Greh skrnavi čoveka, njegovo bogozdano i bogoliko biće. To je osnovna nečistota, pranečistota, i izvor svih nečistota. Čistota je ustvari čistota od greha i njegove prljavštine. A to je svetost. Jer samo pomoću svetih božanskih sila, koje dobija preko svetih tajni i svetih vrlina, čovek d
...Više
rži sebe čista od greha. Ta čistota, sveta čistota je božanski zakon ljudskog bića. Ta čistota se postiže i održava življenjem u dobroti, u ljubavi, u molitvi, u pravdi, u krotosti, u postu, u uzdržljivosti, i ostalim evanđelskim vrlinama; jednom rečju: u svetosti, kao sintezi i jedinstvu svih svetih vrlina i blagodatnih sila. Nasuprot čistoti, svetosti kao zakonu, božanskom zakonu ljudskog bića, stoji greh kao prvo i osnovno bezakonje. Greh svim svojim bićem kao da veli prkosno Bogu: Neću tvoj zakon; neću da znam za njega ni za tebe; hoću da budem daleko od tebe, i van svega tvoga. Čineći greh, čovek narušava sve Božje zakone, i zavodi bezakonje, i kroz bezakonje – bezvlašće, nered, haos. „Greh je bezakonje“, bezakonje prema zakonu Božjem. Zakon je od Boga, bezakonje od đavola. Zakon Božji je Evanđelje; bezakonje je greh. Njegov je jedini zakon: biti bez zakona Božjeg, i protiv zakona Božjeg. U suštini, zakon, i zakonito, je samo ono što je Božansko, evanđelsko; bezakonje je sve što je suprotno tome, što nije božansko, evanđelsko. A to je greh, i otac greha – đavo. On je jedini pravi bezakonik; a bezakonje među ljudima došlo je od greha i preko greha. Šta je zakon i za samog Boga? – Svetost, Ljubav, Pravda, Dobrota, Mudrost, i ostala savršenstva. To je zakon i za ljude, jer su bogolika bića. Jedan je zakon i za Boga i za ljude: Evanđelje. Zato naš narod i naziva Evanđelje zakonom; i glavnu bogovaplotiteljsku silu: sveto Pričešće – zakonom: „primio sam zakon“, kaže naš narod kad se pričesti. Ko ne živi po tom zakonu, već je bezakonik. „Greh je bezakonje“, vrlina je zakon. „Svaki koji čini greh i bezakonje čini“