Da se ne bi pomislilo: nemoguće je živeti na zemlji nebeskim životom, - sveti alostol odmah navodi primere takvog života: "Ugledajte se na mene, braćo, i gledajte na one koji tako žive kao što nas imate za ugled". A mi? Ta i mi smo ljudi, od iste građe od koje i vi; predlažemo vam ono što
...Više
vidite da mi sami činimo. Mi, vaši savremenici koji živimo sa vama na istoj zemlji, pod istim nebom, u istim prilikama. Po svemu smo rođaci, braća. Reknete li: Gospod Hristos je božanski uzvišen, nepodražljivo uzvišen; kako možemo, mi slabi i sićušni, živeti NJime i u NJemu? Da, ali ja ne tražim od vas da se na NJega ugledate; On je Bog i Gospod; ugledajte se na svoju braću, i na mene, mi smo ljudi kao i vi. A mi jedno želimo, jedno molimo: "da sebe damo vama za ugled, da budete kao i mi" (2. Sol. 3,9). Ugledati se na Hrista nije teško: od nas se traži samo revnosna vera, a On sam darežljivo daje sve blagodatne sile, potrebne za nebeski život u NJemu. A za takvu veru potrebna je jedino naša odlučnost. Recite, zar se mnogo traži od nas? Ta to je tako malo, da svako ljudsko biće može dati od sebe. A šta tek dobija za tako mali napor, kakvo bogatstvo, kakvu moć! Eto ja: "sve mogu u Hristu Isusu koji mi moć daje" (Flp. 4,13): "ugledajte se na mene kao i ja na Hrista" (1. Kor. 4,16). Samo revnosti, što više revnosti! A revnosnima čovekoljubivi svemoćni Gospod neprestano dodaje blagodatne sile, po meri njihove revnosti, da mogu s radošću izdržavati evanđelske podvige na svome putu ka nebeskoj meti, "ka nagradi višnjega zvanja u Hristu Isusu". Pokažete li bezmernu revnost, i Duha Svetog dobićete bez mere: "jer Bog Duha ne daje na meru" (Jn. 3,34). I onda ćete svim bićem osetiti i uvideti da je hrišćanstvo - ugledanje na Hrista, ugledanje na ovaploćenog Boga, Boga u telu. I stoga: "Ugledajte se na Boga" (Ef. 5,1): živite onako kako je živeo Bog u telu, Bog koji je postao čovek. A On je zato i postao čovek, da bi nas naučio takvome životu, i dao nam sile za to. Da nije to cilj NJegovog očovečenja, On bi nas na neki drugi način spasao od greha, smrti i đavola, a ne postajući čovek.
To ugledanje na Hrista nije spoljašnje, stigmatističko, kempiskovsko, rimokatoličko, već unutrašnje svestrano življenje u Hristu, svestrano doživljavanje Hrista, svestrano saobražavanje Hristu, Jednom rečju: svestrano uhristovljenje i ohristovljenje, i kroz to - svestrano ohristoličenje. Ĉovek se svim bićem uživljuje u Hrista, saovaploćuje Hristu, učlanjuje u telo NJegovo Bogočovečansko, i sav živi NJime, u NJemu, od NJega. To nije spoljašnje podražavanje već unutrašnje doživljavanje. To nije spoljašnje maskiranje sebe Hristom, već unutrašnje izgrađivanje sebe Hristom.