Da se tom svesladosnom hristolikom ljubavlju ispune svi hrišćani, eto šta je predmet svake njegove molitve za njih. Sad nam sveti apostol kazuje šta je to što on moli od Boga, "svagda u svakoj molitvi svojoj" za sve njih (Flp. 1,4). To je ljubav Hristova. Nju Bog daje, najviše za molitvu. Ona
...Više
je više dar Božiji, negoli podvig čovečiji. Kao i svaki evanđelski podvig. "Ljubav je od molitve", blagovesti sveti Isak Sirin. Ali i molitva je od ljubavi. Sve su evanđelske vrline među sobom organski povezane, i sačinjavaju jedno telo: svaka živi kroza sve, i sve kroz svaku; svaka zavisi od svih, i sve od svake. A "sveza savršenstva" koja ih sve sljubljuje, spaja, sjedinjuje u jedan savršeni organizam, jeste ljubav (Kol. 3,12-14). Ko nju savršenu ima, ima sve ostale. Stoga je ona ta koja daje neprolaznu božansku vrednost: i veri, i znanju, i požrtvovanju, i pravdi, i trpljelju, i istini, i svakom evanđelskom podvigu (sr. 1. Kor. 13,1-13). "Ljubav da izobiluje u znanju", jer samo znanje koje je od ljubavi ima večnu vrednost i besmrtno trajanje. Po samoj prirodi svojoj ljubav je božanska sila poznanja: njome poznajemo i Boga, i čoveka, i svaku ljubljenu tvar, jer se njoj svemilosnoj otkrivaju i tajna Boga, i tajna čoveka, i tajna svake tvari. Ljubav neminovno procveta znanjem. Ukoliko ona raste, raste sa njom i znanje. Savršena ljubav daje savršeno znanje. Znanje pak bez ljubavi, to je oko bez zenice, uvo bez sluha, telo bez duha. Takvo znanje nadima, vodi u gordost; a gordost ubija dušu kao niko. To je porok koji je vrhovnog anđela pretvorio u đavola, akamoli čoveka; u šta sve njega ne pretvara! (sr. 1. Kor.8,1).
Ne samo u znanju, nego "ljubav vaša da sve više i više izobiluje i u svakom osećanju": neka svako vaše osećanje proklija, procveta ljubavlju, jer samo tako svako osećanje postiže svoje božansko naznačenje, i postaje za čoveka i radost i raj. Osećanje ljudsko, neispunjeno božanskom ljubavlju, za čoveka je ogromna muka i čitav pakao. A znanje ljudsko, neispunjeno tom ljubavlju, nije drugo do najstrašniji pandemonijum. Božanska ljubav je jedina sila u našem zemaljskom svetu koja i ljudsko saznanje i ljudsko osećanje ozdravljuje i normalizuje, obesmrćuje i eternizuje. Tako se samo u Hristu, u Njegovoj ljubavi, isceljuju od svog ludila i ljudsko saznanje i ljudsko osećanje. Isceljuju od satansko-humanističke autarkije, samo- dovoljiosti; od satansko-humanističke usebezaljubljenosti, usebezatvorenosti. Jer je osnovno načelo života i Satane i humanističkog čoveka: biti sam sebi dovoljan; živeti sobom, od sebe, u sebi, za sebe; ne priznavati van sebe ni Boga, ni Istinu, ni Pravdu, niti ikakvu veću vrednost; biti sebi sve i sva. A to je osnovno načelo i njihovog saznanja i njihovog osećanja. Takva pak usebezaljubljenost i usebezatvorenost jeste besvetlosna tamnica u kojoj postepeno ludi, dok najzad potpuno ne poludi i Satana i čovek, i njihovo saznanje i njihovo osećanje.
Ko ljubi Hristovom ljubavlju, dobija od Gospoda goruće, plameno srce. Ta ljubav je nenasito blago: jer i voljeni i volitelj sve više i više žude da budu voljeni. Mera te ljubavi je - nikada ne stati: ηὸ κεδακοῦ ἵζηαζζαη: "neka ljubav vaša sve više i više izobiluje u znanju i svakom osećanju". Apostol ceni ne prosto svaku ljubav, nego ljubav koja proizlazi iz znanja, tojest ne podjednaku ljubav prema svima, jer takva ljubav ne bi bila ljubav već ravnodušnost. Šta znači: "u znanju"? Znači: sa rasuđivanjem, sa razmišljanjem, sa razboritošću. Jer ima i takvih koji vole nerazumno - ἀιόγος, na dohvat, zbog čega njihovo prijateljstvo i nije postojano