19 Kojima je svršetak pogibao, kojima je Bog trbuh, i slava u sramu njihovu, koji zemaljski misle.
Kopirano
Komentari
Eto ko su i šta su neprijatelji krsta Hristova. NJima je "kraj - pogibao". Jer odbacujući krst Hristov, oni odbacuju jedino oružje kojim mogu pobediti greh, smrt i đavola, i tako spasti dušu svoju od pogibije u grehu i večnoj smrti. Đavo ubija ljude grehom. Jer je greh smrt duše. Sve smrti, ...
Više
koliko ih ima, ulaze u ljude kroz greh. Neprijatelji krsta Hristova ustvari su prijatelji svoje pogibije, jer svim silama rade za svoju propast. Bezumlje? Da, jer je to najbezumnije samoubistvo. Svako je samoubistvo bezumno; ovo je najbezumnije. Neprijateljstvo krstu, to je već samoubistvo, kome po bezumlju nema ravna.

Ĉovek je onakav kakav mu je Bog. I neprijatelji krsta Hristova imaju svog Boga. Bog im je - trbuh! Ni odvratnijeg božanstva, ni bezumnijeg idolopoklonstva. "Trbuh - Bog". To znači: slasti i strasti i pogan - proglašeni za božanstvo. Nije li to poslednje i završno izopačenje ljudskog bića? poslednje dno na koje može čovek pasti? najsvirepije ludilo koje može prirodu ljudsku spopasti? Jer ništa poganije od toga ljudi nisu mogli izabrati za boga. Ta manje je ludilo obožavati kamen, drvo, pticu, mačku, i ma koju životinju, negoli svoj trbuh. Sve na trbuh svoditi: i dušu, i savest, i misao, i osećanje; trbuhom misliti, trbuhom umovati, trbuhom čovekovati, radi trbuha živeti, u trbuhu gledati sve, trbuh proglasiti za Boga, - e ima li išta luđe od toga? Trbuh - Bog! Zaista za plakanje ...

Neprijateljima krsta Hristova je "slava u sramu njihovu". U trbuhu videti Boga, - zar to nije najveća sramota za bogoliku prirodu ljudsku? Slava je čovekova spasti se Hristom od greha, od njegovog smrada, od njegovih prljavština, i steći besmrtnost i život večni. A neprijatelji krsta Hristova neprijatelji su te prave slave čovekove, a prijatelji njegovog srama: greha i svih zala. Jer u njima uživaju, njih slave. Slava im je u sramu tom zlosmradnom. Greh je sram za ljudsku prirodu; i smrt je sram; i đavo je sram. Odbacujući krst, ljudi odbacuju jedino sredstvo kojim se taj sram skida sa prirode ljudske, i čovek obasipa božanskom slavom, i živi u toj slavi. Sram smatraju za slavu, - toliko je izopačena i posuvraćena logika, i duša, i um, i srce u neprijatelja krsta Hristova. Sve što je neprirodno i nenormalno, za njih je postalo i prirodno i normalno. No sve njihove izopačenosti i nenormalnosti izviru iz njihove osnovne nenormalnosti: iz toga što trbuh smatraju za Boga. Živeći u slastoljublju i greholjublju njihovo biće u toku vremena provri sramotama, i mi imamo pred sobom ljude "koji se pene svojim sramotama" (Jud. 3). I hvale se njima: vide u sramu - slavu, u grehu - sjaj, u paklu - raj.

Neprijatelji krsta Hristova "zemaljski misle", jer su bogoliki um svoj ozemljili, pretvorili u ilovaču, u roba ilovače. Duša im je zemljosala, te sva zaudara na zemlju. Misli im se vuku po zemlji kao gliste, beskrilne i nemoćne da se dignu nad zemljom. Otuda zemaljski svet oni i smatraju za sve i sva. Razgrnite ma koju misao njihovu, ili osećanje, zaudaraju na zemlju. A misao, poreklom s neba, i data je čoveku da ga vezuje sa nebom, sa onim svetom, sa Bogom, sa večnim. No gle, oni je smanjili, opatuljili, ogmizavili, te puzi po zemlji i hrani se zemaljskim.

Zato ih i ne interesuje ništa nebesko, ništa besmrtno, ništa božansko. Niti oni to priznaju. Po svemu suprotnost hrišćanima. Jer je u hrišćana osnovno pravilo: misliti o onome što je gore, na nebu, gde Hristos sedi s desne strane Boga; i živeti nebeskim životom u Hristu (sr. Kol. 3,1-4). Kakva misao, takav život. Misli li zemaljsko, čovek i živi zemaljski; misli li nebesko, čovek i živi nebeskim. Koji zemaljsko misle, mrze krst Hristov, jer on vuče čoveka u gornje svetove, božanske i večne i svetle.



Ništa ne može jače pobuditi na stid, veli sveti Zlatoust, i biti prekornije od reči: "kojima je Bog trbuh, i slava u sramu njihovu". Koji su takvi? Oni koji "zemaljske misle", koji govore: sagradićemo kuće. Gde? Na zemlji. Kupićemo njive, - opet na zemlji. Zadobićemo vlast, - opet na zemlji. Steći ćemo slavu, - opet na zemlji. Obogatićemo se, - svakako na zemlji. - Eto, to su oni kojima je Bog trbuh! Oni koji ništa duhovno ne misle, nego su zauzeti samo brigama i mislima o zemaljskom, zaista oni imaju trbuh za Boga, i govore: "da jedemo i pijemo, jer ćemo sutra umreti" (1. Kor. 15,32). - I posle toga ti se jediš što ti je telo od zemlje, mada ti to ništa ne smeta u pogledu vrline. Međutim, reci mi, ti se smeješ i zabavljaš, zadovoljstvima ukopavajući dušu svoju u zemlju, i uopšte ne misleći o tome? I kakav ćeš oproštaj dobiti, survavši sebe u taku neosetljivost, kada i samo telo treba učiniti duhovnim? Jer i to je moguće, ako uzaželiš. Tebi je dat trbuh da ga hraniš, a ne da ga proširavaš; da upravljaš njime, a ne da on gospodari tobom; da ti služi za hranjenje ostalih delova tela, a ne da ti služiš njemu, ne da ti prekoračuješ granice. Ni more kada se izlije preko svojih obala ne čini tolika zla, koliko trbuh škodi telu i duši našoj: more potapa svu zemlju, a trbuh svo telo. Odredi mu meru - koliko mu je po prirodi dosta, kao što je Bog ogradio more peskom. I ako se on bude uzrujavao, ako bude besnio, - zapreti mu silom što je u tebi. Pogledaj, Bog te je obdario razumom, da bi ti NJega podražavao; a ti nećeš, nego, videći kako tvoj prepuni trbuh upropašćuje i obaruštinjuje svu tvoju prirodu, ne smeš da mu naložiš uzdržljivost i da ga sateraš u granice umerenosti
Sv. Justin Ćelijski
Sv. Justin Ćelijski
(1894 - 1979)
Analiza
Pretraga