Pastir Jermin

Šta je Pastir Jermin i kada je nastao?

Pastir Jermin je starohrišćanska proročka knjiga. Potiče iz prve polovine 2. vijeka i napisana je najvjerovatnije u Rimu. Tradicionalno se pripisuje Svetom Jermi, jednome od Sedamdesetorice Apostola, kojega spominje i Sv. Apostol Pavle (Rim 16:14).

Origen pripisuje ovu knjigu Svetom Jermi, a Muratorijev fragment kaže da je Jerma bio brat rimskog Episkopa Pija (140-155 g). Blaženi Jeronim o njemu piše sledeće: „Jerma, kojega pišući Rimljanima Apostol (Pavle) pominje, kako tvrde, autor je knjige koja se zove Pastir, i koja se u nekim grčkim (istočnim) Crkvama čita javno pred narodom.”

Prevod

Prvi deo

Viđenje prvo

I
1. Gospodar moj prodao me je nekoj ženi Rodi u Rimu. Posle mnogo godina ja je ponovo upoznah i počeh je voleti kao sestru. 2. Nakon nekog vremena videh je gde se kupa u reci Tibru, i pružih joj ruku te je izvedoh iz reke. Videći pak lepotu njenu razmišljah u srcu svome, govoreći: Blažen bih bio kada bih imao takvu ženu i po lepoti i po naravi. Samo sam to poželeo i ništa drugo. 3. Posle nekog vremena, kada iđah u mesto Kume, i proslavljajući tvorevine Božje, kako su velike i divne i moćne, hodeći tako ja zaspah. I uze me Duh, i uznese me nekom besputicom, kojom čovek ne može hoditi; mesto beše stenovito i izrovano vodama. Prešavši pak tamošnju reku, dođoh na zaravan, i kleknuvši na kolena počeh se moliti Bogu i ispovedati grehe svoje. 4. Dok se ja moljah, nebo se otvori, i videh onu ženu koju sam poželeo; ona me pozdravlja sa neba, govoreći: Raduj se, Jermo! 5. Pogledavši na nju, rekoh joj: Gospođo, šta ti radiš ovde? A ona mi odgovori: Uzneta sam da bih tvoje grehe izobličila pred Gospodom. 6. Ja joj rekoh: Ti si mi sada prekor? Ne, reče ona, nego poslušaj reči koje ću ti reći. Bog koji obitava na nebesima i Koji je iz nebića sazdao bića i umnožio ih i uzrastao radi svete Crkve Svoje, gnevi se na tebe što si zgrešio prema meni. 7. Ja joj odgovorih, rekavši: Ja tebi zgrešio? Zar te nisam uvek smatrao kao boginju? Zar te nisam svagda poštovao kao sestru? Zašto mi, ženo, lažno prebacuješ te zle i nečiste stvari? 8. Nasmejavši se, ona mi reče: U srcu se tvom pojavi zla želja. Ili ti se čini da za čoveka pravednog nije zla stvar ako mu se u srcu njegovom pojavi zla želja? To je greh, veli ona, i to veliki greh. Jer pravedan čovek želi ono što je pravedno, njegova se slava pokazuje na nebesima i on u svakoj stvari svojoj ima Gospoda naklonjenog njemu, A oni koji žele zlo u srcima svojim, navlače na sebe smrt i ropstvo, osobito oni koji su se predali ovome veku i nadimaju se svojim bogatstvom, i ne drže se budućih dobara. 9. Kajaće se duše njihove, onih koji nemaju nade, nego su sebe i život svoj predali očajanju. No ti se moli Bogu, i isceliće grehe tvoje i svega doma tvog, i svih svetih.

ΙΙ
1. Pošto ona izgovori ove reči, nebesa se zatvoriše, a ja bih sav ustrašen i ožalošćen. U sebi pak samome govorah: Ako mi se i ovaj greh upisuje, kako ću se moći spasiti? Ili kako ću umilostiviti Boga za moje učinjene grehe? Ili kojim ću rečima umoliti Gospoda da bi mi se smilovao? 2. Dok o tome razmišljah i rasuđivah u srcu svome, videh pred sobom sedište veliko i belo, načinjeno od snežnih pramenova vune. I dođe žena Starica u najsvetlijoj odeći, koja imađaše knjigu u rukama, i sede sama, i pozdravi me: Jermo raduj se! I ja, žalostan i plačući, rekoh: Gospođo raduj se! 3. I reče mi: Što si snužden, Jermo? Ti koji si dugotrpeljiv, negnevljiv, svagda nasmejan, zašto si tako snuždena lica i neveseo? I ja joj rekoh: Zbog žene veoma dobre, koja mi reče da sam zgrešio prema njoj. 4. A ona mi reče: Neka nipošto ne bude takva stvar na sluzi Božjem. Ali ipak, u srce je tvoje došla želja o njoj. A slugama Božjim takva želja donosi greh. Jer je zla i opaka namera za duh pošten i već isproban ako poželi zlo delo, osobito pak Jerma uzdržljivi, koji se udaljava od svake zle želje i pun je svake prostote i velike nezlobivosti.

III
1. Ali se Bog gnevi na tebe ne zbog toga, nego želi da povratiš dom koji je učinio bezakonje prema Gospodu i prema vama roditeljima svojim. Jer, ti voleći mnogo decu, nisi poučavao dom tvoj, nego si ga pustio da se strašno iskvari. Zbog toga se gnevi Gospod na tebe. Ali će biti isceljena sva zla koja su se ranije desila u domu tvome, jer zbog njihovih grehova i bezakonja ti si propao u životnim poslovima. 2. No mnogomilosrđe Gospodnje pomilova tebe i dom tvoj, i On će te osnažiti i utvrditi slavom Svojom. Ti se jedino nemoj lenjiti, nego obodri i osnaži dom tvoj. Jer kao što kovač, kujući čekićem svoj posao, dobija predmet koji želi, tako i svakodnevna pravedna reč savlađuje svako zlo. Zato nemoj prestati da poučavaš decu svoju. Jer znam, da ako se pokaju od sveg srca svoga, biće upisana u knjige života sa svetima. 3. Pošto ona izgovori ove reči, reče mi još: Hoćeš li da me čuješ da čitam? I ja rekoh: Hoću, gospođo. Ona mi reče: Budi slušalac i slušaj slave Božije: Tada čuh velike i čudesne stvari koje ne mogoh zapamtiti jer su sve te reči strašne, koje čovek ne može izdržati. Poslednje pak reči zapamtih jer nam behu korisne i blage. A to su:

„Gle, Bog silâ Koji je nevidljivom i moćnom silom Svojom i velikom mudrošću stvorio svet i slavnom voljom ukrasio lepotom tvorevinu Svoju i moćnom Rečju utvrdio nebo i osnovao zemlju na vodama i svojom premudrošću i promislom stvorio svetu Crkvu Svoju koju je i blagoslovio; evo, On premešta nebesa i planine i brda i mora i sve postaje ravno za izabranike Njegove da bi im ispunio obećanje koje je obećao sa velikom slavom i radošću ako budu držali zakone Božije koje su primili sa velikom verom“.

IV
1. A kada ona završi čitanje i ustade sa sedišta, dođoše četiri mladića i uzeše stolicu i otidoše ka istoku. 2. Žena me pozva i dotače se grudi mojih i reče mi: Je li ti se dopalo moje čitanje? I rekoh joj: Gospođo, ovo poslednje sviđa mi se, a ono prvo je strašno i teško. A ona mi reče, govoreći: Ovo poslednje je za pravednike, a ono prvo za neznabošce i otpadnike. 3. Dok ona sa mnom govoraše, pojaviše se neka dva čoveka i uzevši je pod mišice otidoše u pravcu kuda i stolica, ka istoku. A ona spokojno otide, i odlazeći reče mi: Budi junak, Jermo!

Viđenje drugo

V
1. Kada iđah u (mesto) Kume, u isto vreme kada i lane, hodajući setih se prošlogodišnjeg viđenja. I opet me uze Duh i odnese me na isto mesto gde i lane. 2. Došavši na to mesto, klekoh na kolena i počeh se moliti Gospodu i slaviti Ime Njegovo, što me je smatrao za dostojnoga i pokazao mi moje ranije grehove. 3. Potom, kada ustadoh sa molitve, videh naspram mene Staricu, koju sam i lane video, kako hoda i čita jednu knjižicu. I reče mi: Možeš li objaviti ovo izabranicima Božijim? Ja joj rekoh: Gospođo, toliko da zapamtim ne mogu; nego daj mi knjižicu da je prepišem. Uzmi je, reče, i vratićeš mi je. 4. Ja je uzeh, i otišavši u jedan kraj njive, prepisivah sve slovo po slovo, jer slogove ne mogah naći. A kada završih (prepis) slova iz knjižice, iznenada mi bi knjižica uzeta iz ruke, a ko je uze, ne videh.

VI
1. Posle pak petnaest dana, pošto se postih i mnogo tražih (u molitvama) od Gospoda, otkri mi se poznanje onog pisanja. A beše napisano ovo: 2. „Seme tvoje (= deca), Jermo, prestupili su pred Bogom i pohulili su na Gospoda, i izdali su roditelje svoje u velikom zlu (svome), i nazvani su izdajicama roditelja; i izdavši (ih) nisu imali koristi, nego gresima svojim još dodadoše razvrat i (druge) spletove zla, i tako se ispuniše bezakonja njihova. 3. Hego obznani ove reči svoj deci gvojoj i supruzi tvojoj — budućoj sestri tvojoj; jer i ona ne prestaje od jezika (svoga) kojim čini zle stvari; ali kada čuje reči ove prestaće, i dobiće milost. 4. Kada ih upoznaš sa ovim rečima, koje mi je zapovedio Gospodar da ti otkrijem, tada će im se oprostiti svi gresi koje su ranije zgrešili, a i svima svetima koji su do ovoga dana sagrešili, ako se iz sveg srca pokaju i izbace iz srca svoga dvojedušnosti. 5. Jer se Gospodar (svega) zakleo slavom Svojom povodom izabranika Svojih: ako od ovoga određenoga dana bude još grešenja, (onda) oni neće imati spasenja. Jer je pokajanje pravednima završeno: navršeni su dani pokajanja za sve svete, dok će neznabošcima pokajanje biti do poslednjeg dana. 6. Reći ćeš zato starešinama Crkve da puteve svoje isprave u pravdi, da bi dobili u celini obećanja (Božija) sa mnogom slavom. 7. Budite postojani vi koji tvorite pravdu i nemojte se kolebati. da bi ulazak vaš bio sa svetim Anđelima. Blaženi ste vi koji pretrpite veliku nevolju koja dolazi, i oni koji se ne odreknu života svoga. 8. Jer se Gospod zakle Sinom Svojim, da će one koji se odreknu Gospoda (= Hrista) svoga odbaciti od života njihovog, one koji će se sada u nastupajuće dane odreći; onima koji su se ranije odrekli smilovao im se zbog velikog milosrđa Svoga.

VII
1. A ti, Jermo, ne budi više zlopamtiv deci tvojoj niti ostavi sestru tvoju (=ženu), da bi se očistili od ranijih grehova svojih. Jer će biti pokarani pravednim karanjem, ako im ti ne budeš (dalje) zlopamtio. Zlopamćenje donosi smrt. Ti pak, Jermo, imao si velike lične nevolje (θλίψεις= žalosti) zbog prestupa doma tvoga, jer se nisi brinuo o njima, nego si (ih) prenebregao i predao si se zlim poslovima svojim. 2. Ali te spasava to što nisi odstupio od Boga Živoga, i prostota tvoja i veliko uzdržanje. To te je spaslo, ako budeš postojan; a spašće i sve koji to isto rade i koji hode u bezazlenosti i prostoti. Oni će pobediti svako zlo i ostaće za život večni. 3. Blaženi svi koji tvore pravdu; neće propasti doveka. 4. A Maksimu ćeš reći: „Evo, dolazi nevolja; ako ti se čini, odreci se ponovo. Gospod je blizu onih koji se obraćaju, kao što je napisano kod Eldada i Modata, koji su prorokovali narodu u pustinji“.

VIII
1. Bi mi otkriveno, braćo, dok spavah, od strane jednog prelepog mladića, koji mi govoraše: Starica od koje si dobio knjižicu, ko misliš da je? Ja rekoh: Sibila. Varaš se, reče, nije (ona). Ko je, dakle? rekoh ja. Crkva, odgovori on. Rekoh mu: A zašto je starica? Zato što je, veli, pre svih stvorena, zato je starica; i radi nje je svet sazdan. 2. Posle ovoga videh viđenje u mome domu. Dođe Starica i zapita me da li sam već dao (onu) knjigu prezviterima. Odgovorih da nisam dao. Dobro si, veli, učinio, jer imam reči da dodam. A kada završim sve reči, biće kroz tebe objavljeno svima izabranima. 3. Napisaćeš, dakle, dve knjižice i poslaćeš jednu Klimentu, a jednu Grapti. Kliment će (je) poslati u spoljne gradove, jer je to njemu povereno. A Grapta će poučiti udovice i siročad. Ti pak pročitaćeš (je) u ovome gradu sa prezviterima, predstojnicima Crkve.

Viđenje treće

IX
1. (Viđenje) koje videh, braćo, ovakvo je. 2. Pošto sam postio više puta i molio se Gospodu da mi objavi otkrivenje koje mi je obećao pokazati preko one Starice, te iste noći javi mi se Starica, i reče mi: Pošto si tako jako željan i revnostan da doznaš sve, dođi na njivu gde vršeš, i oko petog časa javiću ti se i pokazaću ti ono što treba da vidiš. 3. Zapitah je, govoreći: Gospođo, na koje mesto njive? Gde god hoćeš, reče (ona). Ja izabrah jedno lepo usamljeno mesto. Pre no što joj progovorih da (joj) kažem mesto, ona mi reče: Doći ću tamo gde hoćeš. 4. Nađoh se, dakle, braćo, na njivi i izbrojah časove i dođoh na mesto gde sam joj rekao da dođe. I videh sto od slonovače gde stoji, i na stolu laneni zastor i povrh zastora prostrt tankotkani laneni ubrus. 5. Videvši te stvari kako stoje i kako nikoga ne beše na (tom) mestu, zaprepastih se i uhvati me kao strah i kosa mi se podiže; i podiđe me kao jeza, jer bejah sam. Došavši pak sebi i opomenuvši se slave Božije i ohrabrivši se, klekoh na kolena i ispovedah opet Gospodu grehe svoje, kao i ranije. 6. I dođe ona (Starica) sa šestoricom mladića, koje i ranije videh, i stade nadamnom, i slušaše kako se molim i ispovedam Gospodu grehe moje. I dotaknuvši me se, reče: Jermo, prestani da se stalno moliš za grehe svoje; moli se i za pravdu, da bi dobio neki deo od nje za dom tvoj. 7. I podiže me za ruku i povede me ka stolu, a mladićima reče: Idite i zidajte! 8. I pošto mladići otidoše i mi ostadosmo sami, reče mi: Sedni ovde. Rekoh joj: Gospođo, pusti da sednu najpre prezviteri. Sedni, kad ti kažem, reče ona. 9. No pošto ja htedoh da sednem na desnu stranu, ona mi ne dopusti, nego mi rukom dade znak da sednem na levu stranu. Dok ja razmišljah i žalostih se što mi ne dade da sednem na desnu stranu, reče mi: Žalostiš se, Jermo? Mesto na desnoj strani pripada drugima, onima koji su već ugodili Bogu i postradali za Ime (Njegovo), a tebi još mnogo nedostaje da sa njima sedneš. Ali, kao što si dosad bio u prostoti svojoj, ostani (takav), i sešćeš sa njima; i (svi) koji budu činili njihova dela i koji podnesu ono što su oni podneli.

X
1. Rekoh: Šta su podneli? Slušaj, reče ona: udarce, zatvore, velike nevolje, krstove, zveri — radi Imena Božijeg. Radi toga je desna strana Svetinje njihova i onoga koji postrada za Ime Božije; ostalih pak je leva strana. Ali i jednih i drugih, i onih koji sede s desne strane i onih s leve, isti su darovi i ista obećanja, jedino što ovi sede s desne strane i imaju (time) neku slavu. 2. A ti veoma želiš da sedneš sa njima s desne strane, no tvoji su nedostaci mnogi. Ali ćeš se očistiti od nedostataka tvojih, a i svi koji se ne kolebaju (= nisu dvojedušni) očistiće se od svih grehova do ovog dana. 3. Rekavši to ona htede otići, a ja, pavši pred noge njene, zamolih je Gospoda radi da mi pokaže viđenje koje je obećala. 4. A ona me uze opet za ruku i podiže me i posadi me za sto s leve strane; a seđaše i ona s desne strane. I podigavši neku svetlu palicu, reče mi: Vidiš li veliku stvar? Rekoh joj: Gospođo, ništa ne vidim. Veli mi (ona): Gle, zar ne vidiš pred sobom veliku Kulu koja se gradi nad vodom, od sjajnog četvrtastog kamenja? 5. I (zaista), građaše se jedna Kula u kvadrat od strane onih šest mladića koji su došli sa njom, dok desetine hiljada drugih ljudi donošahu kamenje, neki iz dubine (vode), drugi sa zemlje, i dodavahu ih šestorici mladića; ovi ih uzimahu i ugrađivahu. 6. Sve ono kamenje koje je vađeno iz dubine stavljahu onako (kakvo je) u građevinu, jer beše podesno i slagaše se sklopom sa ostalim kamenjem; i tako se međusobno spajahu da se njihov sastav ne primećivaše. I izgledaše građevina one Kule kao da je sazdana od jednog kamena. 7. Drugo pak kamenje, koje se donošaše sa suva, neko odbacivahu, a neko stavljahu u građevinu, a neko razbijahu i bacahu daleko od Kule. 8. A i mnogi drugi kamenovi ležahu oko Kule, i ne upotrebljavahu ih za građenje, jer behu neki od njih plesnjivi, drugi imahu pukotine, treći pak behu okrnjeni, a četvrti beli i okrugli, nepodesni za građenje. 9. A videh i drugo kamenje, koje je bacano daleko od Kule i padalo na put, ali nije ostajalo na putu, nego se kotrljalo s puta na besputicu; drugo pak padaše u vatru i goraše; treće, opet, padaše blizu vode i ne mogaše se otkotrljati u vodu, mada je htelo da se otkotrlja i dođe do vode.

XI
1. Pokazavši mi ovo, (Starica) htede da ode. Rekoh joj: Gospođo, kakva mi je korist što sam video ovo, a ne znam šta znače te stvari? Odgovorivši mi (ona) reče: Vešt si čovek, hoteći (tako) da saznaš odnosno Kule. Da, gospođo, rekoh ja, da bih braći (svojoj) javio i oni bili radosniji i, čuvši ovo, poznali Boga u velikoj slavi. 2. A ona reče: Mnogi će (to) čuti, ali čuvši, neki od njih će se obradovati, a neki će plakati; ali i oni, ako poslušaju i pokaju se, i oni će se obradovati. Čuj, dakle, priče o Kuli, jer ću ti sve otkriti. I nemoj mi više zadavati truda oko otkrivenja. Jer su ova otkrivenja svršena, jer su ispunjena. Ali ti nećeš prestati tražiti otkrivenje, jer si bez stida. 3. Kula, dakle, koju vidiš da se gradi to sam ja — Crkva, koja sam ti se javila i sada i ranije. Što, dakle, budeš hteo ti pitaj u vezi Kule, i otkriću ti, da se raduješ sa svetima. 4. Ja joj rekoh: Gospođo, pošto si me već jednom priznala za dostojnog da mi sve otkriješ, otkrij mi (sada). A ona mi reče: Ono što je moguće da ti se otkrije, otkriće se. Samo neka je srce tvoje (usmereno) ka Gospodu i nemoj sumnjati o onome što vidiš. 5. Ja je zapitah: Zašto je Kula sagrađena na vodi, gospođo? Rekoh ti i ranije, veli, da si vešt u (Svetim) Pismima i ispituješ pažljivo. Ispitujući, dakle, naći ćeš istinu. A zašto je Kula građena na vodi, (evo) čuj: Jer je život naš vodom spasen i biće spasen. A utemeljena je Kula Rečju svedržiteljskog i slavnog Imena (Božijeg), a drži je nevidljiva Sila.

XII
1. Odgovarajući, rekoh joj: Gospođo, velika je i čudna ta stvar. A šest mladića koji zidaju, ko su oni, Gospođo? Ona reče: To su sveti Anđeli Božiji koji su prvi sazdani, kojima je Gospod predao svu tvorevinu Svoju, da (je) razvijaju i izgrađuju i gospodare svom tvarju. Kroz njih će se završiti građenje Kule. 2. A drugi, koji donose kamenje, ko su? I oni su Anđeli Božiji, ali onih šestorica su iznad njih. Završiće se, dakle, građenje Kule, i svi zajedno veseliće se oko Kule i slaviće Boga, jer se građenje Kule završilo. 3. Zapitah je (opet), govoreći: Gospođo, hteo sam da znam o izlasku kamenja i o značenju njihovom, kakvo je. Odgovorivši, reče mi: He zato što si ti dostojniji od svih da ti se otkrije jer su drugi ispred tebe i bolji od tebe kojima bi trebalo otkriti ova viđenja; nego da se proslavi Ime Božije tebi su otkrivena i otkriće se, zbog onih dvojedušnih koji se dvoume u srcima svojim da li će (sve) ovo biti ili neće. Kaži im da je sve ovo istinito i ništa nije van istine, nego je sve jako i sigurno i temeljno.

XIII
1. Slušaj sada o kamenju koje ulazi u građevinu. Ono četvrtasto i belo kamenje, koje se skladno uklapa spojevima svojim, to su Apostoli i episkopi i učitelji i đakoni koji su hodili po čistoti Božojoj i episkopovali i učili i služili čisto i čestito izabranicima Božijim. Neki su (od njih) već upokojeni, a neki su još živi. Oni su međusobno svagda imali saglasnost i među sobom su imali mir i međusobno su se slušali, zato su u izgrađivanju Kule njihovi spojevi podudarni. 2. A oni koji su vađeni iz dubine i stavljani u građevinu i podudarni su spojevima svojim sa drugim kamenjem koje je već uzidano, ko su oni? To su oni koji su postradali radi Imena Božijeg. 3. I za ono drugo kamenje što se donosi sa suva, Gospođo, želim da znam ko su? (Ona) reče: One koje stavljaju u građevinu i ne bivaju tesani, njih je Gospod isprobao da su hodili u pravosti Gospodnjoj i izvršili su zapovesti Njegove. 4. A oni koji su vođeni i polagani u građevinu, ko su oni? To su novi u veri i vernici. Oni su od Anđela poučavani da čine dobro, jer se u njima ne nađe lukavstva. 5. A oni koje odbacivahu i bacahu, ko su? To su oni koji su sagrešili i hoće da se pokaju, te zato ne biše odbačeni daleko van Kule, jer će biti pogodni za  građevinu ako se pokaju. Oni, dakle, koji hoće da se kaju, ako se pokaju, biće jaki u veri, ako se pokaju dok se Kula gradi. Ako se pak završi građenje (Kule), neće više imati mesta, nego će biti izbačeni; jedino što će imati to da leže pokraj Kule.

XIV
1. A želiš li zanati o onom (kamenju) koje se razbija i baca daleko do Kule? To su sinovi bezakonja; jer licemerno poverovaše, i svo lukavstvo ne odstupi od njih; zato nemaju spasenja, jer su nepogodni za građevinu zbog zala svojih, te zato biše razbijeni i odbačeni daleko zbog gneva Gospodnjeg, jer Ga razgneviše. 2. Drugi pak (kamenovi), koje si video da mnogi leže, i ne ulaze u gpađevinu: oni od njih koji su plesnjivi, to su oni koji su poznali istinu ali nisu u njoj ostali, niti su se pridružili svetima, zato su neupotrebljivi. 3. A oni što imaju pukotine, koji su? To su oni koji u srcima (svojim) imaju (nešto) jedni protiv drugih i nemaju mira među sobom, nego samo imaju lice (= izgled) mira, a kada se udalje jedni od drugih njihova lukavstva ostaju u srcima; to su, dakle, te pukotine što ih ono kamenje ima. 4. A oni koji su okrnjeni, to su oni koji su poverovali i imaju veći deo u pravdi, ali imaju neke delove bezakonja, zato su krnji i nisu celosni. 5. A oni beli i okrugli i nepogodni za građevinu, ko su oni, Gospođo? Odgovorivši, reče mi: Dokle ćeš biti lud i nerazuman, da sve pitaš a ništa ne shvataš? To su oni koji imaju veru, ali imaju i bogatstvo ovoga veka, pa kad dođe nevolja oni se zbog bogatstva svoga i zbog poslova (svojih) odreknu Gospoda svoga. 6. I odgovarajući joj, rekoh: Gospođo, kada će oni biti pogodni za građevinu? Kada se, reče ona, uskrati (= izgubi) bogatstvo njihovo koje im zavodi dušu, tada će biti pogodni Bogu. Jer kao što obal kamen, ako ne bude otesan i ne odbaci nešto od sebe, ne može postati četvrtast, tako i bogataši u ovom veku, ako im se ne uskrati bogatstvo njihovo. ne mogu biti ugodni Gospodu. 7. Po sebi samome najpre poznaj: kada si bio bogat, bio si nepogodan, a sada si pogodan i koristan za život. Budite ugodni Bogu. Jer si i ti sam bio od tog istog kamenja.

XV
1. A drugo kamenje koje si video da se baca daleko od Kule i pada na put i sa puta se kotrlja na besputice, to su oni koji su poverovali, ali zbog svoje dvojedušnosti napuštaju istiniti put svoj; smatrajući da mogu naći bolji put, oni obmanjuju sebe i muče se hodeći po bespućima. 2. Oni pak koji padaju u vatru i gope, to su oni koji su odstupili od Boga Živoga, i njima više ne dolazi na srce (misao) da se pokaju zbog želja razvrata njihovog i zala koja su počinili. 3. A za one druge, koji padaju blizu vode i ne mogu se skotrljati u vodu, hoćeš li da znaš ko su? To su oni koji su čuli reč (Božiju) i hteli su da se krste u Ime Gospodnje, posle pak, kad im dođe na pamet čistota istine (koja se od njih traži), pokaju se i odlaze opet natrag za zlim željama svojim. 4. (Ovim ona) završi objašnjenje o Kuli. 5. Obezobrazivši se, ja je još zapitah da li sve ono kamenje odbačeno i nepogodno za građenje Kule, da li za njih ima pokajanja i imaju li mesta u ovoj Kuli? Ima, veli (ona), pokajanja (za njih), ali se u ovu Kulu oni ne mogu uklopiti. 6. Oni će pripasti drugom mnogo manjem mestu, i to kada se namuče i ispune dane (ispaštanja) grehova svojih. Biće pak premešteni zato što su uzeli udela u reči pravednoj. A desiće im se da budu premešteni iz svojih muka onda kada im dođu na srce njihova zla dela koja su učinili. Ako im pak ne dođe na srce njihovo da se pokaju, neće se spasti, zbog tvrdokornosti srca svoga.

XVI
1. Kada ja prestadoh da pitam o svemu ovome, ona mi reče: Hoćeš li da vidiš drugo (nešto)?  Budući sav željan da vidim, ja se obradovah što ću videti. 2. Pogledavši u mene, nasmeši se i reče mi: Vidiš li sedam žena oko Kule? Vidim, rekoh, gospođo. Ovu Kulu, (reče ona), drže one po naređenju Gospodnjem. 3. Slušaj sada njihove delatnosti. Prva od njih, koja drži rukama (druge), zove se Vera; njome se spasavaju izabranici Božiji. 4. A druga, opasana i junačna, zove se Uzdržanje (= vrlina skromnosti i vladanja sobom); ona je kći Vere. Ko ide za njom, biće blažen u životu svome, jer će izbeći sva zla dela, verujući da, ako izbegne svaku zlu želju, naslediće život večni. 5. A one druge, Gospođo, koje su? To su kćeri jedna druge, i zovu se: jedna Prostota, druga Razboritost (= znanje), treća Bezazlenost, četvrta Čestitost, peta Ljubav. Kad, dakle, budeš izvršio sva dela njihove majke, (tada) možeš živeti. 6. Hteo sam da znam, Gospođo, rekoh ja, kakvu moć ima svaka od njih. (Ona mi) reče: Slušaj moći koje one imaju. 7. Njihove moći drže se jedna za drugu i sleduju jedna drugoj, kao što su i rođene. Iz Vere se rađa Uzdržanje, iz Uzdržanja Prostota, iz Prostote Bezazlenost, iz Bezazlenosti Čestitost, iz Čestitosti Razboritost (= mudrost), iz Razboritosti Ljubav. Njihova dela su čista i čestita i božanska. 8. Onaj ko njima posluži i uzmogne ovladati delima njihovim, imaće naselje u Kuli sa svetima Božijim. 9. A zapitah je i za vremena: da li je već svršetak (sveta). A ona povika velikim glasom, govoreći: Nerazumni čoveče, zar ne vidiš da se Kula još izgrađuje? Kada se, dakle, završi izgrađivanje Kule, biće svršetak. Ali će (Kula) biti brzo izgrađena. Ništa me više nemoj pitati. Ovaj podsetnik dovoljan je tebi i svetima, i (uz to još) obnovljenje duhova vaših. 10. Ali ovo nije otkriveno samo tebi, nego da (sve) to objaviš svima, posle tri dana. 11. Jer treba najpre ti da shvatiš. A zapovedam prvo tebi, Jermo, reči ove, koje ti imam reći, da ih sve kažeš u uši svetima, da bi čuvši ih i izvršivši (ih), očistili se od zala svojih, a i ti sa njima.

XVII
1. „Slušajte me, deco! Ja vas odgajih u velikoj prostoti i bezazlenosti i čistoti radi milosti Gospodnje, Koji je na vas izlio pravdu (Svoju), da se opravdate i osvetite od svakoga zla i od svakog nevaljalstva; a vi nećete da prestanete od lukavstva svoga. 2. Sada pak poslušajte me i imajte mir među sobom i posećujte jedni druge i pomažite jedni drugima; i nemojte samo (za sebe) da uzimate tvorevine Božije, nego iz izobilja dajte i onima koji oskudevaju. 3. Jer jedni (od vas), zbog mnogih jela, navlače bolest telu svome i štete telu svome, dok se kod (drugih), koji nemaju jela, šteti telo njihovo zato što nemaju dovoljno hrane, te se upropašćuje telo njihovo. 4. Ova, dakle, neumerenost štetna je vama koji imate, a ne dajete onima koji oskudevaju. 5. Gledajte na sud (Božiji) koji dolazi. Vi, dakle, koji imate više, potražite one koji gladuju (i dajte im), dok se Kula ne dovrši; jer posle završetka Kule htećete da činite dobro, ali nećete imati mesta. 6. Pazite zato vi koji se nadimate bogatstvom svojim, da ne uzdahnu oni koji oskudevaju i uzdah njihov uziđe pred Gospoda i vi budete sa (svim) svojim imanjem zatvoreni izvan vrata Kule. 7. A sada govorim vama, predvodnicima (= starešinama) i prvostolnicima Crkve: ne budite slični trovačima. Jer, trovači nose svoje otrove u kutijama, a vi otrov i jed svoj nosite u srcu. 8. Zarđali ste i nećete da očistite srca svoja i da saberete razum svoj na jedno mesto, u čistom srcu, da biste dobili milost od Velikog Cara. 9. Gledajte dakle, deco, da vas vaši razdori ne liše života vašeg. 10. Kako želite da vaspitavate izabranike Gospodnje, sami ne imajući vaspitanje? Vaspitavajte zato jedni druge i imajte mir među sobom, da bih i ja, stavši vedra (lica) pred Oca, dala odgovor Gospodu vašem za sve vas.“

XVIII
1. Kad ona prestade razgovarati sa mnom, dođoše šestorica mladića koji su zidali i odnesoše je ka Kuli, a drugi četvorica uzeše sto i odnesoše i njega prema Kuli. Lica njihova ne videh, jer behu okrenuti. 2. Kada ona odlažaše, ja je pitah da mi otkrije o ova tri obličja u kojima mi se javila. Odgovorivši, reče mi: O tome treba da pitaš drugoga da ti se otkrije. 3. Jer, braćo, ona mi se, u prvom prošlogodišnjem javljanju, javila vrlo stara i sedeći na stolici. 4. Pri drugom javljanju, u licu beše mlađa, ali je po koži i po kosi bila starica, i govorila mi je stojeći; a bila je vedrija nego ranije. 5. A u trećem viđenju beše sva mlađa i lepotom najlepša, jedino je imala kosu starice; i bila je potpuno vedra i sedela je na prestolu. 6. Zbog toga sam bio vrlo tužan, da bih doznao to otkrivenje. I (tada) videh Staricu u noćnom viđenju, koja mi govoraše: Svako pitanje potrebuje smirenoumlje. Zato, posti se i dobićeš od Gospoda što tražiš. 7. Ja postih jedan dan, i te noći javi mi se mladić i reče mi: Što ti tražiš odmah otkrivenja u molitvi? Pazi da ne bi kako, tražeći mnogo, naškodio telu svome. 8. Dovoljna su ti ova otkrivenja. Zar bi ti mogao videti jača otkrivenja od ovih koja si video? 9. Odgovorivši mu, ja rekoh: gospodine, ja tražim samo za ona tri obličja Starice da (mi) se da potpuno otkrivenje. Odgovorivši mi, on reče: Dokle ćete biti nerazumni? Ali dvoumljenja (= dvojedušnosti) vaša čine vas nerazumnima, i zato što nemate srce svoje (uzdignuto) ka Gospodu. 10. Odgovarajući mu, ja opet rekoh: Ali od tebe, gospodine, saznaćemo to tačnije.

XIX
1. Slušaj, reče on, o tim obličjima o kojima pitaš. 2. Zašto ti se (ona) javila u prvom viđenju (kao) Starica i sedeći na stolici? Zato što je duh vaš star i već uvenuo i bez snage, zbog vaših slabosti i dvojedušnosti. 3. Jer kao što starci, nemajući više nade da će se podmladiti, ne očekuju ništa drugo već samo svoje usnuće (= smrt), tako i vi, raslabivši se od životnih poslova, predadoste se čamotinji, a ne preneste brige svoje na Gospoda, nego se razum vaš povredi, i oveštaste (= ostariste) u žalostima vašim. 4. A zašto je sedela na stolici, hteo bih da znam, gospodine? Zato što svaki bolestan sedi na stolici zbog bolesti svoje, da bi se suzdržavala bolest njegova. (Eto), imaš sliku prvog viđenja.

XX
1. U drugom pak viđenju video si je gde stoji, i licem mlađu i vedriju nego ranije, a po koži i kosi stariju. Slušaj i ovu priču, reče on. 2. Kao kada neki starac, koji je već za sebe izgubio nadu, zbog bolesti svoje i siromaštva, ništa drugo ne očekuje nego (samo) poslednji dan života svoga, pa zatim mu iznenada bude ostavljeno (od nekog) nasleđe, i čuvši to on ustane i od radosti dobije snagu, te više ne leži nego stoji, i obnavlja se duh njegov koji već beše iznuren od ranijih njegovih poslova, i ne sedi više nego se junači, — tako i vi, čuvši otkrivenje koje vam Gospod otkri, 3. da se On smilovao na vas i obnovio duhove vaše, i vi odbaciste slabosti vaše i dođe vam snaga i ojačaste verom, te se i Gospod, videći vaše osnaženje, obradovao. Zato vam je On i objavio građenje Kule; a i drugo će vam pokazati, ako od sveg srca budete imali mir među sobom.

XXI
A u trećem viđenju video si je mladu i lepu i vedru i lepog izgleda svoga. 2. (To je) kao što neko ožalošćen, ako mu dođe neka dobra vest, odmah zaboravi ranije žalosti i ne očekuje ništa drugo nego samo vest koju je čuo, i dalje se osnažuje na dobro, i duh se njegov obnavlja zbog radosti koju je dobio, tako i vi dobiste obnovljenje duhova vaših videći (sva) ova dobra. 3. A što si je video da sedi za stolom, a (to je) čvrst položaj, jer sto ima četiri noge i stoji čvrsto; (to je zato) jer se i svet drži sa četiri stihije. 4. Koji se, dakle, pokaju biće sasvim mladi i učvršćeni, (to jest) oni koji su se iz sveg srca pokajali. (Eto), imaš potpuno otkrivenje, nemoj više ništa da tražiš u vezi otkrivenja; a ako nešto zatreba, otkriće ti se.

Viđenje četvrto

XXII
1. Viđenje koje videh, braćo, dvadeset dana posle bivšeg (mi) ranijeg viđenja, u vidu nevolje koja dolazi. 2. Idoh u njivu putem Kampanijskim. Od javnog puta ima do njive oko deset stadija, i mesto je lako za putovanje. 3. Idući (tako) sâm, moljah se Gospodu da mi dovrši otkrivenja i viđenja, koja mi je pokazao preko Svete Crkve Svoje, da me osnaži i da dâ pokajanje sablažnjenim slugama Svojim, da bi se proslavilo Njegovo veliko i slavno Ime, jer me je smatrao za dostojnoga da mi pokaže čudesne stvari Svoje. 4. Dok ja proslavljah i blagodarih Njemu, odgovori mi kao zvuk glasa (nekog): Jermo, nemoj sumnjati! I ja stadoh u sebi razmišljati i govoriti: Šta imam da sumnjam ja koji sam tako utvrđen od Gospoda i video (tako) slavne stvari? 5. I krenuh, braćo, malo napred, i gle, videh prašinu (gde se diže) kao u nebo, i stadoh govoriti u sebi: Možda dolazi stoka i diže prašinu? A beše (to udaljeno) tako od mene oko jednu stadiju. 6. Pošto prašina postajaše sve veća i veća, pomislih da je to nešto božansko. (Tada) sunce malo zasija, i gle, videh zver veoma veliku kao neki kit, i iz usta njenih izlažahu ognjeni skakavci. A zver beše dužinom oko sto stopa (= oko 40m), a glavu imađaše kao (veliki) ćup. 7. I ja počeh plakati i moliti Gospoda da me izbavi od zveri; i setih se reči koju čuh: Jermo, ne sumnjaj. 8. Obukavši se, braćo, u veru Božiju i setivši se kakvim velikim stvarima me je On naučio, osmelih se i dadoh se prema zveri. Zver pak iđaše tako režući, da bi mogla sama srušiti (ceo) grad. 9. Ja dođoh blizu nje, i ta grdosija od kita ispruži se po zemlji i ništa drugo osim što jezik isplazi, i uopšte se ne pomače dok ja ne prođoh. 10. A imađaše zver na glavi četiri boje: crnu, zatim vatrenu i krvavu, onda zlatnu, pa belu.

XXIII
1. Posle pak, pošto prođoh zver i oko 30 stopa, susrete me Devojka ukrašena kao da izlažaše iz bračne odaje, sva u belome i beloj obući, prekrivena do čela, a pokrivač njen beše kao kruna, dok kosa njena beše bela. 2. Iz ranijih viđenja ja poznadoh da je to Crkva, i postadoh vedriji. Ona me pozdravi, govoreći: Raduj se, čoveče! Ja joj otpozdravih: Gospođo, raduj se! 3. Odgovorivši mi, (ona) reče: Nije te ništa susrelo? Rekoh joj: Gospođo, toliko velika zver, da bi mogla narode uništiti; ali silom Gospodnjom i Njegovim mnogomilosrđem izbegoh je. 4. Dobro si (je) izbegao, reče ona, jer si brigu svoju preneo na Boga i srce si svoje otvorio prema Gospodu, verujući da se ničim drugim ne možeš spasti osim velikim i slavnim Imenom. Zato je Gospod i poslao Anđela Svoga koji je nad zverima, čije je ime Tegri, i on zatvori usta zveri da ti ne naškodi. Veliku si nevolju izbegao blagodareći veri tvojoj i zato što, videći tako veliku zver, nisi posumnjao. 5. Idi, zato, i objasni izabranima Gospodnjim velika dela Njegova, i reci im da je ova zver slika velike buduće nevolje. Ako se pak pripremite i pokajete se iz sveg srca vašeg pred Gospodom, moći ćete izbeći nevolju, (samo) ako vam srce bude čisto i neporočno i ako ostale dane života svoga budete služili Gospodaru neporočno. Prenesite brige svoje na Gospoda i On će ih razrešiti. 6. Verujte Gospodu, vi dvojedušni, da On sve može: i odvratiti gnev Svoj od vas, i poslati kazne vama koji sumnjate. Teško onima koji čuju reči ove i ne poslušaju ih; bolje bi im bilo da se nisu rodili.

XXIV
1. Ja je zapitah za četiri boje koje imađaše zver na glavi. Ona mi odgovori i reče: Opet si radoznao za takve stvari. Da, Gospođo, rekoh ja: objasni mi šta su te (boje). 2. Slušaj, reče ona: Crna (boja) — to je ovaj svet u kome boravite. 3. Vatrena pak i krvava (boja znači) — da ovaj svet treba  krvlju i ognjem da propadne. 4. A zlatni deo — to ste vi koji ste izbegli ovaj svet. Jer kao što se zlato isprobava ognjem i postaje upotrebljivo, tako se isprobavate i vi koji živite među njima. Koji, dakle, ostanete i budete od njih iskušani vatrom, očistićete se. Kao što zlato zbacuje rđu svoju, tako ćete i vi odbaciti svaku žalost i teskobu i očistiti se, i bićete pogodni za izgrađivanje Kule. 5. A beli deo — to je vek (budući) koji dolazi, u kojem će se nastaniti izabrani Božiji, jer će čisti i neporočni biti oni koji su od Boga izabrani za život večni. 6. Zato ti nemoj prestajati govoriti u uši svetima. (Eto), imate i sliku velike nevolje koja dolazi. A ako vi ushtednete, ništa biti neće. Sećajte se onoga što je pre napisano. 7. Rekavši to, ona otide, i ja ne videh na koju stranu otide, jer nastade oblak, a ja se vratih natrag uplašen, misleći da zver dolazi.

(Prevod: Atanasije Jevtić)

Otkrivenje peto

XXV
1. Pošto sam se pomolio u domu mojem i seo na krevet, uđe neki Čovek slavnog izgleda, u obličju Pastira, zaogrnut belom kozjom kožom i imajući torbu na ramenima i štap u rukama. I on me pozdravi, a ja njega otpozdravih. 2. I sede odmah kraj mene i reče mi: Poslan sam od Najslavnijeg Anđela da boravim sa tobom u ostale dane života tvoga. 3. Ja smatrah da je došao da me kuša, pa mu rekoh: A ko si ti? Jer ja, rekoh (mu), znam kome sam predan. On mi reče: Ne poznaješ me? Ne, rekoh ja. Ja sam, veli, Pastir kome si ti predan. 4. Dok još govoraše, izmeni se izgled njegov, i poznadoh ga da je to onaj kome sam predan, i zbunih se odmah i obuze me strah i sav se presekoh od žalosti što sam mu tako rđavo i nerazumno odgovorio. 5. A on odgovorivši, reče mi: Nemoj se zbunjivati, nego se snaži u zapovestima mojim koje ti imam zapovediti. Ja sam, veli, poslan da ti opet pokažem sve ono što si ranije video, one glavne stvari koje su vam od koristi. Zato ti pre svega zapiši Zapovesti moje i Priče (= poređenja, parabole). Ostalo, pak, kako ti pokažem, tako ćeš i zapisati. Zato ti zapovedam, reče on, da prvo zapišeš Zapovesti i Priče, da bi ih neposredno čitao i mogao ih sačuvati. 6. Ja, dakle, zapisah Zapovesti i Priče, kao što mi je zapovedio. 7. Zato, čuvši ih, ako (ih) sačuvate i u njima hodite i tvorite ih čistim srcem, dobićete od Gospoda ono što vam je obećao. A ako se, čuvši (ovo), ne pokajete, nego još uvećate grehe svoje,  dobićete od Gospoda suprotno (tome). Da sve ovo ovako zapišem, to mi zapoveda Pastir, Anđeo pokajanja.

Drugi deo

Zapovest prva

XXVI
1. Pre svega veruj da je Jedan Bog, koji je sve sazdao i uredio, i stvorio sve iz nebića u biće i koji sve sadrži a Sâm je jedini neobuhvatljiv. 2.Veruj, dakle, u Njega i boj Ga se, i bojeći (Ga) se, uzdržavaj se. To drži, i odbacićeš od sebe svako zlo i obući ćeš se u svaku vrlinu pravde i živ ćeš biti Bogu, ako sačuvaš ovu zapovest.

Zapovest druga

XXVII
1. Reče mi (dalje): Imaj prostotu i budi bezazlen, i bićeš kao mala deca koja ne znaju za zlo koje upropašćuje život ljudski. 2. Prvo, nemoj nikoga ogovarati, niti rado slušaj onoga koji ogovara, inače ćeš i ti koji slušaš biti kriv za greh ogovarača, ako poveruješ ogovaranju koje čuješ. Jer poverovavši, i sam ćeš biti protiv brata svoga, pa ćeš tako biti kriv za greh ogovarača. 3. Ogovaranje je zlo, nemirni zao duh koji nikada ne miruje, nego uvek živi u razdorima. ‘Zato, beži od njega i svagda ćeš imati pravičnost sa svima. 4. Obuci se u čestitost, u kojoj nema ni jedne zle zamke, nego je sve glatko i vedro. Radi ono što je dobro, i (plodove) od trudova tvojih koje ti daje Bog ti daji prosto svima koji oskudevaju, ne dvoumeći se kome ćeš dati, a kome nećeš dati. Daji svima, jer Bog hoće da se od Njegovih darova daje svakome. 5. Oni pak koji primaju, daće odgovor Bogu zašto su primili i radi čega: oni koji primaju u nevolji neće biti suđeni, dok oni koji licemerno primaju, biće suđeni. 6. Onaj, dakle, koji daje nevin je, jer kao što je dobio od Gospoda da čini službu, prosto ju je izvršio, nikakve razlike ne praveći kome će dati a kome neće. Zato je ta služba, prosto obavljena, postala slavna kod Gospoda. Otuda, onaj koji tako prosto služi (milostinjom) — biće živ Bogu. 7. Čuvaj stoga ovu zapovest, kao što ti (je) rekoh, da bi se pokajanje tvoje i doma tvoga našlo u prostoti, i čisto, i bezazleno, i besprekorno.

Zapovest treća

XXV
1. Opet mi reče: Ljubi istinu i neka samo istina izlazi iz usta tvojih, da bi se duh, kojega je Bog nastanio u ovo telo, našao istinit pred svima ljudima, te će se tako proslaviti Gospod koji u tebi obitava. Jer je Gospod istinit u svakoj reči i nema u Njega nikakve laži. 2. Oni pak koji lažu, odriču se Gospoda i postaju kradljivci Gospoda, jer Mu ne vraćaju zalog koji su dobili (od Njega). Jer su od Njega dobili duh nelažljiv. Ako (Mu) ga vrate lažljivog, (onda) su okaljali zapovest Gospodnju i postali su kradljivci. 3. Čuvši (sve) ovo, zaplakah jako. Videći me da plačem, reče (mi): Zašto plačeš? Zato, Gospodine, rekoh ja, što ne znam da li se mogu spasti? Zašto, reče on? Jer još nikada, Gospodine, rekoh ja, u životu svome ne govorih isitinitu reč, nego sam uvek sa svima lukavo živeo i svoju sam laž proturao kao istinu kod svih ljudi; i nikada mi niko ne poreče, nego su mojoj reči verovali. Kako, dakle, Gospodine, velim, mogu živeti kada sam to radio? 4. Ti to, reče (mi) on, dobro i istinito misliš, jer je trebalo da kao sluga Božiji hodaš u istini i da sa Duhom istine ne boravi lukava savest, niti da se žalost nanosi Duhu čestitome i istinitome. Ja (opet) rekoh: Nikada, Gospodine, ja ne čuh tako tačnih reči. 5. Sada (ih) čuješ, reče on; drži ih, da bi i one (reči) koje si ranije u svojim poslovima govorio kao lažljive, (sada), kada se ove nađu istinite, i one (reči) postale verovatne, jer i one mogu postati verovatne. Ako ove (reči) sačuvaš, i od sada budeš govorio samo istinu, moći ćeš steći sebi život. I ko posluša ovu zapovest i ostavi se najlukavije laži, živ će biti Bogu.

Zapovest četvrta

XXIX
1. Zapovedam ti, reče (mi on), da čuvaš čistotu (= celomudrenost) i da u srce tvoje ne dolazi (misao) o tuđoj ženi ili o nekom bludu ili o nekim drugim sličnim zlim nepodobnostima. Jer čineći to, veliki ćeš greh učiniti. A ako se svagda sećaš (samo) svoje žene, nikada nećeš pogrešiti. 2. Jer, ako ti neka takva želja dođe na srce, pogrešićeš, i ako i po drugi put takvo zlo, učinićeš greh. Jer takva želja kod sluge Božijeg je greh. A ako ko učini takvo zlo delo on sebi stvara smrt. 3. Zato ti pazi: beži od takve želje: jer tamo gde boravi čestitost, tamo bezakonje ne treba da dolazi na srce čoveku pravednom. 4. Ja mu rekoh: Gospodine, dozvoli mi da te nešto malo zapitam. Kaži, reče on. Gospodine, rekoh ja, ako neko ima ženu verujuću u Gospodu i nađe je u nekoj preljubi, da li greši muž ako (i dalje) živi sa njom? 5. Dokle ne sazna, reče on, ne greši; a ako muž sazna za greh njen i žena se ne pokaje, nego ostane u bludu svome; i muž i dalje živi sa njom, biva kriv za greh njen i saučesnik je u preljubi njenoj. 6. Šta će onda, Gospodine, rekoh ja, učiniti muž ako žena ostane uporna u toj strasti? Neka je otpusti, reče on, a muž neka ostane sam. Ako pak on, otpustivši ženu, oženi se drugom, i sam čini preljubu. 7. A ako, Gospodine, rekoh ja, posle otpuštanja žene, pokaje se žena i htedne da se vrati svome mužu, zar neće biti primljena? 8. Hoće, reče on, (jer) ako je muž ne primi, greši i navlači na sebe veliki greh; nego treba primiti onoga koji pogreši pa se pokaje, ali ne na mnogo (puta), jer slugama Božijim pokajanje je jedno. Dakle, radi pokajanja (ženinog), muž ne treba (ponovo) da se ženi. Ovaj postupak važi (podjednako) i za ženu i za muža. 9. (Još mi), reče: Preljuba je ne samo ako neko prlja telo svoje, nego i ako ko pravi idole neznabošcima — preljubu čini. Stoga, ako neko ostane uporan u takvim delima i ne pokaje se, od takvog se udaljuj i nemoj živeti sa njime, inače si i ti saučesnik u grehu njegovom. 10. Zato vam je i zapoveđeno da ostanete sami, bilo muž ili žena, jer je moguće (posle) da bude u tome pokajanja. 11. A ja (ovim), reče on, ne dajem povoda da se taj postupak tako vrši, nego (govorim) radi toga da onaj koji je grešio više ne greši. A za njegov pređašnji greh postoji Onaj Koji je moćan da podari isceljenje, jer On je taj Koji ima vlast nad svima.

XXX
1. Zapitah ga opet. govoreći: Pošto me Gospod uzeo za dostojnoga da sa mnom svagda boraviš, dozvoli mi još nekoliko reči, pošto ništa ne razumem i srce je moje okamenjeno zbog mojih ranijih dela; urazumi me, jer sam vrlo nerazuman, i uopšte ništa ne shvatam. 2. Odgovorivši, veli mi: Ja sam, veli, (Anđeo) nad pokajanjem i svima koji se kaju dajem razumnost. Ili, zar ti se ne čini, reče, da je već samo pokajanje najveća razumnost? Pokajati se, dodade on, jeste velika razumnost, jer onaj koji je sagrešio shvata da je učinio zlo pred Gospodom, i (zlo) delo koje je učinio izlazi na srce njegovo, i on se kaje, i više ne čini zlo, nego svecelo tvori dobro, i dušu svoju smirava i muči zato što je sagrešio. Vidiš, dakle, da je pokajanje velika razumnost. 3. Gospodine, rekoh ja, upravo zbog toga i ispitujem sve tačno od tebe, najpre zato što sam grešio da bih poznao koja dela da činim da bih živeo, jer su gresi moji i mnogi i raznovrsni. 4. Živećeš, reče on, ako zapovesti moje sačuvaš i ako budeš hodio u njima. I (svaki), koji čuvši ove zapovesti sačuva ih, živeće Bogu.

XXXI
1. Još ću, Gospodine, rekoh ja, produžiti sa pitanjima. Kaži, reče on. Čuh, velim, Gospodine, od nekih učitelja da nema drugog pokajanja osim onoga kada smo sišli u vodu (krštenja) i dobili oproštaj naših ranijih grehova. 2. On mi (na to) reče: Dobro si čuo, jer je tako. Trebalo je da onaj koji je dobio oproštaj grehova (u krštenju) više ne greši, nego da živi u čistoti. 3. Ali, pošto ti sve tačno ispituješ, kazaću ti i ovo, ne (kao) dajući povoda onima koji će poverovati ili onima koji su sada poverovali u Gospoda. Jer oni koji su sada poverovali ili oni koji će poverovati nemaju pokajanje za grehove, nego imaju oproštaj svojih ranijih grehova. 4. Gospod je, dakle, postavio  pokajanje onima koji su pozvani pre ovih dana, jer Gospod, Koji je srceznalac i Koji zna sve unapred, zna slabost ljudsku i mnoge zamke đavolove, da će on učiniti neko zlo slugama Božijim i lukavo im napakostiti. 5. Budući pak mnogomilostiv, Gospod se smilovao na sazdanje Svoje i dao je ovo pokajanje, i meni je data vlast tog pokajanja. 6. Ali ja ti kažem, dodade (on): posle onog velikog i česnog poziva, ako neko iskušan od đavola sagreši, jedno pokajanje ima: ako pak često greši i kaje se, nema koristi tome čoveku, jer će teško živeti. 7. Ja mu (na to) rekoh: Gospodine, čuvši to od tebe tako tačno ja oživeh, jer vidim da, ako ne umnožim grehe svoje, spašću se. Spašćeš se, reče (mi on), a i svi oni koji tako učine.

XXXII
1. Zapitah ga opet, govoreći: Gospodine pošto me već trpiš, objasni mi još i ovo. Kaži, reče on. Ako žena, velim, Gospodine, ili neki čovek umre, pa neko od njih stupi u brak, ne greši li taj ko je stupio u (drugi) brak? 2. Ne greši, reče on. Ali, ako neko ostane samac, dobija sebi veću čast i veliku slavu kod Gospoda; ako se pak i oženi, ne greši. 3. Čuvaj, zato, čistotu i čestitost, i bićeš živ Bogu. Ovo što ti govorim i što ću ti govoriti, to drži (i čuvaj) od sada, od dana kada si mi predat, i ja ću obitavati u domu tvome. 4. A oproštaj tvojih ranijih prestupa biće (ti), ako zapovesti moje održiš. A i svima će biti oproštaj ako održe ove zapovesti moje i ako u ovoj čistoti budu hodili.

Zapovest peta

XXXIII
1. Budi, reče (mi on), dugotrpeljiv i razuman, i nadvladaćeš sva zla dela i učinićeš svaku pravdu. 2. Jer ako budeš dugotrpeljiv (= velikodušan), Duh Sveti koji obitava u tebi biće čist, nezamračivan od drugog zlog duha, nego će se, obitavajući u prostranosti, radovati i veseliti sa sasudom (tela) u kojem boravi, i služiće Bogu sa mnogom radošću, imajući u sebi izobilje. 3. Ako pak naiđe neka gnevljivost, odmah se Duh Sveti, koji je nežan, žalosti, ne imajući mesto čisto, i (odmah) želi da odstupi od (tog) mesta, jer je pritešnjivan od zlog duha, jer nema mesta da služi Gospodu, kako On to želi, jer ta gnevljivost Ga prlja. Jer Gospod obitava u dugotrpeljivosti (= velikodušnosti), a đavo u gnevljivosti. 4. Ako, dakle, obadva duha zajedno obitavaju, to je štetno i zlo za onog čoveka u kome obitavaju. 5. Jer, ako uzmeš vrlo malo pelena i izliješ (ga) u ćup meda, zar se neće sav med upropastiti? I toliki med propada od malo pelena koji uništava sladost meda, te on već neće imati ono isto uživanje kod gospodara, jer se zagorčao i svoju upotrebljivost izgubio. Ako se pak ne stavi pelen u med, med biva sladak i postaje koristan svome gospodaru. 6. Vidiš li da je dugotrpeljivost slađa i od meda, i korisna je Gospodu, i On u njoj obitava. A gnevljivost je gorka i štetna. Ako se, dakle, pomeša gnevljivost sa dugotrpeljivošću, dugotrpeljivost se uprlja i njena  molitva nije više ugodna Bogu. 7. Želeo sam, Gospodine, rekoh ja, da doznam dejstvo gnevljivosti da bih se sačuvao od nje. Svakako, reče on, jer ako se ne budeš čuvao od nje, i ti i dom tvoj, (onda) si izgubio svaku nadu. Nego se čuvaj od nje, jer sam ja sa tobom. I sačuvaće se od nje svi oni koji se pokaju od sveg srca svog, jer ću ja biti sa njima i štitiću ih, pošto su svi oni opravdani od Najslavnijeg Anđela.

XXXIV
1. Slušaj sada, reče on, dejstvo gnevljivosti, kako je zla i kako svojim dejstvom upropašćuje sluge Božije i kako ih zavodi od pravednosti. No ona ne zavodi one koji su ispunjeni verom, niti može u njima delovati, jer je sila moja [to jest Gospodnja] sa njima. Ona zavodi (samo) one koji su prazni i dvojedušni. 2. Jer kada (gnev) vidi takve (prazne) ljude da dobro stoje, (odmah) se ubacuje u srce toga čoveka, i (taj) čovek ili žena iz ništa padaju u gnevljivost zbog životnih stvari, ili oko jela, ili oko neke sitnice, ili zbog nekog prijatelja, ili zbog davanja i primanja, ili zbog sličnih glupih stvari. Jer sve to je glupo i prazno i nerazumno i štetno slugama Božijim. 3. A dugotrpeljivost je velika i krepka i ima jaku i čvrstu moć i pravilno se pruža na veliku širinu; (ona je) vedra, radosna, bezbrižna; ona proslavlja Gospoda u svako doba; nema u sebi ništa gorko; svagda ostaje krotka i mirna. Ova, dakle, dugotrpeljivost, boravi sa onima koji imaju potpunu veru. 4. A gnevljivost je najpre luda, površna i bezrasudna. Od nerazumnosti (njene) nastaje zatim gorčina, iz gorčine razdražljivost, iz razdražljivosti gnev, a iz gneva bes; zatim taj gnevni bes, nastao iz tolikih zala, postaje veliki i neizlečivi greh. 5. Jer kada svi ti duhovi borave u istom sasudu (tela), gde boravi i Duh Sveti, (tada) taj sasud ne može (sve) da smesti, nego se preliva. 6. Tihi pak Duh, nemajući običaj obitavati sa zlim duhom, niti sa grubošću, udaljava se od takvoga čoveka i traži da boravi sa krotošću i sa spokojstvom. 7. Zatim, kada odstupi od tog čoveka gde je boravio, taj čovek biva prazan bez pravednoga Duha, i dalje ispunjen zlim duhovima, nesređen je u svakom poslu svom, rastrzavan ovamo i onamo od zlih duhova, i sasvim je zaslepljen za dobro rasuđivanje. To se, dakle, dešava svima gnevljivima. 8. Zato se udaljavaj od gnevljivosti, tog najzlobnijeg duha, a obuci se u dugotrpeljivost (=velikodušnost) i protivi se gnevljivosti i ogorčenosti, i naći ćeš se sa čestitošću koju Gospod voli. Pazi, dakle, da ne zaboraviš ovu zapovest, jer ako ovladaš ovom zapovešću, moći ćeš držati i ostale zapovesti koje ću ti zapovedati. Snaži se u njima i ojačavaj, i svi neka se (u njima) ojačavaju, oni koji hoće da u njima hode.

Zapovest šesta

XXXV
1. Zapovedio sam ti, veli on, u prvoj zapovesti da čuvaš veru i strah (Božiji) i uzdržljivost. Da, velim, Gospodine. Ali sada, veli, hoću da ti pokažem i njihove moći, da shvatiš koja od njih ima kakvu moć i dejstvo, jer su njihova dejstva dvostruka, to jest, odnose se na pravedno i nepravedno. 2. Ti pak veruj pravednom, a nepravednom ne veruj. Jer pravedno ima pravi put, a nepravedno krivi (put); ali ti idi pravim i ravnim putem, a ostavi krivi put. 3. Jer krivi put nema staze, nego mnoge besputice i prepreke, i grub je i džbunovit (= pun trnja). On je, dakle, štetan onima koji njime idu. 4. Oni pak koji idu pravim putem, normalno hodaju i bez spoticanja, jer (taj put) nije grub ni džbunovit. Vidiš, dakle, da je korisnije hoditi tim (pravim) putem. 5. Dopada mi se, Gospodine, rekoh ja, da hodim tim putem. Hodi, veli on, i (svaki) koji se od sveg srca obrati Gospodu, hodiće njime.

XXXV
1. Čuj sada o veri, reče mi on. Dva su anđela sa čovekom, jedan (anđeo) pravednosti, a drugi (anđeo) zla. 2. Kako ću, Gospodine, rekoh ja, raspoznati njihova dejstva, pošto oba anđela obitavaju sa mnom? Čuj, veli (on), i razumi. Anđeo pravednosti je tih i skroman i krotak i miran. Kada ti, dakle, on dođe na srce tvoje, odmah s tobom razgovara o pravednosti, o čistoti, o  čestitosti, o zadovoljstvu malim (= o umerenosti), i o svakom delu pravednom, i o svakoj slavnoj vrlini. Kada ti sve to dođe na srce tvoje, znaj da je sa tobom anđeo pravednosti. Ovo su, dakle, dela anđela pravednosti, zato veruj njemu i njegovim delima. 4. Gledaj sada i dela anđela zla. On je pre svega gnevljiv i gorak i nerasudan (= bezuman), i dela njegova su zla, koja upropašćuju sluge Božije. Kada ti, dakle, on dođe na srce tvoje, poznaj ga po delima njegovim. 5. Kako ću, Gospodine, velim ja, shvatiti njega, ne znam. Slušaj (kako), veli on. Kad te napadne neka gnevljivost ili gorčina, znaj da je on u tebi. Zatim: želje za mnogim poslovima, i luksuzi mnogih jela i pića i raznih opojnih napitaka i različitih i nepriličnih zadovoljstava, i pohote žena, i gramzivost, i mnoga neka gordost i nadmenost, i sve što je tome slično i blisko; kada ti, dakle, (sve) to dođe na srce, znaj da je u tebi anđeo zla. 6. Zato ti, poznavši njegova dela, beži od njega i ništa mu ne veruj, jer su dela njegova zla i štetna slugama Božijim. Prema tome, imaš dejstva obojice anđela, shvati ih, i veruj anđelu pravednosti, 7. a beži od anđela zla, jer je njegovo učenje zlo u svakom delu. Jer, ako neko bude najverniji čovek, i dođe pomisao ovoga anđela (zla) na srce njegovo, (tada) biva da taj čovek ili žena nešto pogreše. 8. Ako opet neki čovek ili žena bude vrlo zao, i dođu mu na srce dela anđela pravednosti, on neizbežno treba da učini nešto dobro. 9. Vidiš, dakle, reče (mi on), da je dobro ići za anđelom pravednosti, a odreći se od anđela zla. 10. Ono, (dakle), što se odnosi na veru to pokazuje ova zapovest, da bi verovao delima anđela pravednosti i, čineći ih, živeo Bogu. Veruj pak da su dela zlog anđela opaka i ne čineći ih, živećeš Bogu.

Zapovest sedma

XXXVII
1. Boj se, reče (mi on), Gospoda i drži zapovesti Njegove. A držeći zapovesti Božije, bićeš snažan u svakom delu, i delo tvoje biće izvrsno. Jer, bojeći se Gospoda, sve ćeš dobro raditi; to je (jedini) strah koji treba imati, i spašćeš se. 2. A đavola se nemoj bojati, jer ako se bojiš Gospoda, nadvladaćeš đavola, jer nema snage u njemu. A u kome nema snage, nema ni straha (od njega); u koga je pak slavna snaga, ima i straha u njemu (= od njega). Jer svako koji ima moć, ima i strah (od njega); a ko nema moći svi ga preziru. 3. Ali se boj dela đavolovih, jer su zla. Ako se bojiš Gospoda, bojaćeš se i dela đavoljih i nećeš ih tvoriti, nego ćeš ih izbegavati. 4. Ima, dakle, dve vrste straha: ako hoćeš da činiš zlo, boj se Gospoda, i nećeš ga činiti; ako li opet hoćeš da činiš dobro, boj se Gospoda, i činićeš ga. Tako je strah Gospodnji moćan i veliki i slavan. Zato se boj Gospoda i Njemu ćeš živeti; a i svi koji se boje Njega i drže zapovesti Njegove, živeće Bogu. 5. Zašto, Gospodine, rekoh ja, kažeš za one koji drže zapovesti Njegove: živeće Bogu? Zato, veli on, što se sva tvar boji Gospoda, ali ne drži (svaka) zapovesti Njegove. Prema tome, samo oni koji se Njega boje i drže zapovesti Njegove, oni imaju život kod Boga, dok oni koji ne drže zapovesti Njegove nemaju života u sebi.

Zapovest osma

XXXVIII
1. Rekoh ti, reče (mi on), da su stvorenja Božija dvostruka, pa je i uzdržanje dvostruko. Jer, u nečem se treba uzdržavati, a u nečemu ne. 2. Objasni mi, Gospodine, rekoh ja, u čemu se treba  uzdržavati a u čemu ne? Čuj, reče (on): Uzdržavaj se od zla i ne čini ga; a od dobra se nemoj uzdržavati, nego ga čini. Jer ako se uzdržiš da ne činiš dobro, učinićeš veliki greh; ako se pak uzdržiš da ne činiš zlo, učinićeš veliku pravdu. Uzdržavaj se, dakle, od svakoga zla, čineći dobro. 3. Koja su to zla, Gospodine, rekoh ja, od kojih se treba uzdržavati? Evo slušaj, reče: Od preljube i bluda, od opijanja bezakonjem, od zlog uživanja, od mnogih jela i luksuza bogatstva, i hvaljenja, i visokoumlja, i gordosti, i od laži i ogovaranja i licemerja, zlopamtivosti i svakog huljenja. 4. To su dela koja su najgora od svih drugih u životu ljudi. Zato od tih dela treba da se uzdržava sluga Božiji, jer ko se od njih ne uzdržava ne može živeti Bogu. A slušaj i dela koja sleduju za ovima. 5. Zar još, Gospodine, rekoh ja, ima zlih dela? I te kako ih je mnogo, reče (mi on), od kojih sluga Božiji treba da se uzdržava, (kao što cy): krađa, laž, otimačina, lažno svedočenje, gramzivost, zla želja, prevara, sujeta, nadmenost (= gordost), i sve što je tome slično. 6. Ne smatraš li da je sve ovo zlo? Ja rekoh: I to vrlo zlo slugama Božijim. (On reče:) Od svega toga treba da se uzdržava onaj koji služi Bogu. Zato se uzdržavaj od svega toga da bi živeo Bogu i bio upisan među one koji se od toga uzdržavaju. To su, dakle, ta dela od kojih se treba uzdržavati. 7. Slušaj sada, veli on, dela od kojih se ne treba uzdržavati, nego ih činiti: Ne uzdržavaj se od dobra, nego ga čini. 8.  Objasni mi, Gospodine, rekoh ja, i silu (= značenje) dobrih dela da u njima hodim i služim njima, da bih, čineći ih, mogao se spasti. On reče: Čuj i dobra dela koja treba da tvoriš i ne uzdržavaš se (od njih). 9. Pre svega: vera, strah Gospodnji, ljubav, jednomislije (= sloga), reči pravde, istina, trpljenje; od ovoga nema ničega boljega u životu ljudskom. Ako neko sve ovo drži i ne uzdržava se od toga, taj postaje blažen u životu svome. 10. Slušaj zatim i ono što sleduje za ovim: služenje udovicama, posećivanje siročadi i potrebitih, izbavljanje slugu Božijih iz nevolja, gostoljublje — jer se u gostoljublju nekada nalazi dobročinstvo — ne protiviti se (=ne kontriratš) nikome, biti miran, biti siromašniji od svih ljudi, poštovati starije, praktikovati pravdu, održavati bratstvo, uvredu podnositi, biti dugotrpeljiv, nemati zlopamtivosti, tešiti one koji duševno stradaju, sablažnjene ne odbacivati od vere, nego ih vraćati i oraspoloživati (za novi početak), poučavati one koji greše, dužnike i potrebite ne pritešnjivati, i sve ostalo što je tome slično. 11. Čini li ti se, reče on, da je sve ovo dobro? Gospodine, rekoh, šta je bolje od ovoga! Hodi (= živi), dakle, u tome, reče (mi on), i nemoj se od toga uzdržavati, i živećeš Bogu. 12. Zato čuvaj ovu zapovest, jer ako činiš dobro i ne uzdržavaš se od njega, živećeš Bogu; a i svi koji tako čine, živeće Bogu. I takođe: ako ne činiš zlo i uzdržavaš se od njega, živećeš Bogu; i svi koji ove zapovesti drže i hode u njima, živeće Bogu.

Zapovest deveta

XXXIX
1. Reče mi (Anđeo): Odbaci od sebe dvojedušnost (= sumnju) i nemoj nimalo da se dvoumiš da tražiš nešto od Boga, govoreći u sebi: kako ja mogu tražiti i dobiti od Gospoda kad sam toliko sagrešio pred Njim? 2. Nemoj tako da misliš, nego se obrati Gospodu od svega srca svog i bez kolebanja išti od Njega, i poznaćeš Njegovu mnogomilostivost da te On neće napustiti nego će ispuniti molbu duše tvoje. 3. Jer nije Bog kao ljudi, koji su zlopamtivi, nego je On nezlopamtiv i milosrdan je prema Svome stvorenju. 4. Ti zato očisti srce svoje od svih sujeta ovog veka (= sveta) i, od ranije rečenih ti reči (= dela) i traži od Gospoda i dobićeš sve, i neće ostati neispunjena ni jedna od tvojih molbi, ako bez kolebanja moliš od Gospoda. 5. Ako li se pak dvoumiš u srcu svome, ništa od tvojih molbi nećeš dobiti. Jer koji se kolebaju (= sumnjaju) pred Bogom, dvojedušni su, i ni u jednoj od svojih molbi ne uspevaju. 6. Oni pak koji su celosni u veri, sve mole uvereni u Gospoda, i dobijaju, jer traže bez kolebanja, ništa ne dvoumeći. Jer svaki čovek dvojedušan, ako se ne pokaje, teško će se spasti. 7. Zato, očisti srce svoje od dvojedušnosti, i obuci se u veru, jer je ona moćna; i veruj Bogu da ćeš sve molbe tvoje koje tražiš dobiti. I ako nekada tražiš od Gospoda neku prozbu, pa je tek docnije dobiješ, nemoj posumnjati zbog toga što nisi brzo dobio molbu duše svoje, jer si svakako zbog nekog iskušenja ili neke pogreške, koju ti ne znaš, kasnije dobio to što si tražio. 8. Zato nemoj prestajati tražiti molbu duše tvoje, i dobićeš je; ako li tražeći malakšeš i posumnjaš, sebe okrivljuj a ne Onoga koji ti daje. 9. Pazi na ovu dvojedušnost, jer je zla i nerazumna i mnoge iskorenjuje iz vere, pa čak i vrlo verne i jake. Jer ta dvojedušnost je kći đavolova i mnogo zla čini slugama Božijim. 10. Stoga prezri dvojedušnost, i pobeđuj je u svakoj stvari obukavši se u jaku i moćnu veru. Jer vera sve obećava i sve izvršava, a dvojedušnost, ne verujući sama sebi, promašuje u svim svojim postupcima koje čini. 11. Vidiš li, dakle, reče (mi), da je vera odozgo, od Gospoda, i ima veliku silu, a dvojedušnost je zemaljski duh, od đavola i nema snage. 12. Ti, zato, služi veri koja ima moć, a udaljuj se od sumnje koja nema snage, i živećeš Bogu; i svi koji tako misle (i rade), živeće Bogu.

Zapovest deseta

XL
1. Odbaci od sebe žalost, reče (mi opet), jer je ona sestra dvojedušnosti i gnevljivosti. 2. Kako je, rekoh, Gospodine, ona sestra njihova, jer mi se čini da je drugo gnevljivost, drugo dvojedušnost, a drugo žalost. Nerazuman si čovek, reče on. Zar ne razumeš da je slugama Božijim žalost gora i opasnija od svih drugih duhova i većma od svih duhova razara čoveka i izgoni Duha Svetoga, i (posle) opet spasava? 3. Gospodine, rekoh ja, nerazuman sam i ne shvatam ta poređenja (= priče). Jer kako može i izgoniti i opet spasavati, ne razumem. 4. Slušaj, reče: Oni koji nikada nisu istraživali o istini, niti su ispitivali o Božanstvu, i samo su poverovali, pa su se (onda) upleli u poslove (trgovine) i u bogatstvo, i u neznabožačka prijateljstva, i u druge mnoge poslove ovoga veka; oni, dakle, koji su uz to prionuli ne razumeju (ove) priče Božije, jer takvim postupcima bivaju pomračeni, i kvare se, i postaju zaparloženi (= zapušteni). 5. Kao što se dobri vinogradi, kad budu zanemareni, zaparlože od trnja i raznog korova, tako i ljudi koji su poverovali pa se upustili u mnoge takve poslove koje napred navedosmo, oni zablude s pameti svoje i više ništa ne razumeju o pravdi, nego i kad čuju o Božanstvu i o istini, um se njihov bavi samo svojim poslovima, i uopšte ništa ne shvataju. 6. Oni, pak, koji imaju strah Božiji i istražuju o Božanstvu i o istini, i imaju srce (obraćeno) ka Gospodu, oni brzo razumevaju i shvataju sve što im se govori, jer imaju u sebi strah Gospodnji. Jer tamo gde Gospod obitava, tamo je i mnogo razuma. Priljubi se zato Gospodu, i sve ćeš shvatiti i razumeti.

XLI
1. Slušaj, dakle, ti nerazumni, reče (mi on), kako žalost izgoni Duha Svetoga, i (kako) opet spasava. 2. Kada se dvojedušni (čovek) prihvati nekog posla i zbog svoje dvojedušnosti ne uspe u njemu, tad ova tuga ulazi u čoveka i ožalošćuje Duha Svetoga i izgoni Ga. 3. Zatim, opet, kad se gnevljivost prilepi za čoveka zbog neke stvari, i ovaj se veoma ogorči, tad opet žalost ulazi u srce čoveka koji se razgnevio i on tuguje zbog posla svoga koji je uradio, i kaje se što je zlo učinio. 4. Žalost, dakle, ova izgleda da ima spasenja, jer se (čovek) kaje što je zlo učinio. Zato, oba postupka ožalošćuju Duha (Svetoga): dvojedušnost — što nije uspeo u svome poslu, a gnevljivost žalosti Duha što je (čovek) učinio zlo. Oboje, dakle, žaloste Duha Svetoga, dvojedušnost i gnevljivost. 5. Zato odbaci od sebe žalost i ne žalosti Duha Svetoga Koji u tebi obitava, da ne bi On pred Bogom molio protivu tebe i odstupio od tebe. 6. Jer Duh Božiji, Koji je dat u ovo telo, ne podnosi žalost niti stešnjavanje.

XLII
1. Zato se ti obuci u vedrinu koja uvek ima milost kod Boga i prijatna Mu je, te u njoj uživaj. Jer svaki vedar čovek dobro čini i dobro misli i prenebregava žalost. 2. A ožalošćen čovek uvek naginje zlu. Prvo, on čini zlo što ožalošćuje Duha Svetoga, Koji je vedar dat čoveku. Drugo pak, ožalošćujući Duha Svetoga čini bezakonje, ne moleći se niti se ispovedajući Bogu. Jer nikada moljenje ožalošćenog čoveka nema moći da pred žrtvenik Božiji izađe. 3. Zašto, upitah ja, moljenje ožalošćenoga ne izlazi pred žrtvenik Božiji? Zato, veli, što žalost sedi u srcu njegovom, a pomešana žalost sa molitvom ne dopušta molitvi da čista izađe pred žrtvenik Božiji. Jer kao što sirće i vino, pomešani zajedno, nemaju isto zadovoljstvo, tako i žalost, pomešana sa Duhom Svetim, nema istu molitvu. 4. Očisti stoga sebe od te zle žalosti, i živećeš Bogu; i svi koji od sebe odbace žalost i odenu se u potpunu vedrinu, živeće Bogu.

Zapovest jedanaesta

XLIII
1. (Potom) mi pokaza ljude gde sede na klupi, i drugoga čoveka koji sedi na stolici, i reče mi: Vidiš li one koji sede na klupi? Vidim, Gospodine, rekoh ja. Oni su, veli on, verni, dok onaj koji sedi na stolici jeste lažni prorok, koji upropašćije razum slugu Božijih; pogubiće (razum) dvojedušnih, a ne verujućih. 2. Ovi dvojedušni dolaze njemu kao nekom vraču i pitaju ga: šta će im se desiti; a ovaj lažni prorok, nemajući u sebi nikakvu silu Duha Božanskog, govori sa njima shodno njihovim pitanjima i po željama zlobe njihove; i ispunjuje duše njihove onako kako sami žele. 3. Jer on, budući sam prazan, prazno i odgovara praznima. Jer bilo šta da bude zapitan, on odgovara shodno praznini toga čoveka. Ali, neke reči i istinite govori, jer ga đavo ispunjuje svojim duhom, eda bi mogao oboriti i nekoga od pravednika. 4. Onima, dakle, koji su jaki u veri Gospodnjoj, obučeni u istinu, takvim se duhovima ne prilepljuju, već beže od njih; onima pak koji su dvojedušni i često se kaju (= predomišljaju), oni im vračaju kao i neznabošci, i služeći idolima navlače na sebe veći greh. Jer onaj ko pita lažnoga proroka o nekom poslu, idolopoklonik je, i prazan je od istine, i bezuman je. 5. Jer svaki od Boga dati Duh ne biva zapitkivan, nego, imajući silu Božanstva, sam od sebe sve govori, jer dolazi odozgo, od sile Božanskoga Duha. 6. Duh pak kojega zapitkuju i koji govori shodno željama ljudi, zemaljski je i površan; on nema moći, i uopšte ne govori ako ne bude zapitkivan. 7. Kako će, Gospodine, rekoh ja, čovek poznati ko je od njih prorok, a ko lažni prorok? On reče: Evo slušaj za obojicu proroka, i kao što ti budem govorio, tako ćeš isprobati (pravog)  proroka i lažnog proroka. Prema životu ispituj čoveka koji ima Duh Božanski. 8. Onaj ko ima Duh odozgo, prvo je krotak i miran i smirenouman, i udaljava se od svakoga zla i sujetnih želja ovoga veka, i čini sebe siromašnijim od svih ljudi, i kada ga zapitkuju nikome ništa ne odgovara, niti nasamo govori, niti Duh Sveti govori onda kada čovek hoće da govori, nego govori onda kada Bog hoće da On govori. 9. Kada, dakle, čovek koji ima Božanskoga Duha dođe na sabranje ljudi pravednih koji imaju veru Duha Božanskoga, i od sabranja tih ljudi bude molitva Bogu, tada anđeo proročkoga Duha koji na njemu počiva ispunjuje čoveka i taj čovek, ispunivši se Duhom Svetim, govori mnoštvu (= sabranju vernih) kao što Gospod hoće. 10. Tako će se, dakle, objaviti Duh Božanstva. Takva je ova sila Duha Božanstva Gospodnjega. 11. A sada, reče (mi), slušaj za duha zemaljskoga i praznoga, koji nema sile, nego je bezuman. 12. Pre svega, taj čovek koji smatra da ima duha, uzdiže sebe i hoće da ima prvo mesto, odmah je drzak i bestidan i brbljiv i živi u mnogim uživanjima i u mnogim drugim obmanama, i uzima platu za svoja proroštva; a ako je ne dobije neće da prorokuje. A može li Duh Božanski uzimati plate i prorokovati? Ne dešava se da to čini prorok Božiji, nego je u ovih (lažnih proroka) duh zemaljski. 13. Zatim, on se uopšte ne približava sabranju pravednih ljudi, nego ih izbegava, a prilepljuje se onima dvojedušnima i praznima i prorokuje im po ćoškovima, i vara ih govoreći im sve sujetno, prema željama njihovim; jer on (kao takav) praznima i odgovara. Jer kada se prazni sud stavi sa praznima, ne razbija se, već se oni međusobno slažu. 14. Kada pak (takav) dođe na sabranje ispunjeno pravednim ljudima, koji imaju Duh Božanstva, i od njih bude molitva (Bogu), taj se čovek isprazni i zemaljski duh (što je u njemu) beži od njega iz straha, i taj čovek postaje šupalj, i sav se razbija, i ne može ništa da govori. 15. Jer, ako u magazu zbereš vino i ulje, i između njih postaviš jedan prazan lonac, pa zaželiš da opet isprazniš magazu, lonac koji si postavio prazan, prazan ćeš i naći. Tako i prazni proroci, kada dođu među duhove pravednih, kakvi dođu takvi će se i naći. 16. (Eto dakle), imaš (= poznaješ) život obe vrste proroka. Stoga ispituj po delima i životu čoveka koji govori za sebe da je duhonosac. 17. Ti pak, veruj Duhu koji dolazi od Boga i koji ima moć, a duhu zemaljskome i praznome ništa ne veruj, jer u njemu nema moći, pošto dolazi od đavola. 18. A slušaj priču (= poređenje) koju ću ti reći: Uzmi kamen i baci ga u nebo, pa vidi da li možeš domašiti. Ili opet, uzmi cev sa vodom i pusti mlaz (vode) u nebo, pa vidi možeš li probiti nebo. 19. Ja rekoh: Kako to može biti, Gospodine? Jer oboje što si rekao, nemoguće je. On reče: Kao što je, dakle, ovo nemoguće, tako su i zemaljski duhovi nemoćni i bezsilni. 20. A uzmi sada silu koja odozgo dolazi: grad je malena loptica, ali kada padne na glavu čoveka koliki bol nanosi? Ili opet, uzmi kap (vode) koja sa krova pada dole i dubi kamen. 21. Vidiš li, dakle, da i ono najmanje što odozgo pada na zemlju ima veliku snagu, tako je moćan i Božanski Duh koji dolazi odozgo. Zato veruj tome Duhu a beži od onoga drugoga.

Zapovest dvanaesta

XLIV
1. Reče mi (Pastir): Odbaci od sebe svaku zlu želju i odeni se u želju dobru i čestitu, jer (samo) obučen u ovu želju omrznućeš zlu želju i ukrotićeš je onako kako želiš. 2. Jer je zla želja divlja i teško se pripitomljuje. Jer je strašna i svojom divljinom veoma razjeda ljude, naročito ako u nju upadne sluga Božiji i ne bude razborit, strašno biva razjedan njome. A ona razjeda upravo takve koji nemaju odeću dobre želje, nego su utonuli u ovaj vek, i ona baš njih predaje smrti. 3. Koja su, Gospodine, rekoh ja, dela zle želje koja ljude predaju u smrt? Pokaži mi ih, da bih se od njih čuvao. Slušaj, reče (mi), kojim to delima zla želja ubija sluge Božije.

XLV
1. Pre svih se ističe želja za tuđom ženom ili čovekom, pa želja raskošnog bogatstva, i mnogih taštih jela i pića, pa i drugih mnogih i bezumnih uživanja. Jer svako uživanje je glupo i prazno slugama Božijim. 2. Ove, dakle, želje su zle i ubijaju sluge Božije. Jer sama zla želja jeste kći đavolova. Zato se treba udaljavati od zlih želja, da biste, izbegavajući ih, živeli Bogu. 3. Oni pak kojima one ovladaju, i ne usprotive im se, konačno će umreti, jer su to smrtonosne želje. 4. Zato se ti odeni u želju pravde (=pravednosti) i, naoružavši se potpuno strahom Gospodnjim, protivi im se; jer strah Božiji obitava u dobroj želji. Ako te zla želja vidi potpuno naoružanog strahom Božijim i da joj se protiviš, pobeći će daleko od tebe i neće ti se više pojaviti, bojeći se tvoga oružja. 5. Pobedivši je i dobivši venac (u borbi) protiv nje, ti pristupi želji pravednosti i, predavši njoj pobedu koju si zadobio, služi joj kako ona hoće. Ako budeš služio dobroj želji, i njoj se potčinio, moći ćeš pobediti (svaku) zlu želju, i pokoriti je onako kako želiš.

XLVI
1. Hteo bih, Gospodine, rekoh ja, da znam na koje načine treba da služim dobroj želji. Slušaj, reče (mi): Čini pravdu i vrlinu, istinu i strah Gospodnji, veru i krotost i ostala dobra koja su ovima slična. Čineći to, bićeš ugodan sluga Božiji i živećeš Njemu; i svaki koji bude služio dobroj želji, živeće Bogu. 2. Tako on, (Pastir), završi (ovim) dvanaest zapovesti, i reče mi: Imaš ove zapovesti, hodi u njima i prizivaj (na to) one koji te slušaju, da bi njihovo pokajanje bilo čisto u ostale dane života njihovog. 3. Ovu službu koju ti dajem, izvršuj marljivo, pa ćeš uraditi mnogo. Jer ćeš naći blagodarnost kod onih koji će se pokajati i poverovaće tvojim rečima, jer ću ja biti sa tobom i ubediću ih da ti poveruju. 4. Ja mu rekoh: Gospodine, ove zapovesti su velike i dobre i slavne i moćne da oradoste srce čoveka koji ih može držati. Ali ne znam, Gospodine, da li te zapovesti može čovek da održi, jer su vrlo teške. Odgovorivši, on mi reče: Ako u sebi rešiš da je moguće držati ih, onda ćeš ih lako održati i neće ti biti teške; ako li pak na srce tvoje već dođe (pomisao) da ih čovek ne može držati, onda ih nećeš ni održati. 6. A sada ti velim: Ako njih ne održiš, nego ih prenebregneš, onda nećeš imati spasenja, ni deca tvoja, ni dom tvoj, jer si ti za sebe već presudio da ne može čovek održati ove zapovesti.

XLVII
1. I ovo mi vrlo gnevno izgovori, tako da sam se zbunio i veoma ga se uplašio, jer se lik njegov izmenio, tako da čovek ne mogaše podneti gnev njegov. 2. Videći me sveg uplašenog i zbunjenog, stade mi snishodljivije i vedrije govoriti, pa mi reče: Nerazumni, nerazboriti i dvojedušni (čoveče), zar ne shvataš slavu Božiju, kako je velika i moćna i predivna, da je On svet stvorio radi čoveka i potčinio je čoveku svu Svoju tvorevinu, i njemu je dao svu vlast da gospodari nad svim što je pod nebom? 3. Ako je, dakle, veli on, čovek gospodar svih stvorenja Božijih i gospodari nad svima, zar ne može ovladati i ovim zapovestima? Može (svakako), reče, onaj čovek koji ima Gospoda u srcu svome da ovlada svima i svakom od ovih zapovesti. 4. A oni koji (samo) na usnama imaju Gospoda, a srce im je okamenjeno, i daleko su od Boga, njima su ove zapovesti teške i nedostupne. 5. Vi pak, koji ste prazni i šuplji u veri, stavite Gospoda svoga u srce (svoje) i poznaćete da od ovih zapovesti ništa nije lakše, ni slađe, ni pitomije. 6. Povratite se vi koji hodite u zapovestima đavoljim, teškim i gorkim i divljim i razvratnim, i ne bojte se đavola, jer u njemu nema sile protivu vas. 7. Jer ću ja biti sa vama, Anđeo pokajanja, koji vladam njime. Đavo ima samo strah, ali njegov strah nema snage, zato ga se ne bojte, i pobeći će od vas.

XLVIII
1. Ja mu rekoh: Gospodine, poslušaj nekoliko reči mojih. Kaži šta hoćeš, reče on. Čovek je, Gospodine, rekoh ja, gotov da drži zapovesti Božije i nema nijednoga koji ne traži od Gospoda da ga osnaži u Njegovim zapovestima, te da se potčini njima; ali je đavo svirep i tiraniše ljude. 2. Ne može on, reče (Pastir), tiranisati sluge Božije koji se iz sveg srca uzdaju u Njega. Đavo se može boriti protivu njih, ali ih ne može pobediti. Ako mu se, dakle, oduprete, on će, pobeđen i postiđen, pobeći od vas. Oni, reče (još), koji su otpražnjeni (= koji nisu puni ali ni sasvim prazni) oni se boje đavola kao da on ima moć. 3. Kada čovek napuni mnoge posude dobrim vinom, pa među tim posudama bude i nekoliko otpražnjenih, i on dođe do tih sudova, tada ne gleda u one napunjene, jer zna da su puni, nego gleda u one otpražnjene bojeći se da nisu uskisli; jer otpražnjeni lonci vrlo brzo uskisnu, te tako prijatnost vina propadne. 4. Tako i đavo nailazi na sve sluge Božije, kušajući ih. Oni pak koji su puni vere, snažno mu se suprotstavljaju i on odstupa od njih, jer ne nalazi mesta gde će ući. Međutim, tada odlazi kod otpražnjenih i, nalazeći mesta, ulazi u njih i čini u njima ono što hoće, te mu oni postaju robovi.

XLIX
1. Ja pak, Anđeo pokajanja, govorim vam: Ne bojte se đavola. Jer, velim (vam), da sam poslan da budem sa vama koji se kajete od sveg srca svoga, i da vas osnažim u veri. 2. Verujte, dakle, Bogu vi koji ste zbog grehova svojih izgubili nadu svog života i umnožili ste grehe i život svoj potpuno opteretili; (verujte) da, ako se povratite Gospodu od sveg srca svog i budete tvorili pravdu u ostale dane života svog, i budete pravo služili Njemu, po volji Njegovoj, On će vam učiniti isceljenje  vaših ranijih grehova, i dobićete moć da pobedite dela đavolja. Pretnje đavolove uopšte se ne bojte, jer je nemoćan kao žile (= tetive) mrtvoga. 3. Poslušajte me, zato, i bojte se Onoga Koji može sve spasti i pogubiti, i ove zapovesti držite, i živećete Bogu. 4. Ja mu (na to) rekoh: Gospodine, sada se osnažih u svima naredbama Gospodnjim, jer si ti sa mnom, i znam da ćeš saseći svu silu đavolju, i da ćemo ga mi pobediti, i da ćemo nadvladati sva dela njegova. I nadam se, Gospodine, da ću uz pomoć Gospodnju moći održati ove zapovesti koje si zapovedio. 5. On reče: Održaćeš ih ako ti srce bude čisto pred Gospodom, a održaće ih i svi oni koji očiste srca svoja od sujetnih želja ovoga veka, i živeće Bogu.

Treći deo

Priče koje mi je govorio

Prva priča

L
1. Reče mi on: Znate li, veli, da u tuđini živite vi sluge Božije, jer je Grad vaš daleko od grada ovoga. Ako, dakle, dodade on, znate Grad vaš u kojem ćete živeti, zašto onda spremate ovde njive, i luksuzne ustanove, i građevine, i stanove sujetne? 2. Onaj koji sprema (sve) to u ovome gradu, taj ne očekuje da se vrati u svoj Grad. 3. Nerazumni i dvojedušni i nesrećni čoveče, zar ne shvataš da je to sve tuđe i da je pod vlašću drugoga? Jer će (vam) reći gospodar ovoga grada: Neću da ti živiš u mome gradu, nego izađi iz ovoga grada, jer se ne držiš mojih zakona. 4. Ti, dakle, koji imaš njive i naselja i drugu mnogu imovinu, izagnan od njega, šta ćeš uraditi sa tvojom njivom i sa kućom i sa ostalim što si spremio sebi? Jer će ti s pravom reći gospodar ove zemlje: Ili se drži mojih zakona, ili idi iz moje zemlje. 5. Šta ćeš, dakle, činiti ti koji sleduješ zakon (onoga) tvoga Grada? Hoćeš li se, radi njiva tvojih i ostalog imanja, konačno odreći zakona svoga i sledovati zakonu ovoga grada? Gledaj da (ti) ne bude štetno odreći se zakona svoga, jer ako budeš hteo da se vratiš u svoj Grad, nećeš biti primljen, jer si se odrekao zakona Grada svoga, te ćeš biti isključen iz njega. 6. Pazi, zato, da ti, kao obitavalac u tuđini ne spremaš sebi ništa više osim onoga što ti je najnužnije potrebno, i budi gotov da kada gospodar ovoga grada htedne da te istera, kao protivnoga njegovom zakonu, izađeš iz njegovog grada i otideš u svoj Grad i služiš se svojim zakonima, bez prinude i radostan. 7. Gledajte stoga vi koji služite Gospodu i koji Ga imate u srcu: činite dela Božija sećajući se zapovesti Njegovih i obećanja koja je obećao i verujte Mu da će ih ispuniti ako zapovesti Njegove budete držali. 8. Zato, umesto njiva otkupljujte duše koje su u nevoljama, koliko je ko imućan, i posećujte udovice i siročad i nemojte ih prezirati; i bogatstvo vaše i sve ustanove vaše trošite na takve njive i kuće, koje ste dobili od Boga. 9. Jer vas je Gospodar (svega) za to obogatio da biste Mu takve službe vršili. Mnogo je bolje kupovati takve njive i imanja i kuće, koje ćeš naći u svome Gradu kada u njega dođeš. 10. Ova raskoš je dobra i vedra, koji nema žalosti ni straha, a ima (samo) radost. Nemojte, dakle, stvarati (= kupovati) raskoš neznabožačku, jer je to štetno vama slugama Božijim. 11. Nego stvarajte (= kupujte) svoju raskoš u kojoj se možete radovati, i nemojte zastranjivati (= nemojte falsifikovati), niti se tuđeg doticati, niti ga želite, jer je zlo želeti tuđe. Nego svoje delo radi, i spašćeš se.

Druga priča

LI
1. Kada ja idoh u njivu i videh ivu (= vrbu) i vinovu lozu (jednu uz drugu), i razmišljah o njima i njihovim plodovima, javi mi se Pastir i reče: Šta to ti u sebi razmišljaš o vrbi i o lozi? Razmatram, Gospodine, rekoh ja, kako veoma prilikuju jedna drugoj. 2. Ta dva drveta, reče on, stoje kao obrazac slugama Božijim. Ja rekoh: Hteo bih da znam (taj) obrazac ovog drveća o kojem govoriš. Vidiš li, reče on, vrbu i lozu? Vidim, Gospodine, rekoh ja. 3. Loza, veli on, sama donosi plod, dok je vrba besplodno drvo. Ali sama loza, ako se ne uspne uz vrbu, ne može doneti mnogo ploda, jer je prostrta po zemlji, te i plod koji donese, donese ga istrulelog, jer ne visi na vrbi. Kada se pak loza obavije oko vrbe, ona donosi plod i za sebe i za vrbu. 4. Vidiš, dakle, da i vrba daje mnogi plod, ne manje od loze, nego čak i više. Kako više, Gospodine, rekoh ja? Zato, veli, što loza obešena o vrbu daje mnogobrojan i dobar plod, a ležeći dole (na zemlji) donosi mali i natruli (plod). Ova, dakle, priča (= poređenje) data je za sluge Božije, za siromašnoga i bogatoga. 5. Objasni mi, Gospodine, kako to, rekoh ja. Slušaj, veli on: Bogataš ima imovinu, a u odnosu na Gospoda on je siromašan, jer se pašti oko bogatstva svoga, i ima vrlo malu molitvu i ispovedanje Gospodu, a i to što ima vrlo je kratko i malo i nema skoro nikakvu moć. A kada se bogataš nasloni na siromaha i daje ono što je (ovome) potrebno, (tada) veruje da će, ako učini siromahu, moći dobiti nagradu kod Boga, jer je siromah bogat u svojoj molitvi i u ispovedanju (Gospodu) i njegova molitva ima veliku moć kod Boga. Zato bogat daje sve siromahu ne dvoumeći. 6. Siromah pak, dobijajući od bogataša, moli se Bogu, blagodareći Mu za onoga koji mu daje, a ovaj se (opet) sve više i više stara o siromahu da u životu svome bude bez oskudice. Jer zna da je molitva siromaha prijatna i bogata pred Gospodom. 7. Obojica, dakle, vrše (dobro) delo: siromah delotvori molitvim, u kojoj je bogat i koju je dobio od Gospoda, uzvraćajući Gospodu Koji mu ju je darovao. Tako isto i bogataš: bogatstvo koje je dobio od Gospoda bez ustezanja daje siromahu. I to je veliko delo i prijemljivo kod Boga što je on shvatio (pravilno) bogatstvo svoje i od darova Gospodnjih učinio (dobro) siromahu i (tako) izvršio službu Gospodnju pravilno. 8. Ljudima, dakle, vrba izgleda da ne donosi ploda, no oni ne vide niti shvataju da, kada biva suša, vrba, koja ima vode, hrani lozu; i loza, imajući stalno vodu, donosi dvostruki plod, i za sebe i za vrbu. Tako i siromasi, moleći se Gospodu za bogate, ispunjuju (= osmišljuju) bogatstvo njihovo. I opet, bogataši, dajući siromašnima ono što njima treba, ispunjuju duše njihove. 9. Tako, obojica postaju zajedničari pravednoga dela. Ko, dakle, ovo čini, neće biti napušten od Boga, već će biti upisan u knjige živih. 10. Blaženi su oni koji imaju i razumeju da se od Gospoda bogate, jer onaj koji to shvati moći će da posluži nekom dobru.

Treća priča

LII
1. Pokaza mi (zatim) mnogo drveća, koje ne imađaše (zeleno) lišće nego mi izgledaše kao suvo, jer je sve bilo isto. I reče mi: vidiš li, veli, ovo drveće? Vidim, gospodine, rekoh ja, da je (sve) slično i suvo. On mi u odgovor reče: Ovo drveće koje vidiš, to su oni koji žive u ovom veku. 2. A zašto je, gospodine, rekoh, (sve) kao suvo i slično? Zato, veli, što se u ovom veku ni pravednici ni grešnici ne vide (kao različiti), nego su slični. Jer je ovaj vek zima za pravednike, i oni, živeći sa grešnicima, ne primećuju se. 3. Kao što je drveće u zimu, bez lišća, slično (međusobno), i ne vidi se koje je suvo a koje živo, tako se u ovom veku ne primećuju pravednici ni grešnici, nego su svi slični.

Četvrta priča

LIII
1. Opet mi pokaza mnogo drveće, neko sa mladicama, a neko suvo, pa mi reče: vidiš li, veli, ovo drveće? Vidim, Gospodine, rekoh ja, neko sa mladicama, a neko suvo. 2. Ovo drveće sa mladicama, reče on, to su pravednici, koji će se nastaniti u veku koji dolazi. Jer je budući vek leto (= vreme žetve) za pravednike, a za grešnike zima. Kada, dakle, zasija milost Gospodnja, onda će javni postati oni koji služe Gospodu i svima će biti objavljeni. 3. Jer, kao što se u leto pojavljuju plodovi svakoga drveta i bivaju poznati kakvi su, tako će i plodovi pravednika biti objavljeni i svi će biti poznati kao dobrocvetni u onome veku. 4. A neznabošci i (nepokajani) grešnici, (to jest) suvo drveće koje si video, naći će se takvi suvi i besplodni u onome veku, i kao suva drva sagopeće, i biće obelodanjeni, jer je delo njihovo bilo zlo u životu njihovom. Grešnici će, dakle, sagoreti jer su sagrešili a nisu se pokajali; a neznabošci će sagoreti što ne poznaše Tvorca svoga. 5. Zato ti u sebi budi plodonosan, da bi se u ono leto obelodanio plod tvoj; a udaljuj se od mnogih poslova i nećeš ništa pogrešiti. Jer oni koji mnogo šta rade mnogo i greše, rastrzavajući se oko svojih poslova, te ne služe Gospodu svome. 6. Kako pak može, reče on, takav tražiti nešto od Gospoda i dobiti, kada ne služi Gospodu? Oni koji Njemu služe, oni će i dobiti (ispunjenje) svojih molbi. A oni koji ne služe Gospodu, neće dobiti ništa. 7. Ako li neko radi (samo) jedan posao, on može i Gospodu služiti, jer se razum njegov neće rasejavati (= otuđivati) od Gospoda, nego će Njemu služiti, imajući um svoj čist. 8. Ovo, dakle, ako uradiš, možeš biti plodonosan u veku koji dolazi; i svaki koji to učini, biće plodonosan.

Peta priča

LIV
1. Kada se ja postih i seđah na jednoj gori i zahvaljivah Gospodu za ono što je učinio sa mnom, spazih Pastira gde sedi kraj mene, i reče mi: Što si tako rano došao ovde? Zato, Gospodine, rekoh ja, što držim stražu. 2. Šta je to straža, zapita on? Postim, rekoh, Gospodine. On reče: Kakav je to, veli on, post što postite? Kao i obično, Gospodine, rekoh, tako postim. 3. On reče: Ne znate da postite Bogu, niti je taj nekorisni post koji Mu postite (pravi) post. Zašto to govoriš, Gospodine, rekoh ja? Govorim ti, veli on, zato što nije to onaj (pravi) post koji vi smatrate da postite, nego ću te ja naučiti koji je post ugodan i savršen Gospodu. Da, Gospodine, rekoh ja, učinićeš me blaženim ako budem doznao koji je post ugodan Bogu. Slušaj, reče on. 4. Bog ne želi takav sujetan post, jer posteći se tako Bogu, ti ništa ne činiš za pravdu. Nego posti Bogu ovakav post: 5. Ništa zlo ne učini u životu svome, nego služi Gospodu čistim srcem, držeći zapovesti Njegove i hodeći u naredbama Njegovim; i neka ni jedna zla želja ne dođe u srce tvoje. Veruj, dakle, Bogu da, ako to radiš i bojiš Ga se i uzdržavaš se od svake zle stvari, živećeš Bogu. I ako to činiš, činiš post veliki i ugodan Bogu.

LV
1. Slušaj (sada) priču koju ću ti kazati, koja se odnosi na post. 2. Neko je imao njivu i mnogo slugu, pa je u jednom delu njive posadio vinograd. Izabravši jednog najvernijeg i ugodnog mu slugu, i spremajući se da otputuje, pozva ga i reče mu: Uzmi ovaj vinograd kojega posadih, i ogradi ga koljem dok se ja ne vratim, i ništa drugo nemoj činiti vinogradu. Ovu zapovest moju održi, pa ćeš biti slobodan kod mene. I otide gospodar (toga) sluge na putovanje. 3. A kada on otide, sluga uze i ogradi vinograd. Završivši pak ograđivanje vinograda, vide da je vinograd pun trava. 4. On tada u sebi razmišljaše govoreći: Ovu sam zapovest gospodarevu izvršio; nadalje, okopaću ovaj vinograd i biće lepše obrađen i, nemajući trava (u sebi), doneće više roda, jer ga trava neće gušiti. Uze i okopa vinograd i sve trave što behu u vinogradu oplevi. I posta vinograd onaj lepši i bujniji, nemajući trava da ga guše. 5. Posle nekog vremena, dođe gospodar i njive i cluge, i iziđe u vinograd. I videći vinograd lepo ograđen, pa još okopan i sve trave oplevljene, i loze bujne, veoma se obradova radovima sluge svoga. 6. Dozvavši, dakle, sina svoga ljubljenoga, kojega je imao za naslednika, i prijatelje koje je imao za savetnike, reče im šta je (bio) zapovedio sluzi svome i šta je našao urađeno. I oni izraziše čestitanje sluzi povodom svedočenja koje mu posvedoči gospodar (njegov). 7. I reče im (gospodar): Ja ovom sluzi obećah slobodu ako održi zapovest moju koju sam mu zapovedio, a on mi je tu zapovest održao i dodao vinogradu dobro delo, i meni se vrlo dopalo. Stoga za to delo koje je učinio hoću da ga učinim sunaslednikom sinu mome, jer dobro koje je zamislio nije ga prenebregnuo nego ga je izvršio. 8. Sa ovim njegovim mišljenjem rado se saglasi i gospodarev sin: da sluga postane sunaslednik sinu. 9. Posle nekoliko dana učini večeru njegov domaćin kuće i posla mu mnogo jela sa večere. Sluga pak, dobivši jela poslana mu od gospodara njegovog, uze ona koja će mu biti dovoljna, a ostala razdade svojim sadrugarima. 10. Dobivši jela, njegovi sadrugari se obradovaše i stadoše se moliti za njega da (još) veću ugodnost nađe kod gospodara, zato što se tako poneo prema njima. 11. Za sve ove događaje ču gospodar njegov i opet se veoma obradova njegovom postupku. Sazvavši opet gospodar prijatelje (svoje) i sina svoga, kaza im za postupak slugin, koji učini sa jelima koja je dobio, i oni se još većma saglasiše da sluga postane sunaslednik sinu njegovom.

LVI
1. Ja rekoh Pastiru: Gospodine, ja te priče ne znam, niti ih mogu shvatiti, ako mi ih ne objasniš. 2. Sve ću ti objasniti, reče on, i ono što ti budem govorio pokazaću ti, (samo) ti drži zapovesti Gospodnje i bićeš Mu ugodan i upisaćeš se u broj onih koji drže zapovesti Njegove. 3. Ako li pak nešto od dobra učiniš preko zapovesti Božije, sebi ćeš pridodati veću slavu i bićeš slavniji kod Boga nego što bi (inače) bio. Ako, dakle, držeći zapovesti Božije, dodaš (još) i ova služenja, obradovaćeš se, ako ih budeš držao po mojoj zapovesti. 4. Ja mu rekoh: Gospodine, što mi zapovedaš to ću držati, jer znam da si ti sa mnom. On reče: Biću sa tobom zato što imaš takvu gotovost (=usrdnost) da činiš dobro. A biću, veli, i sa svima onima koji imaju istu gotovost. 5. Taj, (dakle), post, reče on, ako se (pritom) drže i zapovesti Gospodnje, vrlo je dobar. A ovako ćeš održati taj post koji imaš da držiš. 6. Pre svega, čuvaj se od svake zle reči i od svake zle želje, i očisti srce svoje od svih taština ovoga veka. Ako to sačuvaš, taj (će ti) post biti savršen. 7. A činićeš ovako: Izvršivši ono što je napred napisano, ti u onaj dan u koji postiš ne okusi ništa osim hleba i vode, a od jela koja si imao jesti (tog dana) saberi zbir troška tog dana kad si to imao činiti i, odvojivši na stranu, podaj to udovici i siroti i onome koji nema. Tako ćeš imati smirenu misao, da bi od smirenoumlja tvoga onaj koji (to) dobije ispunio dušu svoju i pomolio se za tebe Gospodu. 8. Ako, dakle, tako učinšp post kao što ti zapovedam, tvoja će žrtva biti ugodna pred Bogom i taj post će biti zapisan, i služenje tako učinjeno biće dobro i vedro i blagougodno Gospodu. 9. To ćeš tako držati ti sa decom tvojom i celim domom tvojim, i održavši to bićeš blažen; i (svi) koji čuvši ovo održe (to), biće blaženi i dobiće sve što zatraže od Gospoda.

LVII
1. Mnogo ga molih da mi objasni priču o vinogradu, i o sluzi koji je ogradio vinograd, i o ogradama i travama koje su istrebljene iz vinograda, i o sinu i prijateljima savetnicima; jer sam shvatio da je sve to neka priča (= poređenje, parabola). 2. A on, odgovarajući, reče mi: Mnogo si drzak u zapitkivanjima. Ne treba, veli, da zapitkuješ baš ništa; jer, ako treba da ti se objavi, objaviće ti se. Ja mu rekoh: Gospodine, ono što mi pokažeš, a ne objasniš, to sam (onda) uzalud video a nisam razumeo šta znači. Isto tako, ako mi govoriš priče, a ne odgonetneš mi (ih), uzalud sam to čuo od tebe. 3. A on mi opet odgovori, govoreći: Onaj, veli, koji je sluga Božiji i ima Gospoda svoga u srcu, ište od Njega razboritost i dobija je, te svaku priču rešava, i uz pomoć Gospoda postaje mu poznato ono što je u pričama govoreno. Oni pak, veli, koji su mlaki i spori su na molitvu, oni se dvoume da traže od Gospoda. 4. A Gospod je mnogomilostiv i svima koji od Njega ištu daje bez odlaganja. A ti koji si osnažen od Slavnoga Anđela i od Njega si dobio takvu molitvu i nisi lenj, zašto ne tražiš od Gospoda razboritost i ne dobiješ je od Njega. 5. Ja mu rekoh: Gospodine, imajući tebe sa sobom ja imam potrebu da te molim i da te pitam, jer mi ti sve pokazuješ i razgovaraš sa mnom. Kada bih pak bez tebe to video ili čuo, onda bih pitao Gospoda da mi se objasni.

LVIII
1. Rekoh ti već ranije, veli on, da si (čovek) lukav i drzak pitajući za objašnjenje priča. No pošto si tako uporan, objasniću ti priču o njivi i o svemu ostalom što sledi, da bi ih ti objavio svima. Čuj sada, reče mi, i razumi ovo. 2. Njiva je ovaj svet, a Gospodar polja je Onaj Koji je sve stvorio i sve uredio i ukrepio. Sin je Duh Sveti, a sluga je Sin Božiji. Vinogradske pak loze jesu ovaj narod (= hrišćanski), kojega je On zasadio. 3. A kolje (uz lozu) jesu sveti Anđeli Gospodnji, koji drže (i čuvaju) narod Njegov. A trave počupane iz vinograda jesu bezakonja slugu Božijih. Jela pak, koja je On poslao sluzi od večere, jesu zapovesti koje je kroz Sina Svoga dao narodu Svome, dok prijatelji i savetnici jesu Sveti Anđeli, koji su prvi stvoreni. Odlazak Gospodara na put jeste vreme koje preostaje do Njegovog (= Hristovog) drugog dolaska. 4. Ja mu (na to) rekoh: Gospodine, sve je ovo veliko i divno i preslavno. Kako bih, velim, Gospodine, ja mogao to shvatiti? To ne može shvatiti ni neki drugi čovek, ma bio i veoma razuman. Objasni mi još, Gospodine, rekoh, i ovo što ću te pitati. 5. Reci šta hoćeš, veli on. Zašto, rekoh, Gospodine, Sin Božiji se u priči javlja u vidu sluge?

LIX
1. Slušaj, reče: Ne javlja se Sin Božiji u vidu sluge, nego se javlja za veliku vlast i Gospodstvo. Kako to, Gospodine, rekoh ja, ne shvatam. 2. On reče: Jer Bog posadi vinograd, to jest sazda narod (Svoj) i predade ga Sinu, i Sin postavi Anđele nad njima da svakoga čuvaju. I On (= Sin) očisti grehove njihove, mnogo se potrudivši i mnogo postradavši (za njih); jer se nijedan vinograd ne može okopati bez truda i napora. 3. On, dakle, očistivši grehe naroda, pokaza im staze života, davši im zakon kojega je dobio od Oca Svoga. Vidiš, dakle, reče (mi), da je On Gospodar naroda, dobivši svu vlast od Oca Svoga. 4. A da je Gospodar (= Bog Otac) uzeo Sina Svoga i slavne Anđele za savetnike oko nasleđa Sluge, čuj (sada). 5. Duha Svetoga (= Hrista), Koji od pre postoji, i Koji je stvorio svu tvar, Bog je nastanio u telo u koje je hteo. I to, dakle, telo, u koje se nastanio Duh Sveti (= Hristos), poslužilo je Duhu dobro, živeći u čestitosti i čistoti, nimalo uopšte ne uprljavši Duha. 6. Pošto je, dakle, to telo (ovaploćenog Boga) poživelo dobro i čisto, i zajedno sa Duhom (= Božanstvom) potrudilo se i sarađivalo u svakoj stvari, poživevši krepko i vrlinski, dobilo je zajednicu sa Duhom Svetim (= Hristom); jer se Bogu dopalo ponašanje ovoga tela, pošto se ono na zemlji nije uprljalo imajući Duha Svetoga. 7. Za savetnike je, dakle, uzeo Sina i slavne Anđele, da bi i ovo telo, posluživši Duhu besprekorno, imalo neko mesto nastanjenja da se ne misli da je plata njegovog služenja propala. Jer će platu dobiti svako telo koje se nađe čisto i neuprljano, u kojemu je Duh Sveti obitavao. 8. (Eto), imaš objašnjenje i ove priče.

LX
1. Obradovah se, gospodine, rekoh ja, čuvši ovo objašnjenje. Slušaj sada, reče (mi on): To telo tvoje čuvaj čisto i neuprljano, da bi Duh koji se u njemu nastanio posvedočio mu i opravdalo se telo tvoje. 2. Pazi da ti nekada ne dođe u srce pomisao da je to tvoje telo propadljivo i da ga zloupotrebiš (zbog toga) u nekoj prljavštini. Ako uprljaš telo svoje, uprljaćeš i Duha Svetoga; a ako uprljaš telo svoje, nećeš živeti. 3. Gospodine, rekoh ja, ako se desilo neko ranije neznanje, pre no što čusmo ove reči, kako će se spasti čovek koji je uprljao telo svoje? On reče: Od ranijih neznanja samo Bog može dati isceljenje, jer je Njegova sva vlast. 4. Nego ti sada ovo čuvaj, i Gospod, Koji je mnogomilostiv, svakako će te isceliti, ako ni telo tvoje ni Duh ne budeš nadalje prljao. Jer oboje su zajednički i ne mogu se uprljati jedno bez drugoga. Zato oboje čuvaj čistim, i živećeš Bogu.

Šesta priča

LXI
1. Sedeći kod kuće i proslavljajući Gospoda za sve što sam video, i razmišljajući o zapovestima, kako su prekrasne i jake i blage i slavne, i moćne da spasu dušu čovekovu, govorio sam u sebi ovo: Biću blažen ako budem hodio u ovim zapovestima; i svaki koji u njima bude hodio biće blažen. 2. Dok sam to u sebi govorio, vidim odjednom Pastira da sedi pored mene i govori (mi) ovo: Šta to premišljaš (= sumnjaš) o zapovestima mojim koje sam ti zapovedio? One su dobre, nemoj uopšte ništa da sumnjaš, nego se obuci u veru u Gospoda i u njima ćeš hoditi; jer ću te ja osnažiti u njima (da ih ispunjuješ). 3. Zapovesti ove korisne su onima koji će se pokajati. Ako li pak ne budu hodili u njima, uzalud će biti pokajanje njihovo. 4. Stoga vi koji se kajete, odbacite od sebe lukavstva ovoga veka koja vas upropašćuju i obučeni u svaku vrlinu pravednosti uzmognete držati zapovesti ove i više ne povećavati grehe svoje. Ako ništa ne budete dodavali (gresima), zagladićete svoje ranije grehove. Hodite, zato, u zapovestima mojim i živećete Bogu. Eto, to vam je od mene rečeno. 5. Pošto mi to izgovori, on mi reče: Pođimo u polje i pokazaću ti pastire ovaca. Hajdemo, Gospodine, rekoh ja. Tada dođosmo u neko polje, pokaza mi mladoga pastira odevenoga u skladno složene haljine rujne boje. 6. On napasaše veoma mnoge ovce, i te ovce behu u bujanju i mnogom uživanju i veselo trčahu tamo i ovamo. I sam pastir beše radostan zbog stada svoga, i izgled pastira beše vrlo veseo, i on prohođaše kroz stado. A videh i druge ovce gde na jednom mestu uživaju i goste se, ali one ne trčahu.

LXII
1. On mi reče: Vidiš li, veli, ovoga pastira? Vidim, gospodine, rekoh ja. To je, reče on, anđeo naslade i prevare. On pogubljuje duše sujetnih slugu Božijih, i odvraća ih od istine, varajući ih u zlim željama u kojima propadaju. 2. Jer oni zaboravljaju zapovesti Boga Živoga i hode u obmanama i uživanjima sujetnim i propadaju od ovoga anđela, neke u smrt, a neke u potpunu kvarež. 3. Ja mu rekoh: Gospodine, ja ne razumem šta znači u smrt, a šta u kvarež? Slušaj, reče on: Ovce koje vidiš da su vrlo vesele i da skaču, to su oni koji potpuno odstupaju od Boga i predali su se željama ovoga veka. U njima nema pokajanja za život, jer su (uz svoje grehe) dodali i hulu na Ime Gospodnje. Njihova je, dakle, smrt. 4. A ovce, koje si video da ne skaču nego pasu na jednome mestu, to su oni koji su sebe predali uživanjima i obmanama (ovoga veka), ali nisu pohulili na Gospoda. Oni su, dakle, otpali (= kvarežni) od istine. Za njih još ima nade pokajanja, kroz koje mogu živeti. Pokvarenost ima neku nadu na popravku, dok smrt ima večnu propast. 5. Opet pođosmo malo napred i pokaza mi pastira krupnog, kao divljačkog lika, ogrnutog belom kozjom kožom, s nekom torbom na ramenu, i u ruci imađaše tojagu vrlo tvrdu i čvornovatu i veliki bič. I pogled imađaše vrlo surov da sam ga se uplašio, takav pogled imaše. 6. Ovaj pak pastir primaše od mladog pastira one ovce koje su uživale i plandovale, a nisu skakale, i uterao ih je u neko strmnovito i trnovito i čičkovito mesto, tako da se od trnja i čička ovce ne mogahu iskobeljati, nego se uplitahu u trnje i čkalj. 7. Tu, dakle, upletene, pasijahu trnje i čičak, i vrlo se mučahu u oderotinama od trnja. On ih je jurio tamo i ovamo, ne dajući im uopšte pokoja, te se ove ovce uopšte ne smirivahu.

LXIII
1. Videći, dakle, te (ovce) mučene i zlopaćene, sažalih se zbog njih što se tako muče i odmora uopšte nemaju. 2. Rekoh Pastiru koji govoraše sa mnom: Gospodine, ko je ovaj pastir koji je tako nemilosrdan i grub i uopšte nimalo ne sažaljeva ove ovce? On je, veli, Anđeo kažnjavanja; on je od pravednih Anđela i postavljen je za kažnjavanje. 3. On, dakle, preuzima one koji su otpali od Boga i hodili u željama i obmanama ovog veka i kažnjava ih, kako je ko dostojan, strašnim i različitim kaznama. 4. Hteo bih, rekoh, Gospodine, da doznam kakve su te različite kazne? Slušaj, reče on, te različite muke i kazne: Mučenja su životna: jer bivaju kažnjeni neki štetama, neki nemaštinom, neki raznim bolestima, neki svakim besporetkom, neki uvredama od nedostojnih, i mnogim drugim delima stradaju. 5. Jer mnogi, nestalni u svojim namerama, prihvataju se mnogo čega, i ništa im uopšte ne uspeva. I govore za sebe da im ne idu poslovi od ruke, a ne pomišljaju u srcima svojim da su učinili zla dela, nego okrivljuju Gospoda. 6. Kada ih, dakle, svaka (takva) nevolja muči onda bivaju predavani meni na dobro karanje i ojačavaju u veri Gospodnjoj i u ostale dane života svoga služe Gospodu čistim srcem. Kada se, dakle, pokaju, tada im dolaze u njihova srca zla dela koja su učinili i onda proslavljaju Boga što je Pravedan Sudija i što je pravedno svaki (od njih) prepatio po delima svojim. A nadalje oni služe Gospodu čistim srcem svojim i uspevaju u svakom poslu svome, dobijajući od Gospoda sve što (od Njega) traže. I tada proslavljaju Gospoda što su meni bili predani i više ne stradaju nijednim zlom.

LXIV
1. Rekoh mu: Gospodine, još mi, velim, ovo objasni. Šta tražiš, reče on. Da li, dakle, Gospodine, velim, isto se onoliko vremena muče uživači i varalice koliko i uživaju i varaju? Odgovori mi: Isto toliko vremena se i muče. 2. Malo se, velim, Gospodine, muče. Jer je trebalo da oni koji tako uživaju i zaboravljaju Gospoda sedmostruko se muče. 3. Reče mi on: Nerazuman si i ne shvataš moć (i značenje) mučenja. Kad bih shvatao, rekoh, Gospodine, ne bih te pitao da mi objasniš. Slušaj, veli, moć (i značenje) obojega. 4. Vreme uživanja i prevare jedan je čas, a čas mučenja ima moć (i značenje) trideset dana. Ako, dakle, neko uživa i vara jedan dan, i jedan dan biva mučen, (taj) dan mučenja važi za celu godinu. Koliko pak dana neko uživa, toliko se godina muči. Vidiš li, dakle, da je vreme uživanja i prevare malo, a (vreme) kazne i mučenja veliko.

LXV
1. Pošto, Gospodine, rekoh ja, uopšte ne shvatih vremena prevare i uživanja i mučenja, objasni mi još jasnije. 2. Odgovorivši, reče mi: Tvoje je nerazumlje uporno i nećeš da očistiš srce svoje i da služiš Gospodu. Pazi, veli, da se vreme ne ispuni i ti se nađeš bezuman. Slušaj sada, veli, kao što želiš da ovo shvatiš. 3. Onaj koji uživa i vara jedan dan i čini ono što želi, oblači se u mnogo bezumlje i ne shvata delo koje čini, jer već sutra zaboravlja šta je juče učinio. Jer uživanje i prevara pamćenja nema, zbog bezumlja u koje je obučeno. Kada se pak kazna i mučenje prilepe za čoveka jedan dan, on biva kažnjen i mučen do (kraja) godine, jer veliko pamćenje ima kazna i muka. 4. Kažnjavan, dakle, i mučen čitavu godinu, ceća se tada uživanja i prevare i zna da zbog njih trpi ovo zlo. Svaki, dakle, čovek koji uživa i vara ovako se muči, zato što, imajući život, sebe su predali u smrt. 5. Koja su, Gospodine, rekoh, uživanja štetna? Svako delo, veli on, koje ako sa zadovoljstvom čini, uživanje je čoveku. Jer i gnevljivac, ako svoju strast zadovolji, uživa (u tome); i preljubnik, i pijanica, i ogovarač, i lažljivac, i grabljivac, i otimač, i koji slično njima čini, svojoj bolesti zadovoljstvo čini, jer uživa u svome delu. 6. Sva ova uživanja štetna su slugama Božijim. Zbog ovih, dakle, prevara i uživanja muče se kažnjavani i mučeni. 7. A postoje i uživanja koja spasavaju ljude. Jer mnogi (ljudi), radeći dobro, uživaju nošeni sopstvenim zadovoljstvom. Ovo pak uživanje korisno je slugama Božijim i život pribavlja takvome čoveku; dok štetna, napred navedena uživanja pribavljaju mučenja i kazne. Ako pak ostanu uporni i ne pokaju se, smrt sebi pribavljaju.

Sedma priča

LXVI
1. Nekoliko dana posle, videh ga (= Pastira) na istom polju gde sam i (one) pastire video, i reče mi: Šta tražiš? Došao sam, Gospodine, rekoh, da te molim da Pastiru kazne zapovediš da iz mog doma izađe, jer me mnogo tišti (= žalosti). Treba, veli on, da te tišti, jer tako je zapovedio Slavni Anđeo za tebe, jer hoće da budeš iskušan. A šta sam, rekoh, Gospodine, učinio tako zlo, da budem predan tome Anđelu? 2. Čuj, veli on: Gresi tvoji jesu mnogi, ali ne toliki da bi ti bio predan tome Anđelu; ali je dom tvoj učinio mnoge grehe, i veoma se ogorčio Slavni Anđeo zbog dela njihovih i zato je zapovedio da te za neko vreme tišti, da bi se i oni pokajali i očistili od svake želje ovoga veka. Kada se, dakle, pokaju i očiste, tada će otići Anđeo kazne. 3. Rekoh mu: Gospodine, ako su oni učinili takve stvari da se veoma ogorči Slavni Anđeo, šta sam ja učinio? Oni drugačije, reče on, ne mogu biti pogođeni ako ti, glava kuće, ne budeš pogođen žalošću. Jer ako ti budeš patio, nužno će i oni patiti, a ako ti budeš dobro, oni neće imati nikakve žalosti. 4. Ali evo, Gospodine, velim, pokajali su se od sveg srca svoga. Znam i ja, veli, da su se pokajali od sveg srca svoga; ali zar misliš, veli, da se gresi pokajnika odmah otpuštaju? Svakako ne; nego pokajnik treba da pomuči dušu svoju i da se jako smiri u svakom delu svome i da se žalosti mnogim i različitim žalostima. Ako li podnese žalosti koje dolaze na njega, svakako će se smilovati (na njega) Onaj Koji je sve stvorio i osnažio, i daće im neko isceljenje. 5. I to svakako ako vidi srce pokajnika čisto od svake zle stvari. A tebi i domu tvome sada je korisno da se žalostite. I što (uopšte) mnogo govorim? Treba ti se žalostiti, kao što je zapovedio onaj Anđeo Gospodnji koji te je meni predao. I za to zablagodari Gospodu što te je smatrao za dostojnoga da ti nagovesti (tu) žalost da bi, prepoznavši je, podneo je dobro (= krepko). 6. Ja mu rekoh: Gospodine, budi ti sa mnom i svaku žalost moći ću podneti. Ja ću, reče on, biti sa tobom, a zamoliću i Anđela kaznitelja da te lakše tišti. No malo ćeš se vremena žalostiti pa ćeš biti vaspostavljen na svoje mesto. Samo ti ostani u smirenoumlju i služi Gospodu čistim srcem, i deca tvoja i dom tvoj, i hodi u zapovestima mojim koje sam ti  zapovedio, i pokajanje će tvoje moći biti snažno i čisto. 7. I ako to sačuvaš zajedno sa domom svojim, svaka će žalost odstupiti od tebe. A i od svih će, veli, odstupiti žalost, ko u ovim mojim zapovestima bude hodio.

Osma priča

LXVII
1. Pokaza mi (zatim) ivu (= vrbu) koja pokrivaše brda i doline, i pod pokrivač vrbe dođoše svi koji su pozvani u Ime Gospodnje. 2. A stajaše Slavni Anđeo Gospodnji, vrlo visok, kraj vrbe, imajući srp veliki i odsecaše grane od vrbe i davaše (ih) narodu pokrivanom vrbom, a davaše im male grančice, veličine lakta. 3. Pošto svi dobiše grančice, Anđeo ostavi srp, a onda drvo beše zdravo (= celo) kao što je bilo kad je viđeno. 4. A ja se čudih u sebi, govoreći: Kako je drvo celo kad su mu tolike grane odsečene? Veli mi Pastir: Ne čudi se što je to drvo ostalo čitavo iako su tolike grane odsečene; ostavi, veli (mi), dok sve vidiš, pa će ti se objaviti šta je. 5. Anđeo, koji je dao narodu grane, opet (ih) je tražio od njih; i kao što su primali, tako su bili pozivani k njemu, i svaki od njih predavaše grane. Anđeo pak Gospodnji uzimaše ih i razmatraše. Od nekih  je dobijao grane suve i kao od crva pojedene, pa zapovedi Anđeo da oni koji su takve grane predali stanu odvojeno. 7. Drugi pak predavahu suve, ali ne behu pojedene od crva; i njima zapovedi da stanu posebno. 8. A drugi predavahu polusuve, i oni stajahu posebno. 9. Drugi (opet) predavahu svoje gpane polusuve i sa prslotinama; i oni stajahu posebno. 10. A drugi predavahu svoje grane zelene, ali sa prslotinama; i oni stajahu posebno. 11. Drugi pak predavahu grane pola suve a pola zelene, i oni stajahu posebno. 12. Drugi opet prinošahu grane svoje sa dva dela grane zelene, a treći suv; i oni stajahu posebno. 13. A drugi predavahu dva dela (grane) suva, a treći zelen; i oni stajahu posebno. 14. Drugi opet predavahu svoje grane bezmalo potpuno zelene, a samo mali deo grana njihovih beše suv, i to sam kraj, i na njima behu prslotine; i oni stajahu posebno. 15. U drugih pak beše mali deo zelen, a ostali delovi grana suvi; i oni stajahu posebno. 16. A drugi dolažahu noseći grane zelene kao što (ih) primiše od Anđela, i to veći deo naroda takve grane predavaše. Anđeo se njima veoma obradova; i oni stajahu posebno. 17. Drugi pak predavahu svoje grane zelene i sa još (novoizraslim) grančicama; i oni stajahu posebno. I zbog njih se Anđeo veoma obradova. 18. A davahu (na kraju) i drugi svoje grane zelene, sa još (novim) grančicama, i njihove grančice kao da imađahu neki plod; i ti ljudi, čije se grane nađoše takve, behu vrlo veseli. A Anđeo se i njima obradova, i Pastir sa Njime vrlo veseo beše zbog njih.

LXVIII
1. I zapovedi Anđeo Gospodnji da se donesu venci. I biše doneti venci, kao od palmi načinjeni, i (On) ovenča ljude koji su predali grane sa grančicama i nekim plodovima, i otpusti ih (da idu) u Kulu. I druge otpusti u Kulu, one koji predavahu grane sa grančicama a plod ne imađahu, i njima dade pečat. 3. A odeću imađahu svi istu, belu kao sneg, (svi) koji iđahu u Kulu. 4. I one koji predavahu grane zelene, kao što (ih) primiše, otpusti (ih), davši im belu odeću i pečat. 5. Pošto Anđeo to sve završi, reče Pastiru: Ja idem, a ti ih otpusti u zidove (oko Kule), kao što je svaki dostojan da boravi. A razgledaj pažljivo grane njihove i tako ih otpusti, pažljivo razgledavši. Gledaj, veli, da ti ni jedan ne promakne, a ako ti neki promakne, ja ću ih isprobati na žrtveniku. Rekavši to Pastiru, otide. 6. Po odlasku Anđela, reče mi Pastir: Uzmimo od svih grane i zasadimo ih, da ako neke od njih mognu oživeti. Rekoh mu: Gospodine, ove suve (grane) kako mogu oživeti? 7. Odgovorivši, reče mi: Drvo je ovo iva i ta vrsta voli život; ako se, dakle, ove grančice zasade i malo porastu, mnoge će od njih oživeti, a onda ću pokušati da ih i vodom zalijem. Ako neka od njih uzmogne oživeti, radovaćemo se zajedno s njima; ako pak ne mogne oživeti, ja se neću naći nemaran. 8. I zapovedi mi Pastir da (ih) pozovem, onako kako je svaki od njih stajao. Dolažahu grupa po grupa i predavahu grane Pastiru, a Pastir primaše grane i po grupama ih zasađivaše. Pošto ih zasadi, zali ih obilno vodom, tako da se od vode grane ne viđahu. 9. A pošto zali (zasađene) grane, reče mi: Idemo (sada) i posle nekoliko dana vratićemo se da vidimo sve ove grane. Jer Onaj Koji je stvorio ovo drvo želi da žive svi koji su od njega uzeli grane. A i ja se nadam da će grančice ove da porastu i, zalivene vodom, da će većina njih živeti.

LXIX
1. Rekoh mu: Objasni mi šta znači ovo drvo, jer sam u nedoumici u vezi njega pošto su tolike grane odsečene a drvo je (i dalje) celo i uopšte se ništa ne vidi da je sečeno od njega; to, dakle, ne shvatam. 2. Slušaj, reče (mi) on: Ovo veliko drvo, koje pokriva brda i doline i svu zemlju, jeste Zakon Božiji (=Jevanđelje) koji je dat svetu, a taj Zakon je Sin Božiji, Koji je propovedan po (svim) krajevima zemlje. Narodi pak, koji su pod pokrovom (drveta), jesu oni koji su čuli propoved i poverovali u Njega. 3. A veliki Slavni Anđeo jeste Mihailo, koji ima vlast nad ovim narodom i rukovodi njima. Jer On je taj koji im daje Zakon u srca vernih; On ispituje njih, kojima je dao Zakon, da li su ga sačuvali. 4. Vidiš li grančice svakoga od njih, jer su (te) grane Zakon. Vidiš, dakle, da su mnoge od grana upropašćene, i poznaćeš sve njih koji nisu očuvali Zakon, i videćeš boravište svakoga od njih. 5. Rekoh mu: Gospodine, zašto je neke otpustio (da idu) u Kulu, a neke je ostavio tebi? Koji su, veli (mi), prestupili Zakon koji su dobili od Njega, njih je ostavio u mojoj vlasti radi pokajanja, a koji su već ugodili Zakonu i očuvali ga, On ih ima pod Svojom vlašću. 6. A koji su, Gospodine, rekoh, oni koji su ovenčani i odlaze u Kulu? Odgovorivši, reče mi: Ovenčani su oni koji su se borili sa đavolom i pobedili ga; to su oni koji su postradali radi Zakona. 7.  Drugi pak, koji su takođe predali grane zelene, i (to) sa grančicama, ali bez ploda, to su oni koji su za Zakon mučeni, ali nisu postradali niti su se odrekli Zakona svoga. 8. Oni pak, koji su predali zelene (grane) kao što su i primili, to su čestiti i pravedni i koji su vrlo hodili u čistome srcu i zapovesti Gospodnje očuvali. A (sve) ostale upoznaćeš kada budem razmotrio ove grane koje su posađene i zalivene.

LXX
1. Posle nekoliko dana dođosmo na (isto) mesto, i Pastir sede na mesto Velikog Anđela, a ja stajah kraj njega. I reče mi: Opaši se platnom i služi mi. Ja se opasah platnom od čiste vreće. 2. Videći me opasanog i gotovog da mu služim, reče mi: Zovi ljude čije su grane zasađene, po grupama kako je ko predao grane. Ja otidoh u polje i pozvah sve; i stadoše sve grupe (pred nas). 3. A on im reče: Neka svaki iščupa svoju granu i neka je donese meni. 4. Prvi (mu ih) predadoše oni koji su imali (grane) suve i podsečene, i nađoše se tako isto suve i podsečene, te im zapovedi da stanu posebno. 5. Zatim predadoše grane oni koji ih imahu suve i nepodsečene: neki od njih predadoše grane zelene, a neki suve i načete, kao od crva. Onima koji predadoše zelene, zapovedi da stanu posebno, a onima koji predadoše suve i načete, zapovedi da stanu sa onima prvima. 6. Zatim predadoše oni koji imađahu napola suve i sa naprslinama: mnogi od njih predadoše zelene i bez naprslina, a neki zelene i sa grančicama i na grančicama plodovi, kakve imađahu i oni ovenčani koji otidoše u Kulu. Neki pak predadoše suve i nagrižene, a neki suve i nenagrižene, neki (opet) kakve i behu: polusuve i sa naprslinama. Zapovedi im (Pastir) da svaki od njih stane posebno, neki kod svojih grupa, a neki posebno.

LXXI
1. Zatim (mu) predavahu oni koji imađahu grane zelene, ali sa naprslinama: svi oni predadoše (ih) zelene i stadoše u svoju grupu. Njima se obradova Pastir, jer se svi behu izmenili i svoje naprsline odbacili. 2. A predadoše i oni koji imađahu (grane) napola zelene, a napola suve: nekih  se grane nađoše sasvim zelene, nekih polusuve, a nekih suve i nagrižene, a nekih zelene i sa grančicama; svi oni biše poslani svaki u svoju grupu. 3. Zatim predadoše oni koji imađahu dva dela zelena, a treći suv: mnogi od njih predadoše zelene, a mnogi polusuve, drugi pak suve i nagrižene; svi oni biše upućeni svaki u svoju grupu. 4. Drugi (opet) predavahu svoje grane sa dva dela suve, a treći zelen: mnogi od njih predadoše polusuve, neki suve i nagrižene, neki pak polusuve i sa naprslinama, a malo njih predadoše zelene; svi oni stadoše u svoju grupu. 5. A predadoše i oni koji svoje grane imađahu zelene, sa malo suvoga i sa naprslinama: od njih neki predadoše zelene, neki pak zelene i sa grančicama, pa i oni otidoše u svoju grupu. 6. Zatim predadoše oni koji imađahu (grane) nešto malo zelene, a ostale delove suve: njihove grane nađoše se najvećim delom zelene i sa grančicama i plodom na grančicama, a drugih behu sasvim zelene. Ovim se granama Pastir veoma obradova što se takve nađoše. Otidoše pak i oni svaki u svoju grupu.

LXXII
1. Pošto Pastir razmotri grane sviju, reče mi: Rekao sam ti da ovo drvo voli život. Vidiš li, veli, koliko ih se pokajalo i spaslo? Vidim, Gospodine, rekoh ja. (To je) zato da vidiš, reče on, mnogomilostivost Gospodnju da je velika i slavna i da je dao Duha (Svoga) dostojnima pokajanja. 2. Zašto se, Gospodine, rekoh ja, svi ne pokajaše? Onima, veli, čije srce vide Gospod da će biti čisto i da će Mu služiti iz sveg srca, njima dade pokajanje; a kod kojih vide prevarljivost i lukavost i da će se licemerno pokajati, njima nije dao pokajanje, da ne bi opet pohulili na Zakon Njegov. 3. Ja mu rekoh: Gospodine, sada mi objasni za one koji grane predadoše, kakav je ko od njih, i njegovo boravište, da bi oni koji su poverovali i pečat dobili, i povredili ga ne očuvavši ga zdravim, poznali dela svoja i pokajali se, dobivši od tebe pečat, i proslavili Gospoda što se smilovao na njih i poslao im tebe da bi obnovio duhove njihove. 4. Slušaj, reče (mi): Oni čije su grane nađene suve i nagrižene od crva, to su otpadnici i izdajnici Crkve, koji su u gresima svojim pohulili na Gospoda, a još se i postideli Imena Gospodnjeg koje je prizvano nad njima. Oni su, dakle, konačno umrli Bogu. Vidiš da se nijedan od njih ne pokaja, mada su čuli reči koje si im govorio, a koje sam ti zapovedio. Od njih, dakle, život je odstupio. 5. Oni pak koji su predali suve i nenagrižene (grane), i oni su blizu ovih, jer su bili licemeri i unosili su druga učenja i kvarili sluge Božije; a osobito one koji su sagrešili ne ostavljajući ih da se pokaju, već su ih (loše) ubeđivali ludim učenjima. Oni ipak imaju nadu za pokajanje. 6. Vidiš da su se mnogi od njih pokajali od kada si im govorio zapovesti moje, i još će se pokajati. Koji se pak ne pokaju, izgubili su život svoj. Oni opet od njih koji su se pokajali, postali su dobri i njihovo je naselje u prvim zidovima (oko Kule), a neki uziđoše i na Kulu. Vidiš li, dakle, veli on, da pokajanje grešnika donosi život, a nepokajanje smrt.

LXXIII
1. Slušaj (sada) o onima koji su predali (grane) polusuve, sa naprslinama u njima. Oni čije su grane bile polusuve, to su dvojedušni, jep niti žive niti su umrli. 2. Oni pak koji imaju polusuve i na njima naprsline, oni su i dvojedušni i ogovarači, koji nikad mira u sebi (i međusobno) nemaju, nego su svagda u razdoru. I njima, veli, još predstoji pokajanje (kao mogućnost). Jer vidiš, veli, neke od njih da cu se već pokajali, i oni još u sebi imaju nadu pokajanja. 3. Oni, dakle, od njih, dodade on, koji su se pokajali, imaju boravište u Kuli, a oni od njih koji će se kasnije pokajati, nastaniće se u zidovima (oko Kule); dok oni koji se ne pokaju, nego još ostanu uporni u delima svojim, umreće smrću. 4. Oni koji su svoje grane predali zelene i sa naprslinama, oni su uvek bili verni i dobri, ali su imali međusobno neku surevnjivost oko prvenstva i neke slave, pa su svi nerazumni jer imaju među sobom surevnjivost o prvenstvu. 5. No i oni, čuvši zapovesti moje, i budući dobri, očistiše sebe i brzo se pokajaše. Zato, njihovo naselje bi u Kuli, a ako se neki od njih opet povrati na razdor, biće izbačen iz Kule i izgubiće život svoj. 6. Život pripada svima koji drže zapovesti Gospodnje, a među zapovestima nema (reči) o prvenstvu ili o nekoj slavi, nego o dugotrpeljivosti i smirenoumlju čoveka. U ovome je, dakle, život Gospodnji, a u sejačima razdora i bezakonicima je smrt.

LXXIV
1. Oni pak koji su predali grane napola zelene napola suve, to su oni koji su se u svoje poslove zapleli i nisu se svetima prisajedinili, zato im je polovina živa a polovina je umrla. 2. Mnogi pak, čuvši zapovesti moje, pokajali su se, a koji su se pokajali, naselje im je u Kuli. Neki opet od njih do kraja su odstupili, i oni zato nemaju više pokajanja, jer su svojim (zlim) poslovima  pohulili na Gospoda i odrekli Ga se. Izgubili su zato život svoj, zbog zla koje su učinili. 3. Mnogi od njih su dvojedušni. Za njih još postoji pokajanje, ako se brzo pokaju, i naselje njihovo biće u Kuli; ako se pak kasnije pokaju, obitavaće u zidovima; a ako se ne pokaju, i oni su izgubili život svoj. 4. Oni pak koji su predali (grane) sa dva dela zelena, a trećim suvim, to su oni koji su se odrekli različitim odricanjima. 5. Mnogi od njih pokajali su se i otišli su da obitavaju u Kuli; a mnogi su do kraja odstupili od Boga, oni konačno život izgubiše. Neki pak od njih behu dvojedušni i činjahu razdore. Njima još ima pokajanja, ako se brzo pokaju i ne ostanu uporni u svojim zadovoljstvima. A ako ostanu uporni u svojim delima, i oni sebi smrt izgrađuju.

LXXV
1. Oni opet koji su predali grane sa dva dela suva a trećim zelenim, to su oni koji su postali verni, ali obogativši se i postavši slavni kod mnogobožaca, odenuše se u veliku gordost i postadoše nadmeni mišlju i napustivši istinu ne pridružiše se pravednima, nego življahu zajedno sa mnogobošcima, i taj im put postade prijatniji, no od Boga ne odstupiše nego ostadoše u veri, ali dela vere ne činiše. 2. Mnogi, dakle, od njih se pokajaše i naselje njihovo bi u Kuli. 3. Drugi pak, živeći do kraja sa mnogobošcima, zahvaćeni sujetama mnogobožačkim, odstupiše od Boga i dela mnogobožaca činiše. Zato oni biše pribrojani sa mnogobošcima. 4. Drugi opet od njih biše dvojedušni (= posumnjaše), ne nadajući se spasenju zbog dela koja učiniše; drugi pak biše dvojedušni i međusobno razdore stvoriše. Njima, dakle, i onima koji su dvojedušni zbog dela svojih, još ima pokajanja; ali njihovo pokajanje treba da je ubrzano da bi im obitalište bilo u Kuli, dok onima koji se ne kaju nego ostaju uporni u uživanjima, smrt je blizu.

LXXVI
1. A oni koji grane predadoše zelene, a samo krajevi behu suvi i sa pukotinama, oni su svagda bili dobri i verni i slavni kod Boga, no malo su sagrešili sitnom željom, i nešto malo jedni protiv drugih imađahu, ali čuvši moje reči, najvećim delom su se brzo pokajali, i bi im naselje u Kuli. 2. Neki pak od njih biše dvojedušni, a neki dvojedušnošću stvoriše veće razdore. U njima, dakle, ima još nade pokajanja, jer su uvek bili dobri, i teško će ko od njih umreti. 3. Oni pak koji svoje grane predadoše suve, koji imađahu samo malo zelenoga, to su oni koji su samo poverovali, a dela bezakonja činjahu; no (ipak) nikada ne odstupiše od Boga i Ime (Hristovo) rado su nosili i rado su u domove svoje sluge Božije primali. Čuvši za ovo pokajanje, bez kolebanja su se pokajali, i čine svaku vrlinu pravde. 4. Neki pak od njih i stradaju i rado se muče, znajući dela svoja koja učiniše. Svih njih, naselje će biti u Kuli.

LXXVII
1. I pošto završi objašnjenje o svim granama, reče mi: Idi i svima govori da se pokaju, pa će živeti Bogu; jer se Gospod smilovao i poslao me da svima dam pokajanje, mada neki nisu dostojni spasenja zbog dela svojih. No budući dugotrpeljiv, Gospod želi (da ponovi svima) poziv za spasenje, koji je dat kroz Sina Njegovog. 2. Rekoh mu: Gospodine, nadam se da svi kad čuju ovo, pokajaće se, jer sam uveren da će svaki, poznavši svoja dela i ubojavši se Boga, pokajati se. 3. Odgovorivši, reče mi: Koji se, veli, pokaju iz sveg srca svog, i očiste sebe od napred pomenutih zala svojih, i više ništa ne dodaju gresima svojim, dobiće od Gospoda isceljenje ranijih grehova, ako ne budu dvojedušni u ovim zapovestima, i živeće Bogu. Koji pak, veli, pridodaju gresima svojim i budu hodili u željama ovog veka, osuđuju sebe na smrt. 4. Ti pak hodi u zapovestima mojim i živećeš Bogu; i svako koji u njima bude hodio i činio ih pravilno, živeće Bogu. 5. Pokazavši mi to i o svemu progovorivši, reče mi: A ostalo ću ti pokazati kroz nekoliko dana.

Deveta priča

LXXVIII
1. Pošto zapisah Zapovesti i Priče Pastira, Anđela pokajanja, On dođe k meni i reče mi: Hoću da ti pokažem ono što ti je pokazao Duh Sveti Koji je govorio s tobom u obličju Crkve, jer taj Duh jeste Sin Božiji. 2. Jer, pošto si ti slabiji telom, nije ti bilo objavljeno kroz Anđela. Kada si se pak osnažio kroz Duha i omoćao snagom tvojom, tako da možeš i Anđela videti, tada ti se objavi kroz Crkvu građenje Kule; dobro si i čisto sve video (što ti je pokazano) kao od devojke. Sada pak vidiš (objavljeno) od Anđela, kroz jednoga istoga Duha. 3. A od mene treba da sve tačnije vidiš. Jer sam na to dat od strane Slavnog Anđela da obitavam u tvome domu, da bi ti sve snažno video, ništa se ne plašeći kao ranije. 4. I odvede me u Arkadiju, na neku gopy uzvišenu i oblu, i posadi me na vrh gope, i pokaza mi veliko polje (=ravnicu) a oko polja dvanaest gora i svaka gopa imađaše drugačiji izgled. 5. Prva (gopa) beše crna kao čađ; a druga beše obnažena, ne imajući trave; treća pak puna trnja i čkalja. 6. A četvrta imađaše bilje polusuvo: gornji deo bilja zelen, a donji ka korenu suv; a neko bilje, kad sunce pripeče, postade suvo. 7. Peta gora beše vrlo surova, a bilje imaše zeleno. Šesta pak gora beše prepuna pukotina, neke male a neke velike, a pukotine imađahu trave, no trave ne behu vrlo bujne, nego većinom kao uvenule. 8. Sedma gora imađaše trave živahne i sva gora beše rascvetana; i svaki rod životinja i ptica pasijaše na gori onoj; i koliko god životinje i ptice pasijahu, trave na gori onoj sve više i više rastijahu i cvetahu. Osma (opet) gora beše prepuna izvora, i svaka vrsta tvorevine Gospodnje napajaše se sa izvora ove gope. 9. A deveta gora uopšte ne imađaše vode i sasvim beše pusta, a u sebi imađaše zveri i gmizavce otrovne koji uništavahu ljude. A deseta gora imađaše najveće drveće i sva beše pošumljena, i pod okriljem drveća ležahu ovce odmarajući se i preživajući. 10. Jedanaesta pak gopa beše vrlo gustog drveća i to drveće beše vrlo plodno, ukrašeno raznovrsnim plodovima, tako da neko videći ih, poželeo bi da jede od tih plodova. I dvanaesta gora beše sva bela i izgled njen spreda beše vrlo mio, beše najlepša u sebi ta gora.

LXXIX
1. U sredini pak polja pokaza mi veliku belu Stenu, koja se izdizaše iz tog polja. A Stena beše viša od gora, i četvrtasta tako da mogaše sav svet smestiti. 2. A beše ta Stena vrlo stara, imajući Vrata usečena, i činjaše mi se da je to usecanje Vrata od nedavno. Vrata tako sijahu, jače od sunca, da sam se divio sjaju Vrata. 3. Oko Vrata pak stajahu dvanaest devojaka. Četiri od njih, koje stajahu na uglovima, činilo mi se da su slavnije, mada i ostale behu slavne. A stajahu na četiri strane Vrata, između ovih, po dve devojke. 4. Behu pak obučene u lanene haljine, i behu skladno opasane; imađahu napolje istaknuta desna ramena kao da će neki teret nositi. Tako behu spremne, jer behu vrlo vedre i raspoložene. 5. Pošto to videh, divih se u sebi što videh velike i slavne stvari. I opet bejah u nedoumici zbog devojaka, što behu vesele a tako junački stajahu kao da će celo nebo držati. 6. I reče mi Pastir: Šta u sebi razmišljaš i čudiš se i na sebe žalost navlačiš? Jer ono što ne možeš shvatiti, nemoj, budući razuman, ni pokušavati, nego traži od Gospoda da dobiješ razum i to shvatiš. 7. Ono što je iza tebe, videti ne možeš; a ono što je ispred tebe, to vidiš. Za ono, dakle, što videti ne možeš, nemoj sebe izvrtati; a ono što vidiš, time ovladaj, a za ostalo nemoj da si radoznao. A ja ću ti sve pokazati, koliko ću ti pokazati. Gledaj sada ovo ostalo.

LXXX
1. Videh šest ljudi koji dođoše, visoki i slavni i slični po izgledu; i oni pozvaše neko mnoštvo ljudi. A i ovi što dođoše behu ljudi visoki i vrlo lepi i snažni. I pozvaše ih ovih šest ljudi da grade na Steni neku Kulu. A beše veliki šum od ovih ljudi koji dođoše da grade Kulu dok tamo i ovamo trčaše oko Vrata. 2. Devojke pak, koje stajahu kod Vrata, govorahu ljudima kod Kule da požure sa građenjem Kule; i ispružiše ruke svoje kao da hoće nešto da prihvate od tih ljudi. 3. Šest pak ljudi zapovedahu da iz neke dubine izlazi kamenje i odlazi za građevinu Kule. I izađoše deset kamenova četvrtastih i svetlih, neoklesanih. 4. Šest ljudi pozvaše (one) devojke i zapovediše im da sve kamenje, koje imađaše ići za građevinu Kule, prihvataju i pronose kroz Vrata i dodaju ljudima koji će graditi Kulu. 5. Devojke, pak, onih prvih deset kamenova, koji izađoše iz dubine, stavljahu (na rame) jedna drugoj i po jedan kamen nošahu zajedno.

LXXXI
1. Kao što stajahu zajedno oko Vrata, tako i nošahu te (devojke) koje izgledahu snažne, i behu kao podišle pod uglove kamena. Druge pak sa strane kamena podiđoše i tako nošahu svo kamenje, i kroz Vrata ih pronošahu, kako im bi zapoveđeno, i davahu ljudima na Kuli; a ovi, prihvatajući kamenje, zidahu. 2. Građenje ove Kule bi na velikoj Steni i iznad Vrata. Skladno biše spojeni onih deset kamenova i popuniše svu Stenu; i oni biše temelj građevine Kule; a Stena i Vrata behu ono što držaše svu Kulu. 3. Posle ovih deset kamenova, drugih dvadeset pet kamenova izađoše iz dubine, i oni se skladno sastaviše u građevinu Kule, nošeni od devojaka kao i prethodni. Posle ovih, iziđoše trideset i pet, i oni se tako isto uklopiše u Kulu. Posle ovih, izađe drugih četrdeset kamenova i svi oni biše stavljeni u građevinu Kule. Tako bi četiri reda u temeljima Kule. 4. I prestade (kamenje) izlaziti iz dubine, pa prestadoše malo i graditelji. Zatim opet zapovediše šest ljudi onom mnoštvu naroda da sa gora donose kamenje za izgradnju Kule. 5. Donošahu, dakle, ljudi sa svih gora različitih boja isklesano kamenje i predavahu ih devojkama, a devojke ih pronošahu kroz Vrata i predavahu ih graditeljima Kule. I kad različito kamenje bi stavljeno u građevinu, tad (svi) postadoše jednaki i beli i svoje ranije boje izmenjivahu. 6. Neko pak kamenje, dodavano od ljudi u građevinu, ne postajaše svetlo, nego kako se stavljaše tako i beše (= ostajaše). Jer ne behu predavani od devojaka, niti pronošeni kroz Vrata. Ovo, dakle, kamenje beše nepodobno u građevini Kule. 7. A onih šest ljudi, videći to kamenje nepodobno u građevini, zapovediše da ih izvade i vrate dole na isto mesto odakle su i doneti. 8. I rekoše ljudima koji su doneli kamenje: Nemojte vi uopšte dodavati kamenje za građenje, nego ga stavite kraj Kule da bi ih devojke, pronoseći kroz Vrata, dodavale za građenje. Jer ako se, vele, kroz ruke ovih devojaka ne pronesu kroz Vrata, svoje boje ne mogu promeniti; zato, rekoše, nemojte se truditi uzalud.

LXXXII
1. I bi završeno onog dana građenje, ali Kula ne bi dovršena, jer je trebaše još dograđivati. Beše, dakle, neki prekid građenja, te šest ljudi zapovediše graditeljima da svi nakratko odu i kao odmore se, dok devojkama zapovediše da se ne udaljuju od Kule. Izgledalo mi je da su devojke ostavljene da čuvaju Kulu. 2. Pošto svi otidoše i počinuše, ja rekoh Pastiru: Zašto se, rekoh, Gospodine, ne završi građenje Kule? On reče: Još se ne može završiti Kula ako ne dođe i Gospodar njen i isproba ovu građevinu, da, ako se neko kamenje nađe trošno, zameni ga; jer se Kula gradi prema volji Njegovoj. 3. Hteo sam, rekoh, Gospodine, da doznam kakvo je ovo građenje ove Kule, i (još) za Stenu, i Vrata, i gope, i devojke, i kamenje koje izlazi iz dubine, a nije oklesano, nego onakvo odlazi u građevinu? 4. I zašto prvo deset kamenova biše postavljeno u temelj, zatim 25, zatim 35, zatim 40; i za kamenje koje je otišlo u građevinu i posle izvađeno i vraćeno na svoje mesto; o svemu tome, Gospodine, uspokoji dušu moju i objasni mi to. 5. On mi reče: Ako ne budeš prazni radoznalac, sve ćeš doznati, jer ćemo kroz nekoliko dana doći ovde i videćeš ostalo što će se desiti ovoj Kuli; i sve ćeš priče tačno doznati. 6. I posle nekoliko dana dođosmo na mesto gde (ranije) seđasmo. I on mi reče: Idemo ka Kuli, jer dolazi Domaćin Kule da je razmotri. I dođosmo do Kule i niko ne beše kod nje, osim samo devojke. 7. Zapita Pastir devojke da li nije došao Gospodar Kule. A one rekoše da će doći da razmotri građevinu.

LXXXIII
1. I gle, malo posle vidim poredak mnogih ljudi koji dolaze, i u sredini neki Čovek (= Hristos) visok rastom, tako da nadilažaše Kulu. 2. A šest ljudi, koji behu određeni za građevinu, s leva i s desna hođahu sa Njim, i svi koji su radili na građevini behu sa Njim i mnogi drugi slavni oko Njega. A devojke koje čuvahu Kulu potrčaše i celivaše Ga i počeše hodati blizu Njega oko Kule. 3. Onaj pak Čovek razmatraše građevinu pažljivo, tako da je svaki kamen opipavao. Držeći pak neki štap u ruci, svaki od ugrađenih kamenova je udarao. 4. I kad ih udaraše ostajahu neki od njih crni kao čađ, a drugi šugavi a drugi imahu pukotine, neki opet okrnjeni, a neki ni beli ni crni, a neki grubi i ne slagahu se sa ostalim kamenjem, a neki imađahu mnoge mrlje. (Sve) to behu razlike onih trošnih kamenova koji se nađoše u građevini. 5. On, zato, zapovedi da ih sve iz Kule prenesu i stave kraj Kule, a drugo kamenje donesu i stave na njihovo mesto. 6. I zapitaše Ga građevinari iz koje gope hoće da donesu kamenje na njihovo mesto. On pak ne zapovedi da iz gora donesu, nego zapovedi da donesu sa nekog polja koje beše blizu. 7. I iskopaše polje i nađe se kamenje svetlo i četvrtasto, a neko i okruglo. Koliko god beše kamenja u onom polju, svi biše doneti i kroz Vrata proneti od strane devojaka. 8. I biše isklesani četvorougaoni kamenovi i stavljeni na mesto izvađenih, a okrugli ne biše stavljeni u građevinu, jer biše tvrdi i sporo beše klesanje njihovo. Oni biše postavljeni kraj Kule, pošto ih je trebalo klesati i staviti u građevinu, jer behu vrlo svetli.

LXXXIV
1. Pošto, dakle, to završi Slavni Čovek onaj i Gospodar čitave Kule, pozva Pastira i predade mu svo kamenje koje ležaše kraj Kule, koje beše odbačeno od građenja, i reče mu: 2. Pažljivo očisti ovo kamenje i stavi ga u građevinu Kule, ono koje se može složiti sa ostalim, a koje se ne slaže baci ga daleko od Kule. 3. Zapovedivši to Pastiru, otide od Kule sa svima sa kojima je došao; a devojke oko Kule stajahu i čuvahu je. 4. Ja rekoh Pastiru: Kako ovo kamenje, odbačeno, može ući u građevinu Kule? Odgovorivši, reče mi: Vidiš li, veli, ovo kamenje? Vidim, Gospodine, rekoh ja. Ja ću, veli on, veći deo ovog kamenja oklesati i staviti u građevinu i uskladiće se sa ostalim kamenjem. 5. Kako oni, Gospodine, rekoh ja, kad budu opsečeni mogu ispuniti isto mesto? Odgovorivši, reče mi: Koji se nađu mali, biće stavljeni u sredinu građevine; a koji su veći, staviće se spolja i zadržavaće ove. 6. Kazavši mi ovo, reče mi: Idemo, i posle dva dana doći ćemo i očistićemo ovo kamenje i stavićemo ga u građevinu; jer treba sve oko Kule očistiti, da ne bi Gospodar, došavši iznenada, našao oko Kule nečistoću i naljutio se, te ovo kamenje ne uđe u građevinu Kule, a ja se nađem nemarljiv kod Vladike. 7. Posle dva dana, dođosmo kod Kule, i reče mi: Razmotrimo sve kamenje i da vidimo koje može da uđe u građevinu. Ja mu rekoh: Gospodine, da razmotrimo.

LXXXV
1. I počevši, najpre razmatrasmo crno kamenje. I oni, kakvi behu stavljeni iz građevine, takvi se i nađoše. I zapovedi Pastir da se od Kule oni odnesu i odvoje. 2. Zatim razgleda one plesnjive, i uze te oklesa mnoge od njih, i zapovedi devojkama da ih uzmu i stave u građevinu. I devojke ih uzeše i staviše u sredinu građevine Kule. Ostale pak zapovedi da se stave sa crnima, jer se i oni nađoše crni. 3. Zatim razmotri one sa pukotinama, i od njih mnoge oklesa i zapovedi da ih devojke odnesu u građevinu; i staviše ih više upolje, jer behu zdraviji. A ostali, zbog mnoštva pukotina, ne mogaše biti oklesani, i stoga razloga odbačeni biše od građevine Kule. 4. Zatim razmotri one krnjave, i nađoše se mnogi među njima crni, a neki behu napravili i velike pukotine, te zapovedi da se i oni stave sa odbačenima. One pak koji preostajahu od njih, očisti ih i oklesa i zapovedi da se stave u građevinu. Devojke, uzevši ih, složiše ih u sredinu građevine Kule, jer behu slabiji. 5. Zatim razmatraše one napola bele a napola crne, i mnogi od njih nađoše se crni. Zalovedi da se i oni uzmu i stave sa odbačenima. Ostali pak svi biše uzeti od devojaka, jer budući beli, biše složeni od devojaka u građevinu; a postavšpe ih spolja, jer se nađoše zdravi, tako da mogahu držati one koji su stavljeni u sredinu, jer ništa od njih ne bi odsečeno. 6. Zatim razmotri one grube i tvrde, i malo od njih bi odbačeno, zato što ne mogahu biti oklesani, jer se nađoše vrlo tvrdi. Ostali pak od njih biše oklesani i uzeti od devojaka i u sredinu građevine Kule složeni, jer behu slabiji. 7. Zatim razmatraše one koji imahu mrlje, i od njih malobrojni pocrneše, i biše odbačeni ka ostalima. A preostali, svetli i zdravi nađoše se, te i oni biše složeni od devojaka u građevinu; postavljeni biše spolja zbog svoje krepkosti.

LXXXVI
1. Zatim dođe da razmotri belo i okruglo kamenje, pa mi reče: Šta ćemo raditi sa ovim kamenjem? Šta ja, velim, znam, Gospodine? Zar nemaš ništa da smisliš za njih? (reče on). 2. Ja, velim, Gospodine, takvu veštinu nemam, niti sam kamenorezac, niti što mogu smisliti. Zar ih ne vidiš, veli on, da su vrlo okrugli? I, ako želim da ih učinim četvrtastim, mnogo treba odseći od njih; no ipak, nužno treba neke od njih staviti u građevinu. 3. A ako je, Gospodine, nužno, rekoh, zašto sebe mučiš i ne izabereš u građevinu one koje hoćeš, i ne staviš ih u nju? On izabra iz njih ono veće i sjajnije i oklesa ih, a devojke uzevši staviše ih u spoljne delove građevine. 4. Ostali pak koji pretekoše, biše uzeti i odloženi u polje, odakle su i doneti, ali ne behu odbačeni. Jer, reče, „Još malo fali Kuli da bude sagrađena. A Gospodar Kule svakako želi da ovi budu stavljeni u građevinu, jer su veoma sjajni“. 5. Zato bi pozvano dvanaest žena, prelepih po izgledu, obučenih u crno i opasanih, koje imahu istaknuta ramena i kose raspuštene. A činjahu mi se te žene da su divlje. Pastir im zapovedi da uzmu kamenje odbačeno od građevine i odnesu ga na gope, odakle je i doneto. 6. A ove vesele, uzeše i odneše sve kamenje, i staviše ga odakle je i uzeto. I pošto bi odneto sve kamenje, i ne ležaše više ni kamen oko Kule, reče mi Pastir: Obiđimo Kulu da vidimo da li nema nekog nedostatka na njoj. I obilažasmo je ja i on. 7. Pastir, videvši Kulu da je lepa po građenju, beše veoma veseo. Jer Kula beše tako sagrađena da kad je videh, željah njenu građevinu. Jer tako beše sagrađena kao od jednog kamena, ne imajući ni jedan spoj (= fugu) u sebi. A kamen se pokazivaše kao da je od stene odvaljen, jer mi se činjaše da je monolitan.

LXXXVII
1. I ja, hodeći sa njim, bejah veseo videći takva dobra. A Pastir mi reče: Idi donesi kreča i sitne cigle da bih obličje kamenja, sastavljenoga u građevini, popunio, jer treba sve okolo Kule da bude glatko. 2. Ja učinih kao što mi zapovedi, i donesoh mu. Posluži mi, veli on, i delo će brzo biti završeno. On, dakle, ispuni obličja kamenja koje je ušlo u građevinu, i zapovedi da se počisti oko Kule da bude čisto. 3. Devojke uzeše metle i počistiše, i uzeše svo đubre oko Kule, i pokropiše vodom; i bi mesto oko Kule veselo (= prijatno) i vrlo lepo. 4. Pastir mi reče: Sve je, veli, očišćeno; ako Gospodar dođe da poseti Kulu, nema šta da nam zameri. Rekavši to, on htede da ode. 5. Ja pak uhvatih ga za štap i stadoh ga zaklinjati Gospodom da mi objasni ovo što mi je pokazao. On mi reče: Još imam da se malo pozabavim (= da se udaljim), pa ću ti sve obajasniti; čekaj me ovde dok ne dođem. 6. Rekoh mu: Gospodine, ovde sam ja, šta ću raditi? Nisi, veli, sam, jer su ove devojke sa tobom. Onda me, velim, predaj njima. Poznavši ih, Pastir im reče: Predajem vam ovoga dok se ne vratim; pa otide. 7. Ja pak bejah sam sa devojkama, a one behu još vedrije i prema meni raspoložene; osobito one četiri slavnije od njih.

LXXXVIII
1. Devojke mi rekoše: Danas Pastir neće doći ovde. Šta ću, dakle, ja da radim, rekoh im? Do večeras, rekoše, čekaj ga; i ako dođe govoriće sa tobrm, a ako ne dođe bićeš ovde sa nama dokle ne dođe. 2. Ja im rekoh: Sačekaću ga do večeri, a ako ne dođe otići ću kući i ujutru ću opet doći. A one mi odgovoriše, i rekoše: Nama si predat i ne možeš od nas otići. 3. Gde ću onda, velim, boraviti? Sa nama ćeš spavati, kao brat, a ne kao muž; jer si naš brat, i nadalje ćemo sa tobom obitavati, jer te mnogo volimo. Ja se pak stiđah da sa njima boravim. 4. Ona koja izgledaše prva među njima, poče me ljubiti i grliti. A ostale, videći nju da me grli, i one me počeše ljubiti i voditi oko Kule i igrati se sa mnom. 5. I ja postadoh kao mlađi i počeh i sam da se igram sa njima; jer neke od njih igrahu kolo, a druge svirahu, a treće pevahu; ja pak ćutah i sa njima oko Kule šetah, i bejah veseo sa njima. 6. Kada pak dođe veče, ja htedoh da idem kući, ali me one ne pustiše nego zadržaše. I ostadoh sa njima tu noć i spavah kraj Kule. 7. Jer devojke prostreše svoje lanene haljine dole i mene staviše između njih, i ništa uopšte ne činjahu nego se samo moljahu; a i ja sa njima neprestano se moljah, i ne manje od njih. I devojke se radovahu što se ja tako molim. I ostadoh onde do sutra, do drugog časa (= osam sati ujutro), sa devojkama. 8. Zatim dođe Pastir, i reče devojkama: Da li mu niste učinili neku uvredu? Pitaj njega, odgovoriše one. Ja mu rekoh: Gospodine, obradovah se ostavši sa njima. A šta si, veli, večerao? Večerao sam, velim, Gospodine, Reči Gospodnje svu noć. Jesu li te, veli, dobro primile? Da, rekoh, Gospodine. 9. Sada, veli, šta hoćeš prvo da čuješ? Kao što si mi, rekoh, Gospodine, od početka pokazao. Molim te, Gosprdine, da kao što te budem pitao tako mi i objašnjavaj. Kao što želiš, reče on, tako ću ti i objasniti, i ništa uopšte neću od tebe sakriti.

LXXXIX
1. Pre od svega drugoga, velim, Gospodine, ovo mi objasni: Šta znači Stena i Vrata? Stena, veli, ova i Vrata jeste Sin Božiji. Kako je, velim, Gospodine, Stena stara, a Vrata su nova? Slušaj, veli, i razumi, nerazumniče. 2. Sin Božiji prethodi svakoj tvari Njegovoj (= stariji je od sveukupnog stvaranja Njegovog), tako da je On bio savetnik Ocu Svome pri stvaranju Njegovom, zato je Stena stara. A Vrata, Gospodine, velim ja, zašto su nova? 3. Zato, veli on, što je u poslednje dane svršetka (veka) On postao javan, zato su Vrata postala nova, da bi oni koji će se spasavati kroz njih ušli u Carstvo Božije. 4. Vidiš li, veli, kamenje koje je kroz Vrata ušlo i stavljeno u građevinu Kule, a oni koji nisu ušli (kroz Vrata) opet su vraćeni na svoje mesto? Vidim, Goopodine, rekoh ja. Tako, veli on, i u Carstvo Božije niko neće ući ako ne dobije Sveto Ime Njegovo. 5. Jer ako hoćeš da uđeš u neki grad, a taj grad je okolo obzidan i jedna vrata ima, zar možeš ući u taj grad osim kroz vrata koja ima? Kako, Gospodine, velim ja, može (to) biti? Ako se, dakle, ne može ući u grad, osim kroz njegova vrata, tako, veli, ni u Carstvo Božije ne može čovek drugačije ući nego samo kroz Ime Sina Njegovog, Kojega On ljubi. 6. Vide li, veli on, mnoštvo naroda koji gradi Kulu? Videh, Gospodine, rekoh ja. Svi oni, reče, jesu slavni Anđeli; njima je okružen Gospod. A Vrata su Sin Božiji, i to je jedini ulaz ka Gospodu. Drugačije pak niko ne može ući k Njemu osim kroz Sina Njegovog. 7. Jesi li video, reče on, šest ljudi i među njima Slavnog i Velikog Čoveka koji obilažaše oko Kule i isprobavaše kamenje u građevini? Video sam, Gospodine, rekoh ja. 8. Slavni Čovek, veli, jeste Sin Božiji, a onih šest jesu slavni Anđeli, koji Ga s desna i s leva podržavaju. Od ovih, veli, slavnih Anđela ni jedan ne može ući k Bogu bez Njega; koji Ime Njegovo ne dobije, ne može ući u Carstvo Božije.

XC
1. A Kula, rekoh ja, šta znači? Kula ova, veli on, jeste Crkva. 2. A ove devojke koje su? One su, veli, sveti duhovi; i čovek se ne može drugačije naći u Carstvu Božijem ako ga one ne obuku u njihovu odeću. Jer ako dobiješ samo Ime, a odeću od njih ne dobiješ, ništa ti ne koristi, jer ove devojke jesu moći (= sile) Sina Božijega. Ako, dakle, Ime (Njegovo) nosiš, a ne nosiš silu Njegovu, uzalud će ti biti nošenje Imena Njegovog. 3. A kamenje, veli, koje si video odbačeno, to su oni koji su Ime nosili, ali odeću devojaka nisu obukli. A koja je, velim, odeća njihova, Gospodine? Ta imena, veli on, jeste odeća njihova. Ko nosi Ime Sina Božijega dužan je da nosi i njihova imena, jer i sam Sin nosi imena ovih devojaka. 4. Ovo kamenje, Koje si video da je ušlo u građevinu Kule, koje je dodavano njihovim rukama i ostalo u građevini, ono je obučeno u silu ovih devojaka. 5. Zato vidiš da je Kula postala monolitna sa Stenom; tako i oni koji su poverovali u Gospoda kroz Sina Njegovog i obukli se u ove duhove, biće (svi) jedan duh, jedno telo, i jedna je boja njihove odeće. Ovima, dakle, koji nose imena devojaka pripada obitavanje u Kuli. 6. A kamenje odbačeno, Gospodine, rekoh ja, zašto je odbačeno? Jer je prošlo kroz Vrata i rukama devojaka bilo stavljeno u građevinu Kule. Pošto se, veli on, za sve interesuješ i tačno ispituješ, čuj za to odbačeno kamenje. 7. Oni su, veli, svi dobili Ime Sina Božijega, a dobili su i silu ovih devojaka. Dobivši, dakle, ove duhove, osnažiše se i behu sa slugama Božijim, i beše im jedan duh i jedno telo i jedna odeća. Jer jedno isto mišljahu i pravdu (= pravednost) činjahu. 8. Posle pak nekog vremena behu preubeđeni od žena (= poroka) koje si video obučene u crne haljine, i sa ramenima isturenim i sa kosom raspletenom i koje behu lepe; videći ih, poželeše ih, i ogrnuše se silom njihovom, a svukoše odeću i silu ovih devojaka (= vrlina). 9. Oni, dakle, biše odbačeni od Doma Božijeg i predadoše se njima; a oni koji se ne obmanuše lepotom ovih žena, ostadoše u Domu Božijem. Eto, veli, imaš objašnjenje odbačenoga kamenja.

XCI
1. A šta, Gospodine, rekoh ja, ako se ovi ljudi kao takvi pokaju i odbace želje ovih žena, i povrate se devojkama i budu hodili po sili njihovoj i u delima njihovim, zar neće ući u Dom Božiji? 2. Ući će, veli on, ako odbace dela onih žena i uzmu opet na sebe silu devojaka, i u njihovim delima budu hodili; jer zato je i bio prekid građevine da, ako se ovi pokaju, uđu u građevinu Kule. A ako se ne pokaju, tada će drugi ući, i oni će konačno biti odbačeni. 3. Za sve to ja zablagodarih Gospodu što se smilova na sve koji prizivaju Ime Njegovo i što posla Anđela pokajanja nama koji Mu sagrešismo i obnovi duh naš, i nama već propalima i nemajućima nade za život, On obnovi život naš. 4. Sada, Gospodine, rekoh ja, objasni mi zašto se Kula ne gradi nisko, nego na Steni i nad Vratima? Zar si još, veli on, nerazuman i nerazborit? Imam potrebu, Gospodine, rekoh, da te za sve pitam, jer uopšte ništa ne mogu da shvatim; jer je sve veliko i slavno i teško shvatljivo za ljude. 5. Slušaj, veli on: Ime Sina Božijega veliko je i nesmestivo, i (to Ime) sav svet drži. Ako je, dakle, sva tvar držana od Sina Božijeg, šta ti se čini za one pozvane od Njega, koji nose Ime Sina Božijega i hode u zapovestima Njegovim? 6. Vidiš li, dakle, koje On nosi? One koji iz sveg srca nose Ime Njegovo. On je, dakle, postao njima temelj, i rado ih nosi, jer se nisu postideli nositi Ime Njegovo.

XCII
1. Objasni mi, Gospodine, rekoh ja, imena devojaka, i onih žena obučenih u crne haljine. Slušaj, veli on, imena onih snažnijih devojaka, koje stoje na uglovima, 2. Prva je Vera, a druga Uzdržanje, a treća Sila, a četvrta Dugotrpeljivost. Dok ostale, koje stoje između njih, imaju ova imena: Prostota, Bezazlenost, Čistota, Krotost, Istina, Razboritost, Sloga, Ljubav. Onaj koji nosi ova imena i Ime Sina Božijeg, može ući u Carstvo Božije. 3. Slušaj, veli, i imena žena koje imađahu crne haljine. I od njih četiri su snažnije: prva je Neverje, druga Neuzdržanje (= raspusnost), treća Neposlušnost, četvrta Prevara (= obmana). A njihove pratilje zovu se: Žalost ( = nečista tuga), Lukavost, Raskalašnost (= blud), Gnevljivost, Laž, Nerazumnost (= ludost), Kleveta i Mržnja. Sluga Božiji koji nosi ova imena, Carstvo Božije će videti, ali u njega neće ući. 4. A kamenje, Gospodine, velim ja, koje je iz dubine stavljeno u građevinu, ko su ti? Onih prvih deset koji su stavljeni u temelj, to je prvo pokoljenje; a onih dvadeset pet, to je drugo pokoljenje pravednih ljudi; a trideset pet, to su proroci Božiji i služitelji Njegovi; a onih četrdeset su apostoli i učitelji propovedi (= kirigme, nauke) Sina Božijega. 5. Zašto, Gospodine, rekoh ja, devojke i ovo kamenje dadoše u građevinu Kule pronevši ih kroz Vrata? 6. Jer oni, veli, prvi poneše ove duhove, i uopšte ne odstupiše jedan od drugoga, niti duhovi od ljudi, niti ljudi od duhova, nego ostadoše duhovi sa njima do njihovog usnuća (= upokojenja). I da nisu ove duhove sa sobom imali, ne bi postali pogodni za građevinu ove Kule.

XCIII
1. Još mi, velim, Gospodine, objasni? Šta tražiš, reče on? Zašto, velim, Gospodine, kamenje iz dubine iziđe i bi stavljeno u građevinu Kule noseći ove duhove? 2. Nužno je, veli on, da kroz vodu uziđu da bi bili oživljeni (u krštenju), jer ne mogahu drugačije ući u Carstvo Božije ako ne odlože umrtvljenost ranijeg života svog. 3. Dobiše, dakle, i ovi usnuli (= preminuli) pečat Sina Božijega i uđoše u Carstvo Božije. Jer, veli, pre no što čovek ponese Ime Sina Božijeg, mrtav je; a kada dobije pečat odlaže umrtvljenost i dobija život. 4. Pečat pak jeste voda (krštenja); a u vodu ulaze mrtvi, a izlaze živi. Njima je, dakle, propovedan ovaj pečat i upotrebili su ga da bi ušli u Carstvo Božije. 5. A zašto, Gospodine, rekoh ja, četrdeset kamenova sa njima iziđoše iz dubine, imajući već pečat? Jer su to, veli, apostoli i učitelji koji su propovedali Ime Sina Božijega, i umrevši u sili i u veri Sina Božijega, propovedali su i onima koji su ranije preminuli, i oni im dadoše pečat propovedi. 6. Oni, dakle, siđoše sa njima u vodu, ali ovi živi siđoše i živi uziđoše; dok oni ranije preminuli, mrtvi siđoše, a živi uziđoše. 7. Kroz ove su, dakle, bili oživljeni i poznali Ime Sina Božijega, zato su i izašli sa ovima. I biše uklopljeni u građevinu Kule, i neoklesani biše zajedno ugrađeni; jer u pravednosti usnuše i u velikoj čistoti; jedino što ovaj pečat nisu imali. Imaš, dakle, objašnjenje i ovoga. Imam, Gospodine, rekoh ja.

XCIV
1. Sada, Gospodine, objasni mi za gope, zašto su različiti njihovi izgledi i raznovrsne su? Slušaj, veli: Ovih dvanaest gora jesu dvanaest plemena koja žive po celom svetu, i njima bi propovedan Sin Božiji preko apostola. 2. A zašto su različite i drugačijeg izgleda ove gope, Gospodine, objasni mi? Slušaj, veli on: Ovih dvanaest plemena koja žive po celom svetu jesu dvanaest naroda, a različiti su mišljenjem i umom; kakve vidiš ove gope da su različite, takve su i ovih naroda različitosti uma i mišljenje. A objasniću ti i svakoga od njih postupak (= ponašanje). 3. Prvo mi, velim ja, ovo objasni: Zašto su ove gope ovako različite kad njihovo kamenje bi stavljeno u građevinu i postade svetlo jednom bojom kao i ono kamenje što izađe iz dubine? 4. Jer, veli (on), svi narodi koji žive pod nebom, kad čuše (propoved) i poverovaše, biše nazvani Imenom Sina Božijeg. Dobivši, dakle, pečat, imađahu jedno mišljenje i jedan um, i bi im jedna vera i jedna ljubav, i sa Imenom nošahu duhove devojaka. Zato građevina Kule postade jedne boje, svetla kao sunce. 5. A pošto oni uđoše na isto mesto i postadoše jedno telo, neki od njih uprljaše sebe i biše izbačeni iz roda pravednih; i opet postadoše ono što i prethodno biše, štaviše, još i gori.

XCV
1. Kako, Gospodine, rekoh ja, postadoše gori, a Boga su poznali? Onaj koji ne zna Boga, reče on, i čini zlo, biće donekle kažnjen za svoje zlo, a koji je Boga poznao ne treba više činiti zlo, nego da čini dobro. 2. Ako, dakle, onaj koji je dužan činiti dobro, čini zlo, zar ti se ne čini da on čini veće zlo od onoga koji ne zna Boga? Zato oni koji nisu poznali Boga i čine zlo, osuđeni su na smrt; a koji su Boga poznali i videli Njegova velika dela, pa čine zlo, dvostruko će biti kažnjeni i umreće za navek. Tako će biti očišćena Crkva Božija. 3. A što si video kamenje izvađeno iz Kule i predavano zlim duhovima, te otuda izbačeno, biće i jedno telo očišćenih, kao što je i Kula postala kao od jednog kamena, pošto je ona očišćena; tako će biti i Crkva Božija posle njenog očišćenja i odbacivanja zlih i licemera i hulnika i dvojedušnika i koji zlobno čine različita zla. 4. Posle izbacivanja njih, biće Crkva Božija jedno telo, jedna misao, jedan um, jedna vera, jedna ljubav; i tada će se Sin Božiji razveseliti i obradovati njima, dobivši narod Svoj čist. Gospodine, rekoh ja, sve je ovo veliko i slavno. 5. Još, Gospodine, rekoh, objasni mi silu (= značenje) i dela svake one gope ponaosob, da bi svaka duša koja se nada na Gospoda, čuvši (ovo), proslavila veliko i divno i slavno Ime Njegovo. Čuj, veli on, različitost gora i dvanaest naroda.

XCVI
1. Sa one prve crne gope koji su poverovali ovi su: Odstupnici i hulnici na Gospoda i izdajnici slugu Božijih. Njima nema pokajanja, nego ima smrt, i zato su crni; jer je njihov rod bezakonit. 2. A sa one druge obnažene gope, koji su poverovali ovi su: Licemeri i učitelji zla. I oni su zato slični prethodnima, nemajući plod pravde. Jer kao što je gora njihova besplodna, tako i takvi (ljudi) ime imaju, ali su ispražnjeni od vere, i nikakvog ploda istine nema u njima. Za njih pak još ima pokajanja, ako se brzo pokaju; a ako oklevaju, i za njih će biti smrt sa prethodnima. 3. Zašto, Gospodine, rekoh ja, za ove ima pokajanja, a za prethodne nema? Jer njihova dela za malo su istovetna onima? Zato, veli, za njih ima pokajanja što nisu pohulili na Gospoda svoga, niti su postali izdajnici slugu Božijih; no zbog želje za dobitkom biše licemeri i učaše svaki drugoga po željama ljudi koji greše. No oni će podneti neku kaznu, a pokajanje im je dato zato što nisu bili hulnici niti izdajnici.

XCVII
1. A sa treće gope, koja imađaše trnje i čkalj, oni koji su poverovali su ovi: Neki su od njih bogati a neki su upleteni u mnoge trgovine. Trnje to su bogati, a čkalj to su oni upleteni u različite trgovine. 2. Ovi, dakle, koji su upleteni u mnoge i različite trgovine, ne pripajaju se slugama Božijim, nego lutaju gušeći se u delima svojim; a bogati se teško pripajaju slugama Božijim, bojeći se da ne budu za nešto okrivljeni od njih. Ovakvi će, dakle, teško ući u Carstvo Božije. 3. Jer, kao što je teško ići golim nogama po trnju, tako je i ovakvima teško ući u Carstvo Božije. 4. No za sve njih ima pokajanja, ali vrlo brzog, da ono što u ranija vremena ne učiniše, sada požure ovih dana i nešto dobro učine. Ako se, dakle, pokaju i nešto dobro učine, živeće Bogu; a ako ostanu uporni u delima svojim, biće predani onim ženama koje će ih usmrtiti.

XCVIII
1. A sa četvrte gope, koja imađaše mnogo trave i gornji deo trave beše zelen, a donji do korenja suv, a neke behu i od sunca sasušene, koji su poverovali jesu ovi: Jedni su dvojedušni, a drugi imajući Gospoda samo na ustima, na srcu ga ne imađahu. 2. Zato su im njihove osnove suve i snage nemaju, i samo su im reči žive, a dela su im mrtva. Takvi niti žive, niti su umrli. Oni su, dakle, slični dvojedušnima, jer i dvojedušni niti su zeleni niti suvi, jer niti žive niti umiru. 3. Jer kao što ove trave, videći sunce, osušiše se, tako i dvojedušni, kad čuju za nevolju, zbog svoga straha poklone se idolima i postide se Imena Gospoda svoga. 4. Oni, dakle, niti žive niti su umrli. No i oni, ako se brzo pokaju, mogu živeti; a ako se ne pokaju, već su predani ženama koje oduzimaju život njihov.

XCIX
1. A sa pete gope, koja ima trave zelene i surova je, oni koji su poverovali su ovakvi: Vernici su, ali se teško uče (pravoj veri), i drski su, i sebi ugađaju, hoteći da sve znaju, a ništa uopšte ne znaju. 2. Zbog ove drskosti njihove odstupi od njih razboritost (= mudrost), i uđe u njih glupa nerazumnost. Hvale sebe da imaju razumnost i hoće da su svoji učitelji, budući nerazumni. 3 . Zbog tog, dakle, visokoumlja, mnogi uzdižući sebe, isprazniše se; jer je veliki demon samovolja i prazna samouverenost. Od njih su mnogi odbačeni, a neki su se pokajali i poverovali i potčinili sebe onima koji imaju razboritost, poznavši tako svoju nerazumnost. 4. A i ostalima takvima ima pokajanja, jer nisu postali zli, nego su pre glupi i nerazumni. Oni, dakle, ako se pokaju živeće Bogu; a ako se ne pokaju, boraviće sa ženama koje će im činiti zlo.

C
1. Oni pak sa šeste gope, koja ima pukotine velike i male i u pukotinama svenule trave, ti koji su poverovali ovakvi su: 2. Oni koji imaju male pukotine, to su koji međusobno nešto imaju (jedan protiv drugog) i od svojih klevetanja uvenuli su u veri; no mnogi od njih su se pokajali. A i drugi će se pokajati kad čuju zapovesti moje, jer su njihova ogovaranja mala i brzo će se pokajati. 3. A koji imaju velike pukotine, to su uporni u svojim ogovaranjima i bivaju zlopamtivi tužeći jedni druge; oni su, dakle, od Kule odbačeni i pokazali su se nedostojni za njenu građevinu. Oni teško da će biti živi. 4. Ako Bog i Gospod naš, Koji nad svima vlada i ima vlast nad svom tvorevinom Svojom, nije zlopamtiv onima koji ispovedaju grehe svoje, nego im biva milostiv, kako čovek propadljivi i pun grehova može zlopamtiti čoveku, kao da ga on može pogubiti ili spasiti? 5. A kažem vam ja, Anđeo pokajanja: Koji imate takvo raspoloženje, odbacite ga i pokajte se, i Gospod će isceliti vaše ranije grehove, ako sebe očistite od toga demona; inače ćete biti predati njemu na smrt.

CI
1. A sa sedme gope, na kojoj su trave zelene i vesele i sva je gora bujna, i svaki rod životinja i ptica nebeskih pasijaše travu na toj gori, a trava koju pasijaše beše sve bujnija, to su sledeći vernici: 2. Oni su svagda prosti i bezazleni i blaženi su postali, ništa nemajući jedni protiv drugih, nego se svagda radujući slugama Božijim, i obučeni su u Duha Svetoga ovih devojaka (= u blagodatne vrline), i svagda su milostivi prema svakom čoveku, i od trudova svojih svakome su čoveku davali, bez uvrede i bez ustručavanja. 3. Gospod pak, videći prostotu njihovu i svaku detinjastost, umnožio ih je u trudovima ruku njihovih i oblagodatio ih je u svakom poslu njihovom. 4. A govorim vama koji ste takvi, ja, Anđeo pokajanja: Ostanite takvi i neće nestati semena vašeg do veka, jer vas je Gospod isprobao i upisao vas je u naš broj i sve seme vaše obitavaće sa Sinom Božijim, jer ste od Njegovoga Duha dobili.

CII
1. A sa osme gope, gde behu mnogi izvori i svaka se tvar Gospodnja napajaše sa izvora, verujući su ovi: 2. Apostoli i učitelji, koji su propovedali (Jevanđelje) u celom svetu, i učili čestito i čisto reč Gospodnju, i ništa uopšte nisu prisvojili radi zle želje, nego su svagda u pravdi i istini hodili, kao što su i primili Duha Svetoga. Njihovo je, dakle, mesto sa Anđelima.

CIII
1. A sa devete gope, koja je pusta i ima u sebi gmizavce i zveri koji upropašćuju ljude, koji su poverovali jesu ovi: 2. Oni koji imaju mrlje jesu služitelji, koji su zlo služili i otimali život (= sredstva za život) od udovica i siročadi, i sebi su sticali od službe koju su dobili da služe. Ako, dakle, ostanu uporni u toj želji, umrli su i nemaju za sebe nikakve nade života; a ako se povrate i čisto završe svoju službu, mogu živeti. 3. A oni šugavi, to su oni koji su se odrekli i nisu se povratili Gospodu svome, nego su zapusteli i postali pusti, ne prilepljujući se slugama Božijim, nego izdvajajući se nasamo, pogubljuju duše svoje. 4. Jer kao što vinograd, ostavljen i napušten u nekoj ogradi bez ikakvog staranja, propada i korovom se zapušta i sa vremenom podivlja, i više nije koristan svome gospodaru, tako i takvi ljudi sebe su zaboravili (= zapustili) i postali nepotrebni Gospodu svome, podivljavši. 5. Takvima pak ima pokajanja, ako se ne nađu da su se srcem odrekli (Gospoda), a ako se neko nađe da se srcem odrekao, ne znam da li može živeti. 6. I ovo ne govorim za ove dane, da neko odrekavpš se može dobiti pokajanje. Jer je nemoguće da se spase onaj ko će se sada odreći Gospoda svoga. Nego izgleda da je pokajanje dato onima koji su se ranije odrekli. Ako, dakle, neko hoće da se pokaje, neka bude brz (u tome), pre no što se Kula završi; inače će biti upropašćen od (onih) žena u smrt. 7. I oni okrnjeni, to su lukavi i klevetnici, i oni su one zveri koje si video na gori. Jer, kao što zveri otrovom svojim upropašćuju čoveka i pogubljuju, tako i reči tih ljudi upropašćuju čoveka i pogubljuju. 8. Oni su, dakle, okrnjeni od vere svoje, zbog delatnosti (= postupaka) koju imaju u sebi. Neki pak (od njih) pokajaše se, i biše spaseni. A i drugi, takvi budući, mogu se spasti, ako se pokaju; ako se pak ne pokaju, biće usmrćeni od onih žena čiju silu imaju.

CIV
1. A sa desete gope, gde beše drveće koje pokrivaše neke ovce, vernici su ovi: 2. Episkopi i gostoljupci, koji svagda radosno primahu u domove svoje sluge Božije bez licemerja; a episkopi svagda službom svojom neprestano pokrivahu potrebite i udovice, i svagda čisto život provođahu. 3. Svi oni će svagda biti pokriveni od Gospoda. Oni, dakle, koji ovo činiše, slavni su kod Boga, i već je njihovo mesto sa Anđelima, ako do kraja ostanu služeći Gospodu.

CV
1. A sa jedanaeste gope, gde behu drveta puna plodova, ukrašena različitim plodovima, vernici su ovi: 2. Oni koji postradaše za Ime Sina Božijeg, koji s radošću postradaše od sveg srca i predadoše duše (= živote) svoje. 3. Zašto pak, Gospodine, rekoh ja, svo drveće ima plodove, a neki od tih plodova su lepši po izgledu? Slušaj, veli on: Koji su ikada postradali za Ime slavni su kod Boga, i gresi svih njih su oprošteni, jer su postradali za Ime Sina Božijega. A što su plodovi njihovi različiti, a neki izvanredni, čuj (sada). 4. Oni, veli, koji biše odvedeni pred vlasti, i ispitivani ne odrekoše se, nego s radošću postradaše, oni su većma slavni kod Gospoda; njihov je plod izvanredan; a koji su plašljivi i behu u kolebanju i premišljahu se u srcima svojim da li će se odreći ili ispovediti, pa (ipak) postradaše, njihovi su plodovi manji, jep im je na srce došla ta pomisao, jer je to zla pomisao: da se sluga odreče svoga Gospoda. 5. Gledajte, dakle, vi koji ste to pomislili, da vam ta pomisao ne ostane u srcima vašim i ne budete mrtvi za Boga. Vi pak koji stradate radi Imena, treba da slavite Boga, jer vas je Bog smatrao za dostojne da ovo Ime nosite, i da vam se svi gresi iscele. 6. Stoga, ne nazivajte sebe blaženima, no smatrajte da ste veliko delo učinili ako neko od vas za Boga postrada. Gospod će vam život darivati, a vi ne shvatate; jer gresi vaši otežaše i, da niste postradali za Ime Gospodnje, zbog grehova vaših bili biste mrtvi za Boga. 7. A vama, koji se kolebate: za odricanje ili ispovedanje (= priznavanje), ovo govorim: Ispovedajte (= priznajte) da imate Gospodara, da ne bi, odrekavši se, bili predani u tamnicu. 8. Ako neznabošci sluge svoje kažnjavaju ako se koji odrekne gospodara svoga, šta mislite šta će učiniti Gospod vama, On Koji ima vlast nad svima? Odbacite takve misli iz srdaca vaših da biste svagda živeli Bogu.

CVI
1. A sa dvanaeste bele gope, verujući su ovi: Oni su kao mala deca, kojima nikakva zloba ne dolazi na srce, niti poznaše šta je to zlo, nego svagda detinjasti ostaše. 2. Ovakvi će se, dakle, nesumnjivo nastaniti u Carstvu Božijem, jer ni u jednoj stvari ne uprljaše zapovesti Božije, nego detinjasti ostadoše u sve dane života svoga u toj istoj razumnosti (= misli). 3. Koji, dakle, reče on, ostanete i budete kao deca, ne imajući zlobe, bićete slavniji od svih napred rečenih. Jer sva deca slavna su kod Boga i ona su prva kod Njega. Vi ste, dakle, blaženi, koji odbacite od sebe zlo i obučete se u bezazlenost; vi ćete prvi od svih živeti Bogu. 4. Pošto (Pastir) završi priče o gorama, rekoh mu: Gospodine, sad mi objasni o kamenju koje je izvađeno iz polja i u građevinu stavljeno umesto kamenja izvađenog iz Kule, i o okruglom (kamenju) koje je stavljeno u građevinu, i o onom koje je još uvek okruglo.

CVII
1. Slušaj, veli, i o svemu tome: Kamenje koje je izvađeno iz polja i stavljeno u građevinu Kule umesto onog odbačenog, to su koreni ove bele gope. 2. Pošto su se, dakle, verujući sa bele gope svi našli bezazleni, zapovedi Gospod ove Kule da se od korena ove bele gope stave u građevinu Kule. Jer On zna da, ako ovo kamenje uđe u građevinu Kule, ostaće svetlo i nijedan od njih neće pocrneti. 3.  Jer da je On dodao (kamenje) sa ostalih gora, morao bi ponovo doći da ispita onu Kulu i očisti je. Dok ovo belo kamenje jesu oni koji su poverovali i koji će poverovati, jer su oni od istog roda: koji su poverovali i koji će poverovati. Blažen je taj rod, jer je bezazlen. 4. A slušaj sada i za kamenje okruglo i svetlo. I oni su od ove bele gope, a evo zašto su okrugli: Zato što ih je njihovo bogatstvo za malo zaklonilo od istine i pocrneše, no oni se nikad nisu udaljili od Istinitoga Boga i nijedna rđava reč nije izišla iz usta njihovih, nego svaka pravda i vrlina istine. 5. Zato i Gospod, videći njihov razum, da mogu služiti vrlini i takođe ostati dobri, zapovedio je da se obseku sile njihove, ali ne da im se sasvim oduzmu, da bi od onoga što im je ostalo mogli činiti dobro, i živeti Bogu, jer su od dobroga roda; zato je (ovo kamenje) nešto malo otesano i ugrađeno u građevinu ove Kule.

CVIII
1. A ostalo (kamenje), koje je do sad ostalo okruglo i bilo neugodno za ovo zidanje, jer još nije dobilo pečat (Sina Božijeg), položeno je opet na svoje mesto, jer je bilo veoma okruglo. Sa njih treba stesati ovaj vek i sujetu bogatstava njihovih, pa će tada ući u Carstvo Božije. Jer oni treba da uđu u Carstvo Božije, jer je Gospod blagoslovio taj bezazleni rod. Iz ovoga, dakle, roda, niko neće propasti. Jer iako neko od njih, iskušan od lukavog đavola, padne u greh, brzo će se obratiti Gospodu svome. 3. Ja, Anđeo pokajanja, smatram da ste blaženi svi vi, koji ste nevini kao deca, jer je vaš udeo (= mesto) dobar i počastvovan (= slavan) kod Boga. 4. Svima vama, koji ste primili ovaj pečat (Sina Božijeg), govorim: imajte prostotu, ne budite zlopamtivi, ne ostanite u svojoj zlobi, ili u gorčini zlopamćenja; imajte slogu, i lečite sebe od tih zlih rana, oslobađajući se od njih, da bi se Gospodar stada time obradovao. 5. A obradovaće se ako nađe sve (ovce) zdrave. Ako li koju (ovcu) nađe izgubljenu, teško pastirima. 6. Jer ako same pastire nađe izgubljene, šta će oni odgovoriti za ova stada? Zar će reći da su od svoga stada podneli zlo? Neće im verovati, jer je neverovatno da bi pastir mogao nešto pretrpeti od ovaca, te će tako još više biti kažnjeni za svoju laž. I ja takođe sam Pastir, i dužan sam položiti račun za vas.

CIX
1. Izlečite, dakle, sami sebe, dok se još zida Kula. 2. Gospod obitava u ljudima koji vole mir; jer Mu je zaista mio mir, a udaljuje se on (= mir) od grešnih i od pogubljenih zlobom. Vratite mu ceo duh kao što ste ga primili (od Njega). 3. Jer kad ti daš valjaru novo celo odelo, i očekuješ da ti ga nepocepano vrati, a valjar vrati pocepano, da li ćeš ga uzeti? Zar se nećeš razljutiti i grditi ga, s vikom govoreći: Ja sam ti dao odelo celo, zašto si ga pocepao i učinio neupotrebljivim; zbog rupe koju si mu učinio, ne može se upotrebiti! Zar nećeš sve te reči reći valjaru zbog rupa koje su na tvom odelu učinjene? 4. Pa kad se ti ljutiš i žalostiš za svoju odeću što je ne primaš celu, šta misliš da će (tebi) učiniti Gospod, Koji ti je dao ceo duh, a ti si ga celog učinio neupotrebljivim, tako da sasvim ne može biti upotrebljen od Gospoda svoga. Jer je postao neupotrebljiv pošto si ga ti upropastio. Gospod toga duha zar te neće za takvo delo tvoje predati smrti? 5. Nesumnjivo, rekoh ja, On će kazniti sve koje nađe da su uporni u zlopamćenju. Ne prenebregnite, reče, Njegovo snishođenje, nego većma Ga proslavite što je tako trpeljiv prema vašim prestupima, i nije kao vi. Učinite pokajanje, koje vam je korisno.

CX
1. Sve ovo što je gope napisano, ja Pastir, Anđeo pokajanja, pokazah i govorih (vama) slugama Božijim. Ako, dakle, poverujete tome i poslušate reči moje, i postupate po njima, i ispravite puteve vaše (po njima), možete živeti. Ako li pak budete uporni u zlobi (= prevarljivosti) i u zlopamćenju, nijedan od takvih neće živeti Bogu. Sve reči što sam imao da kažem, rekoh vam. 2. Potom mi ovaj Pastir reče: Jesi li pitao sve (što si imao)? Rekoh: Da, Gospodine. A zašto me, veli, nisi pitao o pukotinama kamenova koji su položeni u građevinu, zašto sklesasmo pukotine? Zaboravih, Gospodine, rekoh ja. 3. Evo, veli, slušaj sada o njima. Ovo kamenje to su oni koji su sada čuli zapovesti moje i od sveg srca se pokajali. Gospod [Bog], videći da je njihovo pokajanje dobro i iskreno, i da mogu ostati u njemu (= u pokajanju), zapovedio je da se njihovi raniji gresi izbrišu. Jer pukotine te jesu gresi njihovi koji su izbrisani, da se više ne vide.

Deseta priča

CXI
1. Pošto sam napisao ovu knjigu, isti Anđeo, koji me je predao ovom Pastiru, dođe u dom u kojem bejah, i sede na krevet, a sa desne strane Mu stajaše ovaj Pastir. On me zatim zovnu i reče mi: 2. Ja sam tebe, veli, i tvoj dom predao ovom Pastiru, da možeš od njega biti štićen. Tako je, Gospodine, rekoh ja. Ako hoćeš, veli on, da budeš štićen od svakog zlostavljanja, i da imaš uspeha u svakom dobrom delu i u svakoj vrlini pravednosti, onda hodi po ovim zapovestima koje ti dadoh, pa ćeš moći nadvladati svaku nepravdu. 3. Jer ako budeš sačuvao zapovesti njegove, pokoriće ti se svaka želja i sladost ovoga sveta, i pratiće te uspeh u svakom dobrom delu. Prihvati njegovo savršenstvo i smernost, i reci svima da On ima veliku čast i dostojanstvo kod Gospoda, predstojatelj velike sile, i moćan u svojoj službi. Njemu jedinom je uručena vlast opraštanja. Zar ti ne izgleda da je On moćan? Ali vi prezirete njegovo savršenstvo i krotost koje prema vama pokazuje.

CXΙΙ
1. Ja mu rekoh: Gospodine, upitaj samog njega (= Pastira) da li sam, od kada je u mojoj kući, učinio što čime bih ga ožalostio? 2. I ja znam, reče (Anđeo), da ti nisi učinio ništa mimo njegove zapovesti, i da nećeš ništa učiniti. Zato ti i govorim da istraješ (takav). On je preda mnom o tebi dobro govorio. Ti kaži i ostalima ove reči, da i oni koji su pokazali, ili će pokazati kajanje, misle isto što i ti; da bi on i o njima dobro svedočio preda mnom, a ja pred Gospodom. 3. Gospodine, odgovorih, i ja svakom čoveku javljam veličinu Gospodnju; i nadam se da će svi ljudi koji su ranije sagrešili, ako to čuju, pokajati se i da će opet dobiti život. 4. Ostani zato u tome služenju, reče on, i ispunjavaj ga. Svi koji njegove zapovesti ispune, imaće život, i On veliku čast kod Gospoda. Koji pak ne ispune njegove zapovesti, beže od svoga života, i idu protiv njega, i ne sleduju za zapovestima njegovim, predaju sebe smrti, i svaki takav postaje krivac za svoju krv. A tebi govorim da čuvaš ove zapovesti i dobićeš oproštaj grehova.

CXIII
1. Ja sam ti takođe poslao ove devojke (= vrline), da bi boravile s tobom, jer sam video da su prema tebi ljubazne. One će ti biti pomoćnice da bi bolje mogao držati njegove zapovesti; jer zapovesti ove nije moguće sačuvati bez ovih devojaka. Ja ću ih savetovati da nikad ne odu iz doma tvoga. 2. Samo ti očisti dom tvoj, jer u čistom domu one dragovoljno žive. Jer su one same čiste, neporočne, trudoljubive, i veoma ugodne Gospodu. Ako dom tvoj budu imale čist, one će ostati (s tobom). Ako pak uopšte bude neke male nečistote u njemu, one će se odmah udaljiti od doma tvoga, jer devojke ne vole nikakvu nečistotu. 3. Rekoh mu: Nadam se, Gospodine, da ćy im ugoditi, te će one  dragovoljno uvek boraviti u mojem domu. Kao što ovaj (= Pastir), kome si me predao, ničim me ne opada (= ne prebacuje mi), ni one mi neće prebacivati. 4. (Tada) reče Pastiru: Vidim da ovaj sluga Božiji hoće da živi i sačuva ove zapovesti, i da će smestiti devojke u čistoti. 5. Rekavši to, opet me predade Pastiru i, pozvavši devojke, reče im: Pošto vidim da vam je prijatno da boravite u domu njegovom, preporučujem vam njega i njegov dom, da se od doma njegovog nikad ne odvojite. One sa zadovoljstvom saslušaše ove reči.

CXIV
1. Potom mi reče: Revnosno vrši ovu službu i govori svakom čoveku o veličanstvu Gospodnjem, pa ćeš imati blagodat u ovoj službi. Svako, dakle, ko bude ispunjavao ove zapovesti, živeće, i biće srećan u životu svome. A ko ih prenebregava, neće živeti, i biće nesrećan u životu svome. 2. Reci svima koji mogu činiti dobro da ne prestaju činiti, jer činiti dobra dela njima je korisno. Velim da svakog čoveka treba izbavljati iz bede. Jer onaj koji oskudeva i trpi nevolje u svakodnevnom životu, nalazi se u velikoj žalosti i bedi. 3. Ko izvadi iz nevolje takvu dušu, taj  stiče sebi veliku radost. Jer onaj koji trpi takvu nevolju, oseća muku i pati kao onaj koji je okovan u tamnici. Mnogi, ne podnoseći takav bedni položaj, pričinjavaju sebi smrt. Zato svaki koji zna za bedu takvoga čoveka, a ne izbavlja ga, čini veliki greh, i postaje saučesnik u njegovoj krvi. 4. Zato, činite dobra dela, koliko je ko dobio od Gospoda. Ne docnite, da se ne bi završilo zidanje Kule. Jer radi vas je prekinuto njeno dalje zidanje. Ako ne požurite da pravilno činite, Kula će se završiti, a vi ćete biti isključeni (iz nje). 5. Posle pak ovih reči meni, Anđeo ustade s kreveta i, uzevši Pastira i devojke, otide, ali mi reče da će Pastira i devojke vratiti u dom moj. [Amin].

(Preveo: Atanasije Jevtić)

Bilo bi nam drago da čujemo tvoje mišljenje o ovom tekstu. Slobodno ostavi komentar ispod, ili nam pošalji svoje mišljenje na [email protected].

1 Comment

  1. Веома поучно. Показује пут којим треба да прави хришћанин.

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *