Eto glavnog cilja, eto svecilja: misliti "ono što je u Hristu Isusu". Krajnja meta i najviši domet ljudske misli jeste misao Hristova, a ljudskog osećanja - osećanje Hristovo. Tek sa Hristom mi smo ljudi doznali šta je to savršena misao ljudska, i šta - savršeno osećanje ljudsko. To je: Hri
...Više
stova misao i Hristovo osećanje. Tek u Hristu ljudska misao je došla do svoje božanske besmrtnosti i večnosti; tako i ljudsko osećanje. Hristova misao, to je božanski besmrtna i božanski večna misao ljudska; Hristovo osećanje, to je božanski besmrtno i božanski večno osećanje ljudsko. Svaka ljudska misao, ako se ne preobrazi u Hristovu misao, sasuši se, istruli; a od trulih misli ucrvlja se duša u čoveku. Tako i od trulih osećanja. A sva su naša osećanja trula i crvljiva, ako ih nismo preobrazili u Hristova osećanja.
Misliti "ono što je u Hristu Isusu". A šta je to? Sve što On ima i sadrži u sebi kao Bog Logos: sva božanska svojstva i savršenstva; i sve što On ima i sadrži u sebi kao čovek: sve njegove čovečanske osobine, misli, osećanje, podvizi, doživljaji, dela; sav njegov život od rođenja pa do vaznesenja, i od vaznesenja pa sve do Strašnoga Suda, i od Strašnoga suda pa kroz svu božansku večnost, beskonačnu, bezgraničnu, nemerljivu. Misliti o tome, o svemu tome, to je naša prva hrišćanska dužnost, danonoćna dužnost. Recite, može li onda biti i kraja i broja našim mislima, našim osećanjima? O, onda smo beskrajni i besmrtni kroz svaku misao, kroz svako osećanje; hristovski, bogočovečanski beskrajni i besmrtni. Onda - nema smrti više ni za našu misao, ni za naše osećanje. Jer svaka naša misao, i svako naše osećanje, silom Hristovom savlađuje sve smrti i sve smrtno. Ustvari, život nas hrišćana u ovom svetu nije drugo do neprekidno podražavanje Gospoda Hrista kroz doživljavanje svega NJegovog, a na prvom mestu NJegove svepobedne vaskrsne sile, čijom blagodaću pobeđujemo sve smrti i sve smrtno u nama i u svetu oko nas.
Ne misliš li o ljudima "ono što je u Hristu Isusu" o njima, tojest ono što On misli o njima, zar si hrišćanin, zar brat, zar čovek? Ne želiš li im, ne osećaš li za njih ono što i Gospod Hristos, još nisi hrišćanin, još si podčovek. Što je u Hristu Isusu za svakog čoveka, to treba da bude i u nama. Onda smo hrišćani, i braća, i ljudi. - Misliti o svetu? Ne misliš li hristovsku misao o svetu, zalutao si u bezizlazne lavirinte; i nikad nećeš pronaći pravi smisao svetu. Misliš li o čoveku, o pčeli, o ptici, o cvetu, - isto tako. Jer i najmanji cvet je toliko tajanstven, da se u lavirintu njegove tajanstvenosti može bespovratno izgubiti svaka ljudska misao, ako je ne vodi Bog Logos. Misliš o životu, o smrti, o dobru, o zlu, o istini, o zabludi, o pravdi, o nepravdi, - ako se misao tvoja o svemu tome ne izvije u hristomisao, mora se pretvoriti u besmisleno i tragično mučeništvo. A o društvu, o porodici, o naciji, o čovečanstvu, ne misliš li Hristom, nikad im nećeš pronaći pravi smisao, niti pravilno rešiti ijedan njihov problem.
Misliti o svemu Hristom, - eto glavne zapovesti za svakog hrišćanina, eto našeg hrišćanskog kategoričkog imperativa. No Hristom se može misliti, ako se ima "um Hristov". Sveti apostol tvrdi za hrišćane: "Mi um Hristov imamo" (1. Kor. 2,16), Kako smo ga stekli? Živeći u bogočovečanskom telu NJegovom - Crkvi, kome je On glava. Življenje u Crkvi sjedinjuje celo naše biće sa bićem Crkve, sjedinjuje i naš um sa bogočovečanskim, sabornim umom Crkve, i osposobljava nas da umujemo po Hristu, da lšslimo "ono što je u Hristu Isusu". Misleći pak Hristovim umom, sabornim umom Crkve, hrišćani i mogu "jedno misliti", jedno osećati, "jednu ljubav imati", i biti jedne duše i jednog srca, "jednodušni i jednomisleni".