evanđelskom teško, beskrajno teško i stojimo „zbunjeni“, to je stoga, da bismo mi ljudi osetili koliko smo bespomoćni kada treba nešto evanđelsko, božansko, spasonosno da ostvarimo u sebi ili u svetu oko sebe. Zlo je u svetu toliko, da ga samo božansko dobro, dato u licu Isusa Hrista, može nadvladati i savladati. Naslonjeni ka Njega, mi nikada „ne gubimo nade“, „nismo očajni“. Znamo, znamo, znamo da poslednja, završna, odlučujuća pobeda uvek pripada Hristu i njegovom božanskom dobru.