Pravednik miluje duše životinja svojih (PrS 12,10)
Mitropolit Kiril
Mitropolita Kirila prevozili su u izgnanstvo. Jednom, kasno noću, bio je izbačen iz vagona u punoj brzini kretanja voza.
Bila je sniježna zima. Mitropolit Kiril pao je u ogroman sniježni nanos. Dugo je išao po snijegu i iznemogavši pao. Osjećajući da počinje da se smrzava, počeo je izgovarati molitvu za ishod duše. Odjednom vidje kako mu prilazi medvjed, te se jako uplaši. Međutim, medvjed je prišao, onjušio ga i legao pored njega. Isprva, Kiril nije znao šta da radi, ali ne izdržavši hladnoću leže uz medvjeda da se ugrije. Ujutru medvjed ode u šumu i ostavi Kirila., Kada se probudio, Kiril začu pijetlove koji mu dadoše doznanja da je naselje blizu i on se zaputi tamo.

Medved u snegu
Simeon Stolpnik
Prepodobni Simeon Stolpnik živio je u 5. vijeku. Mnogo godina života je proveo na stubu (stolpu) pa je tako prozvan Stolpnik. Jednom se unutar ograde stuba naselila bila zmija pa su se ljudi bojali dolaziti kod njega. Toj zmiji jednom trn upade u oko, zbog čega se ona uvijala od bola. Simeon se sažali na nju i na čudesan način joj izvadi trn. Nakon tri dana, zmiji se oko zacijelilo i ona ozdravi. Posle toga ona ode u skrovište, a ljudi nastaviše da dolaze kod Simeona bez straha.
Prepodobni Gerasim
Prepodobni Gerasim živio je u 5. vijeku u Jordanu. Jednom dok se moljaše Bogu u pustinji, začu strašnu riku i ugleda lava. Lav je hramljući, prišao Prepodobnom Gerasimu. Prišavši, pruži mu povređenu šapu. Sveti vide da se u šapu zarila velika bodlja. Lav je posmatrao starca pogledom punim patnje.
– „Šta je prijatelju, mnogo te boli?” – upita starac. „Strpi se, sad ću ti pomoći”.
Izvadi trn, očisti ranu i poveza je komadićem tkanine. Lav od tada nije želio da ide i pratio je prepodobnog Gerasima gdje god je ovaj išao.

Sveti Gersaim i lav
Sveti Antonije Veliki
Išavši kroz pustinju, Svetom Antoniju Velikom put je jednom pokazivala hijena. Ona ga dovede do neke pećine u kojoj on prepozna Prepodobnog Pavla Tivejskog. Starci se zagrliše.
Zatim doletje gavran koji im donese hleba u svom kljunu. Sveti Pavle objasni kako gavran to radi svakog dana.
Posle trpeze Pavle reče Antoniju da će umrijeti i da ga je Bog poslao da ga sahrani. Zaplaka Antonije i stade se moliti ispred pećine za svog druga. Zatim ugleda jarku svjetlost, anđele kako poju, Proroke, Apostole, a među njima Prepodobnog Pavla.
Sveti Antonije se vrati u pećinu i vidje da se Sveti Pavle već upokojio. Kada dođe jutro, trebalo je kopati grob ali lopata nigdje nije bilo. Iznenada, pred njega stadoše dva lava. Ti lavovi su se mnogo godina družili sa Prepodobnim Pavlom. Oni spustiše glave i počeše kopati grob.
Sveti Vlasije
Kada je imperator Likinije progonio hrišćane, Sveti Vlasije se nastani u jednoj pećini. Zveri bi mu dolazile i čekale da završi sa molitvom. Starac bi izlazio iz pećine i blagosiljao zveri, a one su radosno trčale, skakale i lizale ruku Svetome i umiljavale se oko njega. Bolesne zveri Vlasije je iscjeljivao stavljajući ruke na njih.
Sveti Akakije
Jednom je Sveti Akakije, episkop Militinski, koji je živeo početkom 5. vijeka, propovjedao u hramu. Ispod tavanice tog hrama laste su gradile sebi gnijezda. One su glasno cvrkutale i prelijetale iznad glave svetitelja, smetajući ljudima da čuju propovjed.
Tada Sveti Akakije reče: “Drage laste, imenom Tvorca vas molim, ne smetajte mi da propovjedam!” Na veliko čuđenje svih, odmah nastade tišina. Sve laste poletješe iz hrama i vratiše se tek nakon završene propovjedi.
Sveti Serafim Sarovski
Serafim Sarovski je takođe živio u šumi. Svoj ručak je dijelio sa raznim stanovnicima Sarovske šume – mnogobrojnim životinjama koje su se okupljale oko njegove kelije.
Oko ponoći bi mu dolazili medvjedi, vukovi, zečevi, lisice i razno zvjerinje. Dopuzale bi čak i zmije, gušteri i drugi gmizavci. Podvižnik bi tada izlazio iz kelije da ih hrani.
Očevidac tog prizora, Sarovski monah, otac Aleksandar, začuđeno je pitao Serafima kako to da ima dovoljno hleba za tako mnoštvo životinja, na šta mu je Prepodobni odgovorio da kod njega uvijek ima koliko je potrebno da ih nahrani.
Ne jedanput, ljudi su gledali kako Sveti Serafim hrani medvjeda iz svoje ruke. Osobito je bilo čudesno u tim trenucima što je lice Svetog Serafima bivalo svijetlo i radosno kao u anđela.

Serafim Sarovski i medved
Prepodobni Vin
Svetog Vina poslušala je ogromna životinja – nilski konj. Na obali rijeke gdje je živio, mještani su imali svoje usjeve. Međutim, neka životinja je te usjeve stalno uništavala.
– „Imenom Isusa Hrista zapovjedam ti da više ne pustošiš ova polja” – izgovori prepodobni Vin.
Tada se iz vode pokaza ogroman nilski konj. On pogleda Svetoga, klimnu glavom kao u znak saglasnosti i zapliva niz rijeku. Više ga niko nije vidio u tim krajevima.
Sveti Mamant
Sveti Mamant živio je u 3. vijeku nedaleko od grada Kesarije Kapadokijske. Upravnik toga grada je mrzio hrišćane i progonio ih je. Jednom posla vojnike da uhapse Mamanta i dovedu ga u grad.
– „Uđite, djeco moja, poslužite se@ – nježno ih primi starac i nahrani ih sirom i mlijekom.
Iznenada, u kolibicu počeše svraćati zvjeri. Najprije košute i koze, zatim hijene i lavovi. Vojnici se uplašiše. Starac im reče da se ne plaše i da su to njegovi prijatelji. Vojnici su bili zadivljeni time što su doživjeli, ali su znali da se ne smiju vratiti ako ne dovedu starca. Starac kao da je znao njihove misli. Reče im da ga odvedu upravniku i oni tako učiniše. Upravnik Kesarije je pokušao da natjera Svetoga da se odrekne Hrista, ali ovaj to ne učini i primi mučeničku smrt.
Sveti Elije
U 4. vijeku u egipatskoj pustinji živio je Sveti Elije. Jednom noseći hranu bratiji, Elije se umori od tereta. Tada ugleda stado divljih magaraca. Imenom Božijim zapovjedi jednoj životinji da priđe. Magarac to i učini i postavi leđa. Oni zajedno odoše na put gdje dođoše do velike rijeke. Elije ne znaše kako da je pređe. Tu iz vode izađe ogroman krokodil. Elije prizvaše ime Isusa Hrista i krokodil kao da zaboravi svoju prirodu, priđe Svetome i postavi svoja leđa. Prepodobni sjede i na njemu pređe rijeku.
Sveti Sergije Radonješki
U 14. vijeku živio je sveti podvižnik Sergije Radonješki. Živio je u malenoj keliji u šumi. Šumski stanovnici su zavoljeli Svetoga i često ga posjećivali. Jednom ga je posjetio vuk, a drugi put porodica divljih svinja. A jednom, ispred same kolibice, sveti Sergije srete medvjeda. Medvjed je bio gladan pa se Sergije sažali i dade mu parče hleba. Od tada se njih dvojica združiše i medvjed mu je dolazio svakog dana.
Starac Pajsije
Jednom je Starac bio bolestan i ležao je u krevetu. Nije imao ništa jelo, kako bi se bar malo ukrepio. U tom trenutku opazio je pticu kako leti prema njegovoj keliji sa mora. Izgledala je kao orao koji nosi ribu. Doletevši do njegove kelije, ispusti ribu.
Starac se pomoli za slučaj da je čudo bilo demonsko, a zatim je zablagodario Presvetoj Bogorodici zbog njene brige i promisla.

Sveti Pajsije Svetogorac
Starac Pajsije je jednom prilikom boravio u manastiru Kutlumušu. Bila je zima i mnogo snega. Jednog dana, u zoru, pošao je kroz šumu, da bi jednom svešteniku pomogao pri služenju Svete Liturgije. Dok je koračao zavejanom uskom stazom, suočio se sa medvjedom koji je išao pravo na njega. Kad mu se medvjed sasvim približio, starac Pajsije iz svoje torbe izvadi jednu od dvije prosfore i ponudi je medvjedu. Medvjed uze prosforu, pokloni se i ode.
(Iz knjige „Čovek i životinje: Hrišćanski pogled“)
0 Comments