„Ljubljeni, molim se Bogu da u svemu napreduješ – εὔχομαί σε εὐοδοῦσθαι – i da budeš zdrav, kao što duša tvoja napreduje – εὐοδοῦταί σου ἡ ψυχή“. Hrišćanin u svemu napreduje Bogom, raste silom Božjom. On nikad nije dovoljan sam sebi, auta
...Više
rkičan, već uvek potrebuje za sve svoje pomoć Božju, silu Božju. U svemu on napreduje pomagan, podržavan, oduševljavan blagodaću Božjom: i u ljubavi, i u molitvi, i u postu, i u krotosti, i u pravdi, i u trpljenju, i u svakoj vrlini i svetinji evanđelskoj. Samo tako i „napreduje duša“ njegova. Ali, evo nastavak te blagovesti: samo tako napreduje i telesno zdravlje njegovo. Jer i za njega je neophodna pomoć Božja, sila Božja, blagodat Božja, pored staranja njegovog. I u tome on nije sam sebi dovoljan, autarkičan. Evanđelske vrline sačinjavaju zdravlje duše, ali isto tako i u mnogome zdravlje tela. Ne samo u mnogome, nego potpuno. Jer naši praroditelji nisu znali za bolesti tela dok nisu uneli greh u sebe. A Evanđelje i stoji na toj istini: sve bolesti i duše i tela došle su od greha; i ljudska ih se priroda oslobođava oslobođavajući se od grehova Spasiteljem. Neosporna je evanđelska istina: ljudska priroda nazaduje kroz grehe do u smrt i pakao, a napreduje kroz vrline do u besmrtnost i raj