3-4
Da vas niko ne prevari ni na koji način o danu i času drugog dolaska Gospoda Hrista, jer o danu tome i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, do sam Bog Otac (sr. Mt. 24,36; Mk. 13,32). U istoriji sveta najvažniji su dva događaja: prvi dolazak Gospoda Hrista i NJegov drugi dol
...Više
azak. Prvi je setva, drugi žetva; prvi je pokazao i dao rodu ljudskom sve božanske istine i sile za spasenje ljudi od greha, smrti i đavola, drugi ima da objavi i obelodani kako se time koristio rod ljudski.
Posredi je celokupno Spasovo Evanđelje, i sve što je ono izazvalo, i izaziva, u dušama ljudskim: sav Bog i sav čovek, u svima njihovim istinama i beskonačnostima. Zato niko od ljudi ne može znati kada će rod ljudski sazreti za poslednji sud Hristov. To je tajna, sveta tajna, ka kojoj hrišćanin smireno gredi kroz molitvu i nadu na čovekoljubivog Spasitelja, vodeći evanđelski život.
Hristos u svetu? - Bog u svetu, sav Bog sa svima božanskim savršenstvima u telu. To je beskrajna radost za ljude, ali beskrajna muka za đavole. "Što si došao da nas mučiš?" stalno se čujno i nečujno otima iz mračnih i smrdljivih usta svih đavola, koji su kroz grehe načinili od ovog zemaljskog sveta igralište smrti i muka i patnji, i pretvorili ga u predvorje pakla. U otpor na božanska Hristova dobra u ovom svetu đavoli neprestano mobilišu sva svoja zla, ulepšavaju ih, maskiraju ih, eda bi ih učinili privlačnima za ljude. NJihov je glavni, i najglavniji, posao u zemaljskom svetu: boriti se sa Hristom kroz ljude. Znaju oni, iz gorkog iskustva znaju, da ni u kom slučaju ne mogu pobediti Gospoda Hrista, ali im je najveća radost odvraćati ljude od Hrista, nedati im prilaziti Hristu, sablažnjavati ih o Hrista, - jer su svesni da time obaraju ljude u svaki pad, i u onaj najveći - otpad. Otpadne li čovek od Hrista, on otpadne od jedinog sigurnog temelja, sigurnog protiv smrti, greha i zla, i onda ga đavo vitla svakom olujom greha i strasti i iskušenja, i najzad odkovitla u svoje carstvo - pakao. Ono čime se čovek drži za nebo, za besmrtnost, za večnost, za večnu istinu, za večni život, jeste vera u Gospoda Hrista. Zato je sav pakao kroz sva svoja zla krenuo protiv vere Hristove. I kad uspe da kog čoveka odvrati od te vere, odvratio ga je od Boga i otisnuo kroz svoja zla u sve duhovne smrti, iza kojih se prostire beskrajno carstvo gnojavog i smrdljivog mraka - pakao. Otpadne li od Hrista: čovek otpada od jedinog istinitog Boga i neizostavno postaje plen lažnih bogova; otpada od Večne Istine i tone u živi pesak psevdoistina, nazoviistina; otpada od Večnog Života i propada u bezbroj smrti; otpada od raja i survava se u pakao. Što veća kod ljudi vera u Hrista, to veći bes demona protiv te vere, i veći napadi na Hristove ljude. I sva strategija Satane je u ovome: greh učiniti što zavodljivijim za ljude putem najsavršenije kozmetike koju može izmisliti savršeni u zlu um Satane, i tako loviti ljude, pridobijati ih za otpad od Hrista. Ko je savršeno otpao od Hrista - Boga Logosa? Satana. U rodu pak ljudskom najsavršeniji otpad od Gospoda Hrista prestavljaće Antihrist. To će biti najsavršeniji u ljudskom obliku obrazac otpadništva od Hrista Boga, od NJegove Istine, od NJegove Pravde, od NJegove LJubavi, od NJegove Mudrosti, od NJegove Bogočovečnosti, od NJegove Večnosti. No i svako otpadanje od Hrista ima u sebi nečeg antihristovskog, i time satanskog. Ali, istorija roda ljudskog neće se završiti dok Satana ne pokaže na zemlji svu silu svoga zla. I pokazaće je najsavršenije i najpotpunije u licu Antihrista. Sa ciljem: da odvrati od Hrista što veći broj ljudi, i da preko njih bije poslednju i završnu bitku protiv Gospoda Hrista. I kada Antihrist bude bio u zemaljskom svetu, i izveo u borbu protiv Hrista sva zla satanskog carstva; i kada ta zla budu pokazala svu svoju silu i po sebi i kroz ljude koji ih dragovoljno budu upotrebljavali; tada će se dogoditi najveće otpadanje od vere Hristove u rodu ljudskom, jer će lažni proroci i učitelji prevariti mnoge, i što će se bezakonja umnožiti, ohladneće ljubav mnogih (sr. Mt. 18,8), tako da kada Gospod po drugi put dođe - hoće li naći veru na zemlji? (Lk. 18,8).
Ĉime je čovek čovek? Bogolikošću svojom. Tom bogolikošću on stoji u svemu Božjem: i u Istini Božjoj, i u Pravdi, i u LJubavi, i u Životu, i u besmrtnosti. A čime čovek umanjuje, unakažuje. sramoti, pa i uništava tu svoju čovečnost? Grehom. Jer greh je bogobežna sila: beži od Boga.
Zašto? Zato što je greh uvek od đavola, antiboga, protivboga, i kao takav on je uvek đavočežnjiv i đavocentričan. Ukoliko čovek više ogrehovljuje sebe, utoliko više obeščovečuje sebe. Svaki greh mora u izvesnoj meri naškoditi bogolikosti čovekova bića, i time ga u tolikoj meri i obeščovečiti. Samo čovek bez greha jeste pravi čovek. I samo do greha Adam je bio pravi čovek; sa grehom on je već postao podčovek i nečovek, ili tačnije grehočovek. I od njega - svi njegovi potomci. Otuda u rodu ljudskom, ustvari, postoji samo jedan pravi i savršeni čovek. To je Bogočovek Hristos. Zato što je On savršeno bezgrešan, savršeno bez greha: jer je sav ispunjen Bogom, Božanstvom, i u NJemu nema mesta za greh. Nasuprot Bogočoveku, po dejstvu satanskog zla, razvija se čovek greha: u kome bi greh bio sve i sva, potisnuvši iz njega sve božansko, sve bogoliko, sve sveto, sve bogočežnjivo. Svaki čovek tvoreći greh postaje u neku ruku čovek greha; ali će pred drugi dolazak Gospoda Hrista Satana uspeti da izgradi najsavršenijeg čoveka greha, u kome će greh zaista biti svemoćna sila, sa svima strašilo razornim i smrtonosnim dejstvima. Antihrist će i biti taj "čovek greha = ὁ ἄλζρωπος ηῆς ἁκαρηίας". Greh će u njemu razviti sve svoje paklene sile do najveće mere: i postići će svu svoju mračnu veličanstvenost i strahovitost i silu i moć. Čovek greha biće toliko izjednačen sa grehom, da će se javiti kao neki đavočovek nasuprot Bogočoveku. Jer Bogočovek je i došao među ljude, da ih preobrazi u blagodatne bogoljude. A satana hoće i radi sve suprotno: da ljude kroz grehe prerbrazi u đavoljude.
U suštini svojoj: "greh je bezakonje = ἁκαρηία ἐζηὶλ ἡ ἀλοκία" (1. Jn. 3,4), jer unosi nered i raspad i mrak i zlo i smrt. I jeste takva sila: sila zla, sila nereda, sila raspadanja, sila mraka, sila razaranja, sila smrti. A to stoga, što je to vanbožna i bezbožna sila. Kao takva sila, greh ima za cilj: da čoveka izvuče iz Boga, odbaci daleko od Boga, učini nezavisnim od Boga, samostalnim, samodovoljnim i samozadovoljnim. Na svom poslednjem dnu i u svom poslednjem ponoru: greh je gordost, i anarhija = bezakonje. U toj gordoj samodovoljnosti čovekovoj tek nastaje pagubno samorazaranje, samorasipanje, samoubijanje, čega je potresna slika bludni sin evanđelski. A van Boga nema zakona, jer nema večnosti: zato je greh kao vanbožna sila - bezakonje. Večna Istina je zakon za prirodu Boga, zato je ona zakon i za bogoliku dušu čovekovu; čim čovek dobrovoljno otpadne, ispadne iz te Istine, on ispada iz zakona svog normalnog, večnog života, i upada u bezakonje. A to on čini grehom. Isto tako: Večna Pravda je zakon bića Božjeg, zato je ona zakon i za bogoliko biće čovekovo; čim se čovek grehom odvoji od nje, odvaja se od večnog zakona, i upada u bezakonje - u nered, u haos, u raspadanje. Otuda je svaki greholjubiv čovek ustvari čovek greha, a time i čovek bezakonja; no u najpotpunijem smislu to je Antihrist. U njemu će vrhuniti greh sa svima svojim razornim silama, tako da će za njega bezakonje biti prirodno, i kao takvo - prirodan zakon. Toliko će se on izjednačiti sa grehom, preobraziti u greh.
Čovek greha samim tim je "sin pogibli", jer greh pogubljuje čoveka sa bezbroj smrti, pošto ga odvaja od Boga koji je izvor života. Kao što je život od Boga i u Bogu, tako je i pogibao od greha i u grehu. Kao što je spasenje u Bogu, tako je pogabao u grehu. Ĉovek se spasava od greha samo kada se svim bićem svojim sjedini sa Bogom Spasiteljem. A gubi spasenje kada uporno ostaje pri grehu i u grehu. Antihrist će biti najsavršeniji "sin pogibli", jer će biti najsavršeniji grešnik: u njemu će svaki ljudski greh doživeti svoje savršenstvo, svoje punoletstvo, svoju završenost i dovršenost. I on će se svim svojim čovečanskim silama i mislima i delatnostima i idejama rađati iz greha, koji je sav čovekoubica i pogabao, te će mu pogibao i biti majka a on njen sin, sin pogibli. Od greha, smrti i đavola čovek se spasava jedino Hristom Bogom - Spasiteljem našim; a ne spasava li se NJime, on je svim bićem u tom pagubnom trojednom čudovištu: grehu, smrti i đavolu; i sav mu život biva i kreće se od greha kroz smrt u đavolu.
Otuda je sav - pogibao, sav u njoj, sav zarobljen njome. Svesno ostajati pri grehu, smrti i đavolu, znači svesno izdati sebe sama na večnu pogibao. Tako se i postaje sin pogibli. A ta svesna samoosuda dolazi od svesne bogoizdaje: jer čovek predaje sebe smrti i đavolu kada se odrekne Boga Spasitelja, koji jedini spasava od smrti i đavola. Primer: Juda. On: apostol i čudotvorac svemoćnim Hristom, postao je "sin pogibli" (sr. Jn. 17,10), zato što je svesno izdao Boga Spasitelja - Gospoda Hrista. Najpre, Juda je dobrovoljno dopustio đavolu da misao o izdaji Gospoda "metne u srce" njegovo (Jn. 13,2), a zatim je širom otvorio vrata svoje duše, te po pričešću Bogom - "Satana uđe u njega" (Jn. 13,27). Kakav demonizam! Kakva satanska svesnost pri bogoizdajstvu! No Juda je onda izdao i sebe! i već ubio sebe, već postao samoubica, jer je prethodno postao bogoizdajica i bogoubica. Da, bogoizdajica je neminovno uvek i samoizdajica. Tako je Juda pre Antihrista postao najsavršeniji "sin pogibli"; i tako nazvan od samog Gospoda (Jn. 17,20). Ustvari, takav je put svakog čoveka koji svesno i uporno ostaje pri grehu, i iz sebe izrađuje sina pogibli, rađa se iz greha kao čovek greha, iz bezakonja kao čovek bezakonja.
Antihrist je antibog: jer budući sav protiv Hrista, on je samim tim protiv jedinog istinitog Boga. Pored toga, u svom