Sveto bratoljublje je odlika hrišćana. Time oni i jesu hrišćani. Počinju sa svetim bogoljubljem, koje se samom prirodom svojom razrasta u sveto bratoljublje. Čovek koji ljubi ovaploćenog Boga, ne može ne ljubiti brata svoga, radi koga se Bog i ovaplotio. A čovekoljubivi Bog, koji je iz ljub
...Više
avi postao čovek, uvek privodi ljude toj ljubavi k čoveku. To je ono čemu On najpre uči Svoje sledbenike, hrišćane. Stoga i vi, Solunski hrišćani, ne trebate da vam se piše za bratoljublje, jer ste sami od Boga naučeni da se ljubite među sobom, i to zaista i činite sa svom braćom po celoj Makedoniji. I upravo to što ste od Boga naučeni toj ljubavi, i pokazuje da je ta božanska i sveta ljubav izuzetna nauka, kojoj se kao božanski beskrajnoj i bezgraničnoj čovek mora stalno učiti praktikujući je neprestano. Ona se i uči praksom, životom. Ali pošto je ona po prirodi svojoj bezgranična i beskonačna, čovek hrišćanin joj se mora učiti neprekidno, pa ipak da je svu ne obuhvati. Ma koliko je imao, čovek je uvek ima u neizmerno maloj količini, pošto je ona sva božanski beskrajna, božanski bezgranična, božanski savršena. Otuda hrišćanin mora neprekidno primoravati sebe na sve veću i veću ljubav, izobilovati u njoj sve više i više, jer se u tome i sastoji njegov duhovni napredak, njegov evanđelski, bogočovečanski progres. Ljubav nema kraja, nema mere, jer je sva od Boga koji je ljubav, i kao takav – beskonačan, bezgraničan i beskrajan. A ta ljubav raste u nama, i množi se, i napreduje: verom, molitvom, postom, smirenošću, trpljenjem, i ostalim svetim vrlinama evanđelskim. Pa ne samo to, nego se ona i proverava pomoću ovih svetih vrlina. Gde njih ima, znak je i dokaz je – da sveta ljubav napreduje i izobiluje