A mi apostoli mogli smo vam biti na teretu time što bismo, iako smo ljudi, zahtevali od vas da nam odate slavu kao hristonoscima, kao propovednicima Evanđelja Božjeg, kao poslanicima Hristovim koji vam blagoveste i daju spasenje, i sve čudesne i čudotvorne sile koje ono sadrži. Ali mi to ne u�
...Više
�inismo, jer je naša večna slava – Gospod Hristos. Zato sve što mi od vas hoćemo i na zemlji i na nebu jeste: da slavite Gospoda Hrista kao Jedinog Boga i Jedinog Spasitelja. Čineći to, vi ćete i nas posredno proslaviti, nas koji vam donesmo Evanđelje Hristovo, i samog Gospoda Hrista. Ljudi postaju istinski slavni samo Gospodom Hristom, a svaka ljudska slava mimo Hrista pretvara se na kraju svih krajeva u bič stida kojim slavljenici ljudski moraju sami sebe nemilosrdno bičevati.
Zbog svega toga mi bismo blagi među vama, kao što dojilica nežno neguje svoju decu. I zar ona od odojčadi traži hvalu i slavu? A vi ste deca naša, duhovna odojčad naša, koju mi hranimo mlekom nebeskih istina evanđelskih, sve dok ne odrastete i ne porastete u Hristu. A tada? Tada ćete sami uvideti da vam nikakva slava od ljudi nije potrebna. Pri tome ćete svim bićem svojim osećati da je „jedino potrebno“ – ἑνὸς δέ ἐστι χρεία (Lk. 10,42) i vama, i nama, i svima ljudima u svima svetovima: nezamenljivi Bog i Gospod Isus Hristos, i Njegovo čudesno i svespasonosno Evanđelje. A sve što nije On, što ne dolazi od Njega, što ne vodi Njemu, što ne služi Njemu, sve je to i smrad i stid i smrt i pakao i muka i očaj. Kuda ćeš, čoveče, bez Hrista? O, znaj! znaj! znaj! bez Njega se moraš survati u bezbroj očajanja, u bezbroj smrti, u bezbroj užasa, u bezbroj paklova! Pa ako se i sve to desi s tobom, znaj i onda: da opet jedino On pruža k tebi ruku pomoći i u svima tvojim očajanjima, i smrtima, i paklovima, i mukama. Samo je potrebno da i ti svoju pružiš k Njemu, pružiš kroz jedno vapajno, kroz jedno pokajničko: Gospode, pomiluj! I On će se nesumnjivo smilovati na tebe, i izvući te iz svih očajanja, vaskrsnuti te iz svih tvojih smrti, izvesti te iz svih tvojih paklova. Jer je neizmerno milostiv i besprimerno žalostiv, a došao je među nas da spase one koji su izgubljeni u gresima, u smrtima, u mukama, u očajanjima. On uvek zabrinuto traži izgubljenu ovcu. A koja to duša ljudska nije izgubljena u prašumi grehova, i neznanja, i zabluda, i smrti, kako lično svojih tako i opštečovečanskih? I On, vaistinu Jedini Čovekoljubac, krotko i blago zove svakoga, zove sve: „Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako“ (Mt. 11,28-29).
Tako On zove, a ti se odazovi verom u Njega, i – bićeš spasen, spasen od svih smrti, od svih užasa, od svih muka, od svih paklova. To je sigurno, i sigurnije od svega najsigurnijeg u našem zemaljskom svetu. Jer niko ne voli tako ljude kao On. Ustvari, On je Jedini Čovekoljubac u rodu ljudskom. Zašto? Zato što On jedini spasava ljude iz smrti i pakla, i daje im život večni i raj; zato što On jedini ima i s ljubavlju daje ljudima Večnu Istinu, Večnu Pravdu, Večno Dobro, Večnu Radost. A ko to drugi može dati rodu ljudskom? Niko od ljudi, niko od svih lažnozvanih i samozvanih bogova. Zato je Bogočovek Hristos ustvari Jedini Čovekoljubac. To Mu i daje pravo, jedino Njemu u vascelom rodu ljudskom, da od nas ljudi zahteva da Ga svaki većma ljubi negoli oca ili mater ili braću ili sestre ili decu ili ma koga od ljudi i bića ili ma šta od stvari