„Čuvajte se da vas ko ne zarobi filosofijom i praznom prevarom, po kazivanju ljudskom, po stihijama sveta, a ne po Hristu“. U našem čovečanskom svetu postoje ustvari samo dve filosofije: filosofija po čoveku i filosofija po Bogočoveku. To su dva shvatanja sveta, dva gledišta na svet. U je
...Više
dnoj je sve i sva – čovek, u drugoj – Bogočovek.
Filosofija po Bogočoveku nije drugo do Evanđelje Bogočovekovo. A šta sačinjava Njegovo Evanđelje? On sam, i sve Njegovo: Njegov život, Njegovo učenje, Njegova dela, Njegova smrt, Njegovo vaskrsenje, Njegovo vaznesenje, Njegova Crkva. Sve se iz Njega izvodi, i sve na Njega svodi. On Evanđelje čini Evanđeljem. Jer je On njegovo živo oličenje i savršeno ostvarenje. Sve što sačinjava blagovest za ljudsko biće, u Njemu je potpuno ovaploćeno i čovečanski ostvareno. Najmučnija pitanja ljudskoga duha On je rešio božanski savršeno i čovečanski stvarno, i tako svaku našu muku pretvorio u blagovest. Najveću muku roda ljudskog, smrt, On je vaskrsenjem svojim pretvorio u blagovest, jer nam je svima proputio put u besmrtnost i život večni, i tako rešio najmučniji problem bića ljudskog, problem života i smrti. Mučni problem dobra i zla On je rešio svojim bogočovečanskim životom: sve što je učinio pretstavlja jedino istinsko besmrtno i večno dobro u čovečanskom svetu; a zlo je sve što nije od Njega, i što je protiv Njega. Nerešivo pitanje ljudskog saznanja: „šta je istina?“ On je rešio konkretno i realno: pokazao je i dokazao da je u Njemu ovaploćena i oličena sva božanska Istina. Stoga i postao nepogrešivo merilo Istine. Tek od Njega i Njime mi jasno znamo šta je istina a šta laž u našem čovečanskom svetu. A problem Boga i čoveka? – Jedini On je rešio savršeno i završno: u sebi Bogočoveku pokazao je jedinog istinitog Boga i jedinog istinitog čoveka, te znamo šta je pravi Bog i šta pravi čovek. I tako sva pitanja redom nalaze svoje logosno i blagovesno rešenje u ovaploćenom Bogu Logosu. Stoga je osnovno načelo filosofije „po Hristu“ ovo: Bogočovek je merilo svih bića i stvari. Bogočovek uvek živ i uvek prisutan u čovečanskom svetu, i – svima pristupačan. Jer je ne samo svoju bogočovečansku filosofiju nego i sebe sama ostavio u našem zemaljskom svetu kao bogočovečansko telo, kao bogočovečanski život: Crkvu. Opitna je istina: bogočovečanska filosofija je sva u bogočovečanskom životu. Ko živi tim životom, on i ima tu filosofiju. Otuda je svaki hrišćanin po samom pozivu svom filosof. Jer živeći u bogočovečanskom telu Crkve, svaki po meri svoje vere i revnosti doživljuje i život i smrt, i dobro i istinu, i ljubav i pravdu, i Boga i čoveka, na način na koji ih je ovaploćeni Bog i Gospod doživljavao. Zato što sve to u najvećoj meri doživljuju, Svetitelji i jesu pravi, istinski filosofi. Oni znaju tajnu Boga i čovska, istine i dobra, života i smrti. Po učenju Crkve, oni su „filosofi Duha Svetoga“, „sveti filosofi“. Jer se svetim životom stiče filosofija „po Hristu“, i postaje filosof Duha Svetoga.
Nasuprot bogočovečanskoj filosofiji „po Hristu“ stoji čovečanska filosofija „po čoveku“. Ona obuhvata sve filosofije kojima je čovek – merilo istine. Sve probleme života i saznanja one rešavaju čovekom i po čoveku. Stoga su sve one „humanističke“, ili bolje: hominističke. Njihovo je osnovno načelo: čovek je merilo svih bića i stvari – ἄνθρωπος μέτρον πάντωυ. I to čovek ovakav kakav je u svojoj konkretnoj psihofizičkoj datosti: sa svima nedostacima, manama, gresima, zlim silama. Očigledno je da su greh i zlo stvaralačke sile u čoveku, koje učestvuju u celokupnom životu njegovom. Učestvuju i u njegovim mislima i u njegovim osećanjima. Otuda načelo: „čovek je merilo svega“, mora značiti i: greh je merilo svega; zlo je merilo svega. A posredno znači i: đavo je merilo svega. Jer za vidovitije ljude očigledna je istina da je čovek – „radionica đavola“, pošto je radionica greha i zla. A greh i zlo su uvek đavolovo delo, đavolov posao. U svakome grehu i u svakome zlu uvek ima po malo đavolove logike, đavolove duše. Zato je sva filosofija „po čoveku“, u krajnjoj liniji svojoj, – „prazna prevara“, golo „kazivanje ljudsko“. Zbilja, koja je to filosofija „po čoveku“ rešila problem ljudskog života? Nijedna, jer nije rešila problem smrti. A problem smrti se zadovoljavajuće može rešiti jedino vaskrsenjem. – Koja je to hoministička filosofija rešila problem istine? Nijedna, jer se problem istine može rešiti ako se istina pokaže kao živa i besmrtna stvarnost u našem čovečanskom svetu. – I opet: koja je to humanistička filosofija rešila problem Boga i čoveka? Nijedna, jer nam nije mogla pokazati ni istinitog Boga ni istinitog čoveka.
Neke hominističke filosofije rešavaju probleme „po stihijama sveta“. To su one što pojedine stihije sveta proglašuju za suštinu sveta, ili za početnu svestvaralačku silu sveta, ili za prauzrok sveta. Kao: vatru, vodu, vazduh, etar, materiju, atom, elektron. – Ali, sve to ne rešava postavljene probleme nego osložnjava, ostavljajući nas u bezotvornoj tamnici ljudskog saznanja i u zagušljivom čeličnom jajetu ljudskog greha, zla i smrti. I čovek, ako se iskreno i mučenički udubljuje u glavne probleme života i saznanja, mora se složiti sa apostolom Pavlom, i reći: sve su te filosofije „po čoveku“ ustvari priče ljudske, „kazivanja ljudska“, sanjarenja ljudska, mudrijašenja; kroz sve njih zuji i bruji – „prazna prevara“. Zarobe li čoveka, on je zaista vrlo nesrećan sa svima njima