„da se uteše srca njihova i da, sjedinjena u ljubavi, dođu do svega bogatstva potpunog uverenja razuma, do poznanja tajne Boga i Oca i Hrista“. Bogatstvo, do koga se dolazi pobedom, božansko je i večno, te pomisao na njega treba da uteši srca njihova u svima okršajima, u svima nevoljama, u
...Više
svima ranama, u svima ropcima, koji su prirodni u borbi za spasenje duše. „Srca – sjedinjena u ljubavi“, – eto svepobedne hrišćanske vojske u svima borbama sa grehom, smrću i đavolom. Tada se svaki bori za sve i svi za svakoga, svaki zajedno „sa svima svetima“ (sr. Ef. 3,18). Zato od njih bezobzirce beži svaki greh, svaka smrt, svaki đavo. Ili na očigled sviju izdiše u samrtnim mukama pobeđena smrt, pobeđeni greh, pobeđeni đavo.
Samo „srca – sjedinjena u ljubavi“ dolaze „do svega bogatstva potpunog uverenja razuma, do poznanja tajne Boga i Oca i Hrista“. Srce ljubavlju uvodi razum u sve bogatstvo „tajne Boga Oca i Hrista“: Crkve. Ali srce, ljubavlju sjedinjeno „sa svima svetima“, sa srcem sviju njih, sa sabornim i svetim srcem Crkve, stiče potpuno uverenje u sveistinitost i svevrednost Hrista i Njegove svetajne: Crkve. To isačinjava vrhunsko savršenstvo ljudskog razuma u ovom svetu, njegovo „sveznanje“. Jer, ohristovljen i ocrkvljen, on zna neposredno i opitno sve što mu valja znati za njegov večni život i u ovom i u onom svetu. A kakvo se znanje neohristovljenog, neosvećenog razuma ljudskog može uporediti sa tim? I nije li svako takvo znanje ustvari maskirano neznanje, ili znanje koje neminovno degeneriše, nazaduje u neznanje? Očigledna je činjenica ljudskog života: sve dok je čovek „razumom“ neprijatelj Hristu Bogu, on živi „u zlim delima“ (sr. Kol. 1,21), i raspada se, truli u glistavim mislima i gmizavačkim idejama. Takav razum bogomudri apostol s pravom naziva „istrulelim razumom“ (sr. 1. Tim. 6,5; 2. Tim. 3,8). Samo saovaploćen bogočovečanskom razumu Crkve, ljudski razum se toliko očisti, preobrazi, osveti, usavrši, da postiže svoje vrhunsko savršenstvo. Tada, jedino tada on razume i sebe, i svet oko sebe, i Boga, i Njegovu tvorevinu, i Bogočoveka, i Njegovu presvetu tajnu – Crkvu; i doživljuje logosno svejedinstvo tvari, logosnu sveciljnost, logosnu svecelishodnost. Tada razum dolazi „do potpunog uverenja“ da je u Crkvi: (3