Zato što je po prirodi svojoj tama, greh ne voli svetlost; i zlo takođe, jer je ono uvek porod greha. I greh i zlo beže od svetlosti, i najradije se kote u mraku slasti i strasti. Ustvari, teška noć je legla na naš svet kroz ljudski greh; i u toj noći ljudi se bestidno opijaju slastima i stra
...Više
stima do iznemoglosti. A kada je sa Gospodom Hristom Istinita Svetlost sišla u našu zemaljsku noć greha, zla i smrti, onda je i granuo u našem zemaljskom svetu dan božanske Istine, božanske Pravde i božanskog života. Međutim, slastoljubivim ljudima tama je uvek milija nego svetlost, zato što su im dela zla, pa vole da se pokrivaju tamom da se dela njihova ne bi videla. Jer svaki koji zlo čini mrzi na svetlost, i ne ide k svetlosti da ne pokaraju dela njegova, jer su zla. A ko istinu čini ide k svetlosti, da se vide dela njegova, jer su u Bogu učinjena (sr. Jn. 3,19-21).
Svetlošću svojih evanđelskih vrlina hrišćani uvek razgone iz sebe i oko sebe tamu greha, smrti i svakoga zla. Za njih ni tama smrti nije opasna, jer u nju unose neugasivu svetlost vaskrslog Gospoda, koju ni sva tama smrti, ni sva tama greha, ni sva tama pakla obuzeti ne može. Svaki greh neizostavno luči iz sebe tamu; i što više grehova u čoveku, to sve veći mrak u savesti njegovoj, u umu, u vasceloj duši. Noć u duši, noć u svetu, i greholjubiv čovek sakriven tamom uživa u svojim slastima, opijen njima. Pijanstvo greholjubljem, najopasnije je po čovekovu prirodu i najubitačnije: jer u tom pijanstvu čovek ubija sve što je božansko i uzvišeno u njemu, i u svetu oko njega. Uporno greholjubivi ljudi nedaju da im u dušu zakorači pokajanje, koje uvek nosi zublju samokritike i samoosude i samobičevanja, te u toj svetlosti čovek i sagleda svu gadost i sav pakao u duši svojoj. Biva ponekad da se takve duše probude iz svoga dubokog pijanstva i sna, i izlete iz svoje tame, kada neko uragansko iskušenje udari na njih po promislu Božjem