Polikarp Smirnski

Ko je bio Polikarp Smirnski?

Rođen je oko 80. godine u Efesu. U mladosti je imao priliku da uči od apostola Jovana. Postoje brojna svjedočanstva da je bio apostolski učenik i da su ga apostoli postavili za episkopa u Smirni.

Njegova Poslanica Filipljanima napisana je nedugo nakon prolaska Ignjatija Antiohijskog kroz Smirnu, što se desilo oko 113. godine.

 

Poslanica Filipljanima

I
1. Polikarp i sa njim prezviteri, Crkvi Božijoj koja boravi (= privremeno obitava) u Filipima: milost i mir da vam se umnoži od Boga Svedržitelja i Isusa Hrista Spasitelja našeg.

Mnogo sam se obradovao u Gospodu našem Isusu Hristu sa vama koji ste primili (kod sebe) obrasce istinske ljubavi i ispratili, kako vam je i priličilo, one koji su bili vezani okovima dostojnima svetih, koji (okovi) su dijademe istinski izabranih od Boga i Gospoda Našeg. 2. I (još) zato što je čvrst koren vere vaše, objavljivan još iz davnih vremena, i do sada ostaje (takav) i donosi plodove za Gospoda našeg Isusa Hrista, Koji je pristao za grehe naše da stigne i do smrti, Kojega je Bog vaskrsao, pokidavši okove ada. 3. U Kojega vi, ne videći (Ga), verujete e radošću neizrecivom i proslavljenom, u koju mnogi žele da uđu; znajući da ste „blagodaću spaseni, ne od dela“, nego voljom Božijom kroz Isusa Hrista.

II
1. „Zato, prepojasavši bedra svoja, služite Bogu u strahu” i istini, kloneći se sujetnog praznoslovlja i zablude mnogih, verujući u Onoga koji je vaskrsao iz mrtvih Gospoda našeg Isusa Hrista i dao Mu slavu i presto s desne strane Sebi; Kojemu (Hristu) je potčinjeno sve na nebu i na zemlji; Kojemu služi sve što diše, Koji će (opet) doći „Sudija živih i mrtvih“, Kojega će krv Bog tražiti od onih koji se Njemu ne pokoravaju. 2. A Onaj koji je vaskrsao Njega iz mrtvih, i nas će vaskrsnuti, ako tvorimo volju Njegovu i hodimo u zapovestima Njegovim i ljubimo ono što On ljubi, udaljujući se od svake nepravde, grabljivosti, srebroljublja, ogovaranja, lažnog svedočenja; „ne uzvraćajući zlo za zlo, ili klevetu za klevetu“, ili udarac za udarac, ili proklinjanje za proklinjanje. 3. Sećajući se pak šta je rekao Gospod, učeći (nas): „Ne sudite, da vam se ne sudi“; praštajte, i oprostiće vam se; budite milostivi, i bićete pomilovani; „kojom merom merite, onom će vam se i odmeriti“, i da su „blaženi siromašni i progonjeni pravde radi, jer je njihovo Carstvo Božije”.

III
1. Braćo, pišem vam ovo o pravednosti, ne što sam sam sebi (to) dozvolio, već zato što ste me vi prethodno pozvali. 2. Jer ni ja, niti drugi sličan meni ne može tačno sledovati mudrosti blaženoga i slavnoga Pavla (Apostola), koji kad je bio kod vas, pred licem tadašnjih ljudi (u Filipima) učio je tačno i sigurno reč o Istini; on vam je i odsutan napisao Poslanicu, u koju ako se udubite, možete se izgrađivati u datoj vam veri, 3. koja je mati sviju nas, za kojom sleduje nada, a napred ide ljubav prema Bogu i Hristu i prema bližnjem. Jer, ako neko prebiva u svemu tome, ispunio je zapovest pravednosti, jer ko ima ljubav — daleko je od svakog greha.

IV
1. „A početak svih zala je srebroljublje“. Znajući, dakle, da „ništa ne donesosmo na svet, niti ćemo šta izneti“, naoružajmo se oružjem pravednosti i naučimo najpre sami sebe da hodimo po zapovesti Gospodnjoj. 2. Zatim i naše žene (da budu) u datoj im veri i ljubavi i čistoti, da vole svoje muževe u svakoj istini (= iskrenosti), i da sve ljube podjednako u svakom uzdržavanju, i da decu vaspitavaju u nauci straha Božijeg. Udovice da budu celomudrene u veri Gospodnjoj, moleći se neprestano za sve, udaljujući se od svakog klevetanja, ogovaranja, lažnog svedočenja, srebroljublja i svakog zla, znajući da su žrtvenik Božiji i da On sve pažljivo ispituje i ništa nije od Njega sakriveno, ni u mislima, ni u namerama, ni u skrivenostima srca.

V
1. Znajući, dakle, da se „Bog ne da ružiti“, treba da hodimo dostojno Njegove zapovesti i slave. 2. Tako isto i đakoni besprekorni (da budu) pred pravednošću Njegovom, kao đakoni (= služitelji) Božiji i Hristovi, a ne ljudski; ne klevetnici, ni dvorečivi, ne srebroljubivi, (nego) uzdržljivi u svemu, milosrdni, pažljivi, hodeći shodno istini Gospoda, Koji je bio služitelj svima, Kojemu ako ugodimo u sadašnjem veku zadobićemo i budući, kao što nam je obećao da će nas vaskrsnuti iz mrtvih i da, ako budemo živeli (= vladali se) dostojno Njega, i sacarevaćemo sa Njime — samo ako verujemo. 3. Isto tako i mladići besprekorni (da budu) u svemu, starajući se pre svega za čistotu (= celomudrenost) i uzdržavajući se od svakog zla. Jer je dobro odbaditi od sebe želje (= pohote) koje su u svetu, jer svaka pohota vojuje protiv duha, te „ni bludnici, ni slastoljupci, ni muželožnici neće naslediti Carstvo Božije“, niti oni koji čine nepodobštine. Zato se treba udaljavati od svega toga i povinovati se prezviterima i đakonima kao Bogu i Hristu. A devstvenice da hode (= žive) u neporočnoj i čistoj savesti.

VI
1. A i prezviteri (= stariji) milosrdni (da budu), prema svima milostivi, da obraćaju zabludele, posećuju sve bolesne, ne zanemaruju udovicu ili sirotu ili potrebitoga (= siromaha), nego da se svagda staraju o dobru pred Bogom i ljudima, uzdržavajući se od svakog gneva, od gledanja na lica (= od licemerja), od nepravednog suda; udaljujući se od svakog srebroljublja, ne verujući olako (tužbi) protiv nekoga, u suđenju da ne budu nagli, znajući da smo svi dužšci greha. 2. Jer ako molimo Gospoda da nama oprosti, dužni smo i mi praštati, jer smo (svi) pred očima Gospoda i Boga, i svima nam treba predstati pred sud Hristov i da svaki da odgovor za sebe. 3. Tako, dakle, služimo Njemu sa strahom i svakom pobožnošću, kao što nam je zapovedio On (Hristos) i Apostoli koji su nam propovedali Jevanđelje (= koji su nas evangelizovali) i Proroci koji su prednajavili dolazak Gospoda našeg. (Budimo) revnitelji za dobro, udaljujući se od sablazni i od lažne braće i od onih koji licemerno nose Ime Gospodnje, koji obmanjuju lakomislene ljude.

VII
1. Jer svaki koji ne ispoveda (= ne priznaje) da je Isus Hristos u telu došao, antihrist je; i ko ne ispoveda svedočanstvo Krsta — od đavola je; i ko izvrće reči Gospodnje prema svojim željama i govori da nema vaskrsenja ni suda, taj je prvenac Satanin. 2. Zato, odbacivši sujetnost mnogih i lažna učenja, povratimo se na reč (Božiju) koja nam je od početka predana, bdijući u molitvama, istrajavajući u postovima, moleći u molitvama Svevidećeg Boga „da nas ne uvede u iskušenje“, kao što reče Gospod: „Duh je srčan, ali je telo slabo“.

VIII
1. Neprestano pak prebivajte u Nadi našoj (Hristu) i u Zalogu pravednosti naše, Koji je Hristos Isus, Koji je uzneo na drvo (krsta) grehe naše telom Svo jim, „Koji greha ne učini, niti se nađe prevare u ustima Njegovim“, nego je sve pretrpeo za nas, da bismo mi živeli u Njemu (= Njime). 2. Budimo, zato, podražavaoci trpljenja [Njegovog] i, ako stradamo za Ime Njegovo, proslavljajmo Ga. Jer nam je On Sobom dao taj primer i mi smo u to poverovali.

IX
1. Zato, molim sve vas da se povinujete reči pravde i podnosite svako trpljenje, koje ste videli pred svojim očima ne samo kod blaženih Ignjatija i Zosima i Rufa, nego i kod drugih (mučenika) koji su od vas (proizašli), i kod samog Pavla i ostalih Apostola; 2. uvereni budući da svi oni „nisu trčali u prazno“, nego u veri i pravednosti, i da su (sada) u mestu koje im pripada kod Gospoda, sa Kojim su i stradali. Jer ne zavoleše sadašnji vek, nego Onoga Koji je za nas umro i radi nas od Boga vaskrsnut.

X
1. U ovome, dakle, stojte i sledujte primer Gospodnji, čvrsti u veri i nepokolebljivi, bratstvo ljubeći, međusobno se voleći, ujedinjeni u istini, pazeći jedan drugoga u krotosti Gospodnjoj, ne prezirući nikoga. 2. Kad možete činiti dobro, ne pravite razlike, jer „milostinja izbavlja iz smrti“. Svi se međusobno povinujte jedni drugima, imajući svoje ponašanje među neznabožcima besprekorno, (tako) da od vaših dobrih dela dolaze i vaše pohvale, i da se zbog vas ne huli na Gospoda. 3. Jer, teško onome zbog koga se Ime Gospodnje huli. Zato, učite sve celomudrenosti (sobrietatem = trezvenosti), u kojoj se i vi ophodite (= živite).

XI
1. Zaista sam bio ožalošćen zbog Valenta, koji je nekada bio prezviter kod vas, što je tako zaboravio svoje mesto (= položaj, čin), koje mu je bilo dano. Zato vas pre klinjem da bežite od grabljivosti i da budete neporočni i istiniti (= iskreni). Uzdržavajte se od svakog zla. 2. Onaj pak koji ne može upravljati sobom u ovome, kako može učiti druge? Ako se neko ne uzdržava od grabljivosti, taj će se uprljati idolopoklonstvom i biće ubrojan među neznabožce, koji ne znaju za sud Gospodnji. Ali, „zar ne znamo da će sveti suditi svetu“, kao što uči Pavle? 3. Ja pak ništa takvo nisam primetio ni čuo među vama, među kojima je delao blaženi Pavle, koji ste na početku njegove Poslanice. Vama se dakle on hvali po svima Crkvama, koje su tada jedine poznavale Boga, dok Ga mi ostali još nismo poznavali. 4. I tako, braćo, vrlo sam ožalošćen za njega (= Valenta) i njegovu suprugu— da im Gospod da istinsko pokajanje! Vi pak budite trezveni u ovome i ne gledajte na njih kao na neprijatelje, nego ih ponovo pozivajte kao bolesne udove i zabludele — da se spase sve vaše (crkveno) telo. Čineći to, sami ćete sebe izgrađivati.

XII
1. A uveren sam da ste dobro naučeni u Svetim Pismima i ništa vam nije nepoznato, dok to meni nije dano. Znam samo da je u Pismu rečeno: „Gnevite se, i ne grešite“, i : „da sunce ne zađe u gnevu vašem“. Blažen je ko ovo pamti, što ja i verujem da je među vama. 2. Neka Bog i Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, i sam Večni Prvosveštenik, Sin Božiji, Isus Hristos izgrađuje vas u veri i istini i svakoj krotosti i nezlobivosti i u trpljenju i velikodušnosti i u uzdržljivosti i celomudrenosti, da vam da udeo u nasleđu Svetih Svojih, a i nama zajedno sa vama, i svima pod nebom verujućima u G ospoda našeg Isusa Hrista i u Oca Njegovog, Koji Ga je vaskrsao iz mrtvih. 3. Molite se za sve svete (= hrišćane). Molite se takođe za careve i vlasti i načalstva, i za vaše progonitelje i mrzitelje i za neprijatelje krsta, da plod vaš bude poznat svima i vi budete savršeni u Njemu.

XIII
1. Pisali ste mi i vi i Ignjatije, da ako neko (od nas) otide u Siriju, odnese (tamo) i vaša pisma, što ću ja i učiniti ako nađem pogodnu priliku, bilo ja, bilo onaj koga pošaljem da bude poslanik (naš) i vaš. 2. Poslanice Ignjatijeve, poslane nam od njega, i druge koje imamo kod nas, poslali smo vam kao što ste poručili; one su pridodate ovoj poslanici. Iz njih možete izvući veliku korist. Jer sadrže (u sebi) veru i trpljenje i svako izgrađivanje koje se odnosi na Gospoda. A o samom Ignjatiju i o onima koji su (bili) sa njime, sve što ste pouzdano doznali, javite nam.

XIV
1. Ovo vam pišem po Kriskentu, kojega sam vam i ranije preporučio i sada preporučujem. On se kod nas ponašao besprekorno, a verujem da će isto tako i kod vas. Preporučujem vam takođe i njegovu sestru, kada dođu kod vas. Budite celosni (incolumes = zdravi) u Gospodu Isusu Hristu u blagodati sa svima vašima. Amin.

Stradanje Polikarpovo

Crkva Božija koja boravi u Smirni, Crkvi Božijoj koja boravi u Filomiliju (= u Frigiji) i svima po svim mestima parikijama (= episkopijama) Svete i Katoličanske Crkve: milost, mir i ljubav Boga Oca i Gospoda našeg Isusa Hrista da (vam) se umnoži.

I
1. Napisasmo vam, braćo, sve o postradalim (mučenicima) i o blaženom Polikarpu, koji kao zapečativši (sve) svojim mučeništvom, zaustavio je gonjenje. Jer, skoro da se sve (ovo) prethodno dogodilo da bi nam Gospod odozgo pokazao svedočanstvo (= stradalništvo) po Jevanđelju. 2. Jer, on (Polikarp) je čekao da se preda (na stradanje), kao i Gospod, da bismo i mi njemu podražavali, ne gledajući samo na sebe (i na svoje), nego i na bližnje. Jer to je (svojstvo) istinske i postojane ljubavi — ne hteti da se sam spasavaš, nego i sva braća.

II
1. Blažena su, zaista, i plemenita sva ova stradanja (mučenika) koja su se zbila po volji Božijoj. Jer treba da budemo još pobožniji — da Bogu prepuštamo (= prenosimo) vlast nad svim. 2. Jer ko se neće diviti njihovom plemenitom junaštvu i trpeljivosti i njihovoj ljubavi prema Gospodu? Oni, udarcima isečeni tako da se mogao videti unutrašnji sastav tela sve do unutrašnjih vena i arterija, trpeli su (toliko) da su i okolo prisutni (nehrišćani) počeli da žale i kukaju; a oni su do tolikog junaštva došli da nijedan od njih nije ni proslovio niti uzdahnuo, pokazujući svima nama da onoga časa, (onoliko) mučeni, odlažahu iz tela hrabri mučenici Hristovi, ili tačnije — da je, došavši tu, Gospod bio i družio se sa njima. 3. I držeći se blagodati Hristove, oni su prezirali svetske muke, zadobijajući za jedan čas život večni. I oganj nečovečnih mučitelja beše im hladan. Jer pred očima imađahu (cilj) — da izbegnu večni (oganj) koji se nikad ne gasi. I očima srca gledahu gore na dobra, čuvana za one koji trpe, koja „ni uho ne ču, ni oko ne vide, niti na srce čoveku dođoše”, a Gospod (ih) je pokazivao njima, koji više ne behu ljudi, nego anđeli. 4. A isto tako su i oni osuđeni na zverove podnosili strašne muke, bacani na daske sa klinovima i mučeni drugim vrstama raznih mučenja, da bi ih (progonitelji), ako uzmognu, upornim mučenjem skrenuli na odricanje (od Hrista).

III
1. Jer đavo je mnogo šta lukavo smišljao protiv njih. Ali, blagodareći Bogu, nije uspeo ni protiv jednoga. Jer najjunačkiji (mučenik) Germanik svojim trpljenjem ohrabrio je njihov strah, i on se sjajno borio sa zverovima. Jer, kada antipat (= prokonzul) nastojaše da ga ubedi, govoreći mu da poštedi svoju mladost, on povuče k sebi zver dražeći je, želeći (tako) da se brzo oslobodi od njihovog (neznabožačkog) nepravednog i bezakonog življenja. 2. I zbog toga je sve mnoštvo (mnogobožaca), zadivivši se hrabrosti bogoljubivog i bogopoštujućeg roda hrišćanskog, povikalo: „Istrebi bezbožnike! Tražite Polikarpa!'”

IV
1. Neki pak (hrišćanin) po imenu Koint, Frigijac, nedavno došavši iz Frigije, videći zveri, uplaši se. A on je bio taj koji je sebe i još neke prinudio da dobrovoljno dođu (pred sudiju). Njega je prokonzul, mnogo ga nagovarajući, ubedio da se odrekne (Hrista) i prinese žrtve (idolima). Zbog toga, braćo, ne pohvaljujemo one koji sami sebe dovode (na mučeništvo), jer Jevanđelje ne uči tako.

V
1. A predivni Polikarp, kada je prvo čuo (za gonjenje hrišćana), nije se uplašio, nego je hteo da ostane u gradu, ali su ga mnogi ubeđivali da tajno iziđe (iz grada). I on tiho iziđe na jedno imanjce nedaleko udaljeno od grada i (tamo) boravljaše sa njih nekoliko, ništa drugo danju i noću ne čineći nego se (samo) moleći za sve (hrišćane) i za Crkve po vaseljeni, što mu je bilo uobičajeno. 2. I moleći se, bi mu (otkriveno) viđenje, tri dana pre nego što će biti uhvaćen: i vide uzglavlje svoje svo u plamenu; pa okrenuvši se reče onima što behu sa njim: Biću živ spaljen!

VI
1. I pošto oni (= gonitelji) koji ga tražahu behu uporni, on pređe na drugo imanjce, ali uskoro (i tamo) dođoše oni koji ga tražahu. Ne našavši ga (odmah), uhvatiše dva dečaka (= dva mlada roba), od kojih jedan pod mukama priznade (gde je Polikarp). 2. A beše i nemoguće da se on sakrije, pošto i oni koji ga izdadoše behu njegovi ukućani. A i tužilac, koji imađaše isto ime (sa sudijom Hristovim) — zvaše se Irod — požuri da ga izvede na stadion da bi on (kao mučenik) svoj udeo usavršio, postavši zajedničar Hristov, a oni koji ga izdadoše da bi dobili kaznu samoga Jude.

VII
1. Imajući, dakle, toga dečaka (sa sobom), u petak, u čas oko večeri, iziđoše gonioci i konjanici sa svojim uobičajenom oružjem, jureći „kao na razbojnika”. I u kasni sat (večeri) dođoše i nađoše ga (= Polikarpa) dok ležaše u jednoj sobi na spratu. On je odatle mogao otići na drugo mesto, ali nije hteo, govoreći: „Neka bude volja Božija”. 2. Čuvši pak da su oni (= vojnici) stigli, siđe odozgo i razgovaraše sa njima, dok se posmatrači divljahu njegovoj starosti i dostojanstvenom držanju, i (čuđahu se): zar je tolika žurba bila da se uhvati tako star čovek! A on odmah naredi da im se u taj čas postavi da jedu i piju, ukoliko htednu, a od njih zatraži da mu daju vremena da se pomoli (Bogu) slobodno. 3. A kada mu oni dozvoliše, on stavši moljaše se, budući ispunjen blagodaću Božijom, tako da oko dva sata ne mogaše zaćutati, dok oni koji slušahu behu zapanjeni; i mnogi se pokajaše što su došli po takvog bogolepog () starca.

VIII
1. Pošto već jednom završi molitvu, spomenuvši (u njoj) sve, i one koji su se ikada susreli s njime, i male i velike, slavne i neznatne, i svu po vaseljeni Katoličansku (= Sabornu) Crkvu, dođe čas da pođe. I oni, posadivši ga na magare, povedoše ga u grad. A beše Velika Subota. 2. I susretoše ga tužilac Irod i otac njegov Nikita, koji ga premestiše na svoja kola i, sednuvši do njega, ubeđivahu ga govoreći: „Kakvo je to zlo reći: Kesar je Gospod i prineti žrtvu i ostalo što sleduje, i (tako) se spasiti?” A on im u početku ne odgovoraše, no kada oni nastojahu, reče (im): „Neću učiniti to što mi savetujete”. 3. A oni, ne uspevši da ga ubede, govorahu mu strašne reči i naglo ga steraše (s kola), te on silazeći s kola povredi koleno. Ne obrativši pažnju (na povredu), kao da ništa nije doživeo, iđaše s radošću, vođen na stadion. Na stadionu pak bila je tolika gužva i galama, da niko nikoga nije mogao čuti.

IX
1. A kada Polikarp ulažaše u stadion, dođe mu glas s neba: „Snaži se, Polikarpe, i budi hrabar!” Niko govorećega (s neba) nije video, a glas su čuli naši (hrišćani) koji su bili prisutni. I tako, kad on bi priveden, nasta velika galama kada čuše da je uhvaćen Polikarp. 2. A kada ga privedoše (tribini), zapita ga prokonzul: da li je on Polikarp? Kad on potvrdi, ovaj ga ubeđivaše da se odrekne (Hrista), govoreći: „Poštuj svoju starost” i druge ovima slične (reči) koje oni po običaju govore: „Odreci se, za Kesarevu sreću. Raskaj se, i reci: Uništi bezbožnike!” A Polikarp potrešenoga lica pogleda svu masu bezakonih neznabožaca na stadionu i mahnuvši im rukom, uzdahnu i pogleda na nebo, pa reče: „Uništi bezbožnike!” 3. Kada prokonzul opet navaljivaše i reče (mu): „Odreci se, pa ću te pustiti. Naruži Hrista!” — Polikarp mu odgovori: „Osamdeset i šest godina Njemu služim, i ništa mi nepravo ne učini, pa kako mogu pohuliti na Cara mojega Koji me je spasao?”

X
1. Pošto ovaj opet navaljivaše i govoraše: „Odreci se, radi Kesareve sreće!” — odgovori (Polikarp): „Ako se tašto nadaš da ću se odreći (Hrista), radi Kesareve sreće, kako ti kažeš, i praviš se da ne znaš ko sam, evo čuj sa smelošću: Hrišćanin sam! Ako pak želiš da upoznaš reč Hrišćanstva, daj (nam) dan i poslušaj”. Prokonzul reče: „Uveri masu!” 2. A Polikarp reče: „Tebe sam i reči udostojio, jer smo naučeni da načalstvima i vlastima, postavljenim od Boga, odajemo dužnu čast, onu (čast) koja nam ne nanosi štetu (duši); a njih ne smatram dostojnima da se pred njima branim”.

XI
1. Prokonzul opet reče: „Imam zveri, baciću te njima, ako se ne raskaješ”. A on reče: „Pozovi (ih), jer nama (hrišćanima) nemoguće je pokajanje od boljega na gore; nego je dobro promenuti se od zla na pravedno”. 2. Ovaj mu opet (reče): „Ako se ne raskaješ, baciću te u oganj da sagoriš, ako (već) zveri prezireš”. A Polikarp reče: „Pretiš mi ognjem koji na čas gori i za malo se ugasi, jer ne znaš budući sud (Božiji) i večnu muku ognja pripremljenog bezbožnicima. Zašto oklevaš? Hajde, čini što hoćeš!”

XII
1. To i još mnogo šta drugo govoreći (Polikarp), ispunjavaše se smelosti i radosti, i lice se njegovo ispunjavaše blagodati, tako da ne samo nije klonuo ni bio uplašen od onoga što su mu govorili, nego, naprotiv, prokonzul je bio iznenađen te je poslao svoga glasnika u sred stadiona da objavi tri puta: „Polikarp priznade sebe Hrišćaninom!” 2. Kada to glasnik reče, sva masa i neznabožaca i Judeja, koji žive u Smirni, neuzdržanim gnjevom i velikim glasom vikaše: „On je učitelj Azije, otac hrišćana, uništitelj naših bogova, koji mnoge uči da ne prinose žrtve niti da se klanjaju (idolima)!” Govoreći to, vikahu i tražahu od poglavara Azije Filipa da pusti lava na Polikarpa. A on odgovori da mu to nije moguće, jer su završene borbe sa zverovima. 3. Tada svi oni odlučiše da jednodušno viču da se Polikarp živ spali. Jer trebaše da se ispuni njemu otkriveno viđenje o uzglavlju (=jastuku), kad ga je video da gori, pa okrenuvši se vernima oko sebe, proročki je rekao: „Biću živ spaljen!”

XIII
1. A ovo (sve) beše sa tolikom brzinom, brže no što se i izgovaralo, da je masa odmah sakupila drva i granje iz radionica i kupatila; a naročito se Judeji, kao što im je običaj, usrdno potrudiše u toj stvari. 2. A kada vatra bi pripremljena, (Polikarp) skide sa sebe svu odeću i odreši kaiš, pa pokušavaše i da se izuje, ne uspevši to ranije zato što je sve vreme svaki od vernika trudio se ko će pre dotaći telo njegovo. Jer je i pre stradanja, zbog svoga dobrog življenja, bio ukrašen svim (vrlinama). 3. Potom biše odmah stavljena na njega odgovarajuća oruđa za (uvođenje) u vatru. A kada htedoše i da ga prikuju, on reče: „Ostavite me ovako, jer Onaj Koji mi je dao (snage) da podnesem oganj, daće da i bez vašeg osiguranja klincima ostanem nepomičan u ognju”.

XIV
1. I oni ga ne prikovaše, nego (samo) zavezaše. A on stavi (sam) ruke nazad, i bi svezan, kao veličanstveni (biblijski) ovan iz velikoga stada za žrtveni prinos, pripremljena žrtva svespaljenica, ugodna Bogu. I podigavši oči k nebu, reče: 7. „Gospode Bože Svedržitelju, Oče Ljubljenoga i Blagoslovenoga Sina Tvoga, Isusa Hrista, kroz Kojega smo dobili poznanje o Tebi, Bože Anđela i Sila, i svake tvari, i svakog roda pravednih koji žive pred Tobom. 2. Blagosiljam Te, što si me udostojio ovoga dana i časa, da uzmem udela u broju mučenika (= svedoka) u’ čaši Hrista Tvoga za vaskrsenje života večnoga — i duše i tela, u nepropadljivosti Duha Svetoga, u čemu da budem primljen pred Tobom danas kao žrtva ugojena i ugodna, kao što si pripremio i predobjavio i ispunio, Nelažni i Istiniti Bože! 3. Zato Te i hvalim za sve, blagosiljam Te, slavim Te, kroz večnog i nadnebesnog Prvosveštenika, Isusa Hrista, Ljubljenoga Sina Tvog, kroz Kojega Tebi, sa Njim i Duhom Svetim, slava i sada i u budućim vekovima. Amin!”

XV
1. A kada (na kraju) uznese Bogu Amin, i završi molitvu, ljudi ložači zapališe oganj. Kada se razgore veliki plamen, videsmo čudo, mi kojima beše dano da vidimo, koji to i sačuvasmo da bismo javili ostalima šta se dogodilo. 2. Naime, vatra (oko Polikarpa) načini izgled svoda, kao jedro la^e kad ga naduva vetar, i zaokruži okolo telo Mučenika, i ono beše u sredini ne kao spaljivano telo, već kao hleb koji se peče, ili kao zlato i srebro razžizano u peći. A i toliki miomir osetismo, kao da je upaljena kadionica tamjana ili nekog drugog od skupocenih mirisa.

XVI
1. Na kraju, pak, videći bezakonici da njegovo telo ne mogaše biti uništeno ognjem, zapovediše izvršitelju (= egzekutoru) da pristupi i probode ga mačem. I kad on to učini, (iz njega) iziđe [golub i] mnogo krvi, tako da se vatra ugasi, a sva masa se začudi: zar je takva razlika između nevernika i izabranih; 2. od kojih jedan postade i ovaj prečudesni Polikarp, koji je u našim vremenima postao apostolski i proročki Učitelj i Episkop Katoličanske (= Saborne) Crkve u Smirni. Jer svaka reč koju je svojim ustima izgovorio, i izvršila se, i izvršiće se.

XVII
1. Ali, zavistnik i urokljivac i zlobnik, neprijatelj roda pravednih (= đavo), videći veličinu njegovog mučeništva i od početka besprekoran način življenja, i (sada) uvenčanoga vencem nepropadljivosti i dobitnika neprikosnovene nagrade (od Boga), udesio je (tako) da ni telo njegovo mi ne dobijemo, mada su mnogi (od nas) želeli to da učine i priopšte se njegovom svetom telu. 2. Zato je (đavo) nagovorio Nikitu, oca Irodovog a brata Alkinog, da umoli načalnika da ne da telo njegovo, rekavši: „Nemoj da oni, ostavivši Raspetoga, počnu ovoga poštovati”. I on ovo reče uz nagovor i podršku Judeja, koji su i na nas motrili, pošto smo hteli da ga uzmemo iz vatre, ne znajući (oni) da mi nikada ne možemo napustiti Hrista, Koji je stradao za spasenje (svih) u celom svetu spasavanih, Nevini za grešnike, niti pak da nekoga drugoga poštujemo. 3. Jer Njemu, Koji je Sin Božiji, mi se klanjamo, a Mučenike, kao učenike i podražavaoce Gospodnje, dostojno ljubimo zbog (njihove) neuporedive odanosti prema svome Caru i Učitelju, kojih neka bi i mi bili zajedničari i saučenici.

XVIII
1. Videći, pak, kapetan svađu nastalu od Judejaca, postavi ga (= telo) u sredinu i, kao što je njima običaj, spali ga. 2. I tako posle mi, sabravši njegove kosti, dragocenije od dragog kamenja i značajnije od zlata, položismo ih gde je i priličilo. 3. Tamo će, koliko nam je moguće, kada se sabiramo u radosti i veselosti, Gospod dati da svršavamo dan rođendan njegovog mučeništva, u spomen onih koji su se prethodno podvizavali (u mučeništvu) i za vežbanje i pripremanje budućih (mučenika).

XIX
1. Ovako je bilo sa blaženim Polikarpom, koji je sa onima iz Filadelfije dvanaesti postradali u Smirni, koji se jedini najviše spominje od svih, tako da i neznabošci na svakom mestu pričaju o njemu, koji je ne samo postao slavan Učitelj, nego i izuzetni Mučenik, čije stradanje svi žele da podražavaju, jer je bilo po Jevanđelju Hristovom. 2. Kroz trpljenje pobedio je nepravednog načalnika (=samoga đavola) i tako dobio venac nepropadljivosti (= besmrtnosti). Radujući se sa Apostolima i svima Pravednicima on proslavlja Boga i Oca Svedržitelja i blagosilja Gospoda našeg Isusa Hrista, Spasitelja duša naših i Voditelja tela naših i Pastira vaseljenske Katoličanske (= Saborne) Crkve.

XX
1. A Vi ste tražili da vam opširnije izložimo događaje, te smo vam mi za sada ukratko javili preko brata vašeg Markiona. Upoznavši to, vi pošaljite ovu poslanicu daljoj braći, da i oni proslavljaju Gospoda Koji čini izbore između slugu Svojih. 2. A Onome Koji nas može uvesti blagodaću i darom Svojim u večno Carstvo Svoje kroz Sina Svoga Jedinorodnoga Isusa Hrista — slava, čast, moć, veličanstvo u vekove.
Pozdravite sve svete. Pozdravljaju vas svi sveti sa nama i Evarest, koji ovo napisa, sa svim domom svojim.

XXI
1. A stradaše (= svedočaše) blaženi Polikarp početkom meseca Ksantika (= februara), drugoga dana, sedmoga pre martovskih kalenda (= 23. februara), u Veliku Subotu, u osmom času (= u dva popodne). A uhapšen je od Iroda za vreme pontifeksa Filipa Tralijanca [bezbožnoga] i prokonzula Statija Kodrata, dok u vekove caruje Gospod naš Isus Hristos, Kojemu slava, čast, veličanstvo, (i) presto večni iz pokoljenja u pokoljenje. Amin.

(Prevod: Atanasije Jevtić)

Bilo bi nam drago da čujemo tvoje mišljenje o ovom tekstu. Slobodno ostavi komentar ispod, ili nam pošalji svoje mišljenje na [email protected].

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *