Iskupiteljska krsna žrtva Spasiteljeva obuhvata sva ljudska bića, pa i Kološane, bivše neznabošce. Bogočovečanski podvig pomirenja ljudi sa Bogom rasprostro se i na njih, nekad otuđene od istinitog Boga i neprijatelje Bogu. Otuđene, čime? Gresima, življenjem „u zlim delima“. Po prirod
...Više
i svojoj zlo je tuđe Bogu, i zato otuđuje od Boga. I pretvara greholjubive ljude u neprijatelje Bogu. Jer je greh time greh, i zlo time zlo, što je neprijatelj Bogu i svemu Božjem. Ali je najstrašnije kada ljudi postanu neprijatelji Božji „razumom“, tojest kada svesno žive u zlu, rade za zlo, opravdavaju zlo. Njihovo je zlo razumsko, „racionalno“, zasnovano na razlozima razuma, logike. Da, ono je logičko i logičio. To se dešava sa ljudskim razumom kada greh kroz greholjublje prožme celo biće čovekovo: i dušu, i srce, i razum, i volju, i toliko se sjedini s njima da učestvuje u celokupnoj njihovoj delatnosti kao njihova unutrašnja, prirođena stvaralačka sila. Onda grešne misli, grešne želje, grešna osećanja postaju „prirodni“, logično opravdani, razumski neophodni. „Greh je logika Satane“, po vanredno dubokoj i mnogoznačajnoj misli svetog Makarija Velikog. Uživi li se u čoveka, greh se postepeno slije sa njegovim razumom, sa njegovom logikom, i onda svako zlo postaje za čoveka i logično, i prirodno, i neophodno. A Bog i božansko dobro postaju nelogačni, neprirodii i nepotrebni. Štaviše, ogrehovljena logika, ogrehovljeni razum tvrde: „nema Boga“, i navode „logičke dokaze“, „dokaze razuma“ u prilog toga.
„Otuđeni razumom“ od Boga i svega Božjeg, ljudi postaju neprijatelji Bogu sa logičkih razloga, „razumom“, i svoje bezbožništvo opravdavaju „logičkim“ i „racionalnim“ razlozima. A to bezbožništvo se neminovno izražava „u zlim delima“. Jer bezbnožništvo i zlorađenje uvek idu zajedno. Živeći logikom greha, ljudi smatraju da su zla dela nešto logično i neophodno i prirodno u našem čovečanskom svetu. Zlo se toliko srodilo s razumom, da je postalo njegov modus vivendi, a time i modus cognoscendi. Za ljude koji su „razumom u zlim delima“, i tako „otuđeni od života Božjega“ (Ef. 4,18), zlo se javlja kao racionalna neophodnost života i mišljenja. U tome je suština neznaboštva i bezboštva; u tome njihova apologija zla; u tome njihova kakodikeja – opravdanje zla