“ … i kroza nj da pomiri sve sa sobom, stvorivši mir krvlju krsta njegova, kroza nj sve, bilo na zemlji ili na nebu“. Eto radi čega je Bog Logos postao čovek: da uništi greh, taj jedini uzrok nemira u svetu i neprijateljstva prema Bogu, i da tako krvlju krsta svog stvori mir između Boga i
...Više
svega što je na zemlji i na nebu. A da ljudima ne bi nasilu nametnuo sebe, Spasitelja, i da bi ih čovekoljubljem svojim oraspoložio za spasenje od greha, On svojom dobrovoljnom krsnom žrtvom uništava najvećeg neprijatelja roda ljudskog: smrt. Dobrovoljnom smrću svojom uništava smrt našu. U tome se i sastoji Njegova čovekoljubiva žrtva za nas. Kao svemoćni Bog, On je mogao spasti ljude od greha i na neki drugi način. Ali, svaki drugi način bio bi izraz više Njegove svemoći božanske negoli čovekoljublja božanskog. A Njemu je glavno da se ljudi iz ljubavi slobodno opredele za svoje spasenje od greha. On dobrovoljno uzima na sebe ono što je najstrašnije i najubitačnije za ljude u svetu: smrt, i sve muke u vezi sa njom. Pa usto još i najsramniju smrt: smrt pa krstu. I kroz smrt svoju silazi u carstvo smrti istim putem kao i svi ljudi. Silazi, da i tamo objavi spasenje od smrti, jer je u carstvu smrti neuporedljivo više ljudskih bića nego na zemlji. Ušao je u carstvo smrti kao i svaki čovek; ali pošto je Njegovo Božanstvo bilo nerazdeljivo sjedinjeno sa Njegovom čovečanskom prirodom, – u ovom slučaju sa dušom -, to se On i pojavio tamo i kao Bog i kao čovek, kao Bogočovek. To je ono što je raznelo smrt, iznutra je razorilo. Smertiju smert poprav, smrću razrušivši smrt, Bogočovek je vaskrsao iz mrtvih i oslobodio od smrti rod ljudski. Kroz svoje vaskrsenje On je povezao ljude sa besmrtnim životom: dao im novi život, i novo bogočovečansko osećanje večnoga života, sveživota u Njemu. I još, osećanje svejedinstva u Njemu: i neba i zemlje, i Boga i čoveka, i ovog i onog života, i živih i umrlih. Zato je Spasiteljeva krsna smrt toliko važna i trliko neophodna u domostroju spasenja sveta. Jer bez Njegove smrti, ne bi bilo ni Njegovog vaskrsenja, i tako ne bi bilo ni spasenja od smrti, ni pobede nad smrću. Pored toga, ne bi bilo ni vaznesenja tela na nebo, – tog završnog sveslavnog cilja bogočovečanskog podviga spasenja. A to opet sve znači: čovek bi ostao rob smrti; besmrtnost ne bi bila vaspostavljena, i sa njom – logosno svejedinstvo tvari; greh bi i nadalje ostao jači od ljudi, a pomoću njega i smrt i đavo. Mukama ljudskim ne bi bilo kraja ni u jednom svetu.
Sveti apostol blagovesti: “ … kroza nj da pomiri sve sa sobom, satvorivši mir krvlju krsta njegova, kroza nj sve, bilo na zemlji ili na nebu“. Velika je stvar pomirenje, objašnjava ovu blagovest sveti Zlatoust, još veća – pomirenje kroz Hrista Gospoda, a i od ove veća – pomirenje krvlju Njegovom, i ne prosto krvlju, nego, što je još veće, krstom. Tako, ovde imamo pet čudesnih stvari: pomirio nas je sa Bogom, i to Sobom, smrću, krvlju, krstom. O, kako je On sve to spojio! A da ti ne bi pomislio da je sve to jedno isto i da je krst po sebi nešto, apostol veli: „kroza NJ“. Na osnovu čega on to smatra važnim? Na osnovu toga što je Sin Božji to izvršio ne na taj način što je izgovorio nekoliko reči, nego što je sebe sama dao radi pomirenja, i time sve uradio. A šta znači: „sve na nebu“? Jer reči: „sve na zemlji“ – razumljive su, pošto je na zemlji sve bilo ispunjeno neprijateljstvom i silno razjedinjeno; svaki je od nas bio u zavadi sa samim sobom i sa mnogima. No kako je pomirio „sve što je na nebu“? Eda li je i tamo bilo razdora i nesloge? I kako mi govorimo u molitvi: „da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu“? Šta reći na to? Zemlja se bila odvojila od neba, anđeli su neprijateljevali protiv ljudi videći Gospoda svog vređanim od njih. I ovo neprijateljstvo Gospod je presekao. Kako? Premestivši čoveka na nebo, On je ne samo pomirio „sve što je na zemlji“, nego je čoveka uzveo k anđelima, čoveka koji je bio neprijatelj i protivnik. Eto, to je – duboki mir! Anđeli su se opet stali javljati na zemlji, pošto se i čovek javio na nebu. Bog je anđele sveo među ljude, a ljude uzveo među anđele. Najpre je anđele sveo k nama, a zatim je čoveka uzveo k njima; zemlja je postala nebo, pošto je nebo imalo primiti zemnike – τὰ τῆς γῆς. Sada nebo nije zagrađeno od nas neprohodnom pregradom; i svaki vernik ima svoga anđela. Otkuda se to vidi? Iz reči Spasovih: „Gledajte da ne prezrete jednoga od ovih malih; jer anđeli njihovi jednako gledaju lice Oca moga nebeskoga“ (Mt. 18,10)