Živeći u strastima, u slastima, u raznim idolopoklonstvima, ljudi žive u onome što je protivno Bogu. Takav život nije drugo do neprekidno protivljenje Bogu. Ali u tome svom bogoprotivljenju ljudi su samo poslušni sinovi, koga oca? – Đavola. Jer je on prvi i glavni protivnik Božji. Svim bi�
...Više
�em svojim on je suprotnost Bogu. Đavo, čime je đavo? – Grehom i zlom. A ljudi koji žive u grehu i zlu, neminovno se time usinjuju đavolu, i postaju sinovi protivljenja, bogoprotivljenja. Blud usinjuje čoveka đavolu; i nečistota, i strast, i zle želje, i lakomstvo; uopšte, svaki greh, svaka strast usinjuje čoveka đavolu. Jesi li rob ma koga greha, ili ma koje strasti, znaj: sin si protivljenja, bogoprotivljenja. A Bog, iako sveljubav, iako Jedini Čovekoljubac, ne može voleti greh i zlo, jer su to sušte suprotnosti Njegovom biću, Njegovoj prirodi. Za njih On ima samo gnjev: „Gnjev Božji s neba na svaku bezbožnost i nepravdu“ (Rim. 1,18). A kada se ljudi svesno i uporno toliko srode sa nepravdom da postanu sinovi protivljenja, onda – „dolazi gnjev Božji na sinove protivljenja“, jer su izjednačili sebe sa grehom i zlom i sa njihovom večnom sudbinom