7 Ako li služba smrti koja je u kamenju izrezana slovima, bi u slavi da sinovi Izrailjevi ne mogoše pogledati na lice Mojsijevo od slave lica njegova koja prestaje:
Kopirano
Komentari
7-8

Do pojave Jedino Besmrtnog, Gospoda Hrista, sav svet bio je pod smrću, saz stari svet: i izabrani narod i neznabošci. To pokazuje sam Stari Zavet – osovina staroga sveta. Jer njegova svetlost, padajući na sva ljudska bića, pokazuje da su sva pod smrću. Svaki ljudski put u s...
Više
tarome svetu završavao se smrću. Ma šta radili, ljudi su radili smrti, služili smrti. Jer nikako nisu mogli da je savladaju, i spasu sebe od nje. Vascela služba njihova života ustvari je „služba smrti“. To važi za sve starozavetne ljude, pa i za one najveće, najbolje, najsvetije. Kao što je sveti bogovidac prorok Mojsije. Slava kojom je on sijao kada je na Sinaju primao zapovesti Božje, dolazila mu je neposredno od Boga, i svetlošću svojom preko lica njegova osvetljavala sva bića ljudska, utonula u tamu smrti. I on, rob smrti, kao i sav rod ljudski, tako je sijao svetlošću Besmrtnoga, da osmrćene oči starozavetnog Izrailja nisu mogle „gledati u lice Mojsijevo od slave lica njegova koja beše prolazna“. Da, prolazna, jer je njen cilj bio da nagovesti i praobrazuje slavu Jedino Besmrtnog, koji se imao javiti zemnorodnim i smrtorodnim bićima ljudskim, i pokazati im svu neprolaznu slavu Besmrtnosti božanske. Svetozarno lice Mojsijevo bilo je samo ukazanje, i simvol, i praslika one „istinite svetlosti“, koja dođe u naš ljudski svet ovaploćenjem večnog Boga Logosa (Jn. 1, 9). Ta istinita svetlost „svetli u tami“ smrti naše ljudske, ali „tama je ne obuze“ (Jn, 1, 5), Zašto? Zato što je Bogočovek Hristos jedini u našem čovečanskim svetu jači od smrti, i pobeditelj smrti. I On je svojim vaskrsenjem razvejao tamu smrti iz našeg pomračenog sveta, i iz naših duša, i razlio svetlost i slavu svoga besmrtnog Božanstva. I tako nas izveo iz tame u svetlost, jer nas je preveo iz smrti u život večni.

To je On učinio celokupnim svojim bogočovečanskim podvigom na zemlji: od kolevke do Vaznesenja. I sve to ostavio kao Bogočovečansko telo svoje, Crkvu. I Crkvu poverio Duhu svom Svetom, da On blagodaću svojom uvodi ljude u tu svetlost, u tu besmrtnost, kroz pobedu nad smrću, grehom i đavolom. Zato je novozavetna služba – „služba Duha„. Njoj nas uči Duh Sveti. On nas vodi, i rukovodi, i uvodi u carstvo Jedinog Besmrtnog, Jedinog Pobeditelja smrti u osvima svetovima. Po biću svom Sveti Duh je sav besmrtan, i nadsmrtan i nedosežan za smrt. Zato sve što je od Njega i jeste ono što obesmrćuje čoveka, ono čime ljudi savlađuju sve smrti, i sve uzroke smrti – grehe, i sve tvorce smrti – đavole. Iz Njega se neprestano izliva sveta i životvorna božanska sila u vascelo telo Crkve. Ta sila jeste božanska blagodat.
Ona se neprestano preliva i razliva u sve članove Crkve: oživljuje ih, obesmrćuje, osvećuje, obožuje, ohristovljuje, otrojičuje. „Različni su darovi“ Duha Svetog u Crkvi, „različne su delatnosti“, „različne su sile“, ali „sve to čini jedan i isti Duh, razdeljujući svakome posebno kako hoće“ (1 Kor. 12, 4. 5. 6. 11). Svi ti sveti darovi Duha Svetoga, i svete delatnosti, i svete sile, tako su čudesni, i čudotvorni, i svetli, i slavni, da je „služba Duha“ zaista nesravnjeno veća u slavi od svake starozavetne službe. Jer su ove starozavetne službe, i one najslavnije, bile pod senkom smrti.

Ali, činjenica je i to, da je služba svetog proroka Mojsija, i ostalih svetih Proroka, i patrijaraha, i starozavetnih pravednika, bila puna slave, božanske. No, upoređena sa slavom ovaploćenog Boga, ona je sva senkasta, sva paučinasta. Jer je to „služba osuđenja“, „služba smrti“, služba osuđeinika na smrt, svih do jednoga. „Služba osuđenja“, zašto? Zbog greha. Jer greh je po sebi nešto što bezgrešni i svesveti Gospod ne može blagosloviti, već samo osuditi. ? ljudi, izabravši dobrovoljno greh, sami su osudili sebe na smrt. I tako je sav život roda ljudskog od Adama do Gospoda Hrista jednostavna „služba osuđenja“. Jedina slava roda ljudskog u to doba, u doba „službe osuđenja“, bili su sveti Božji ugodnici: proroci, patrijarsi, mučenici, ispovednici, pravednici starozavetni. Nema sumnje, i to je velika slava, jer se javljala u ono neslavno i greholjubivo i smrti podvlasno doba, u doba vlasti Satanine nad rodom ljudskim. ? Hristova služba Bogu, to je „služba pravde“, „služba pravednostu,“ božanske u našem čovečanskom svetu, svetu nepravde, greha i smrti. Zato je i slava ove službe nesravnjeno veća od one starozavetne slave „službe osuđenja“. „Služba pravde“, u čemu je? U oslobođenju sebe od uzroka svake nepravde pod nebom: greha. I sa njim – smrti, i đavola. Tu pravdu, i takvu pravednost, doneo je rodu ljudskom Gospod Hristos. I kroz Crkvu je predao ljudima, da i oni u njoj zajedno žive sa Njim, svepravednim Bogom i Gospodom Hristom i njegovim svesvetim i životvornim Duhom. ? Duh Sveti blagodaću svojom oduševljava ljude na tu pravednost, i daje im božanske sile da je vole, da je traže, da žive u njoj i radi nje. I da osećaju neiskazano blaženstvo kada stradaju za nju. Stoga sveti apostol i ukazuje na to korintskim hrišćanima, i kroz njih svima nama, blagovesteći: „Jer kad je služba osuđenja slava, mnogo većma izobiluje u slavi služba pravde“
Sv. Justin Ćelijski
Sv. Justin Ćelijski
(1894 - 1979)
Analiza
Pretraga