Flp. 1,3-6: 3 Zahvaljujem Bogu svome kad god vas se setim, 4 svagda u svakoj molitvi svojoj moleći se za sve vas s radošću, 5 što postadoste zajedničari u Evanđelju od prvoga dana do danas, 6 ubeđen potpuno u to da će onaj koji je počeo dobro delo u vama dovršiti ga tja do dana Isusa Hrist
...Više
a.
Svaku pomisao svoju na njih, sveti apostol pretvara u molitvu za njih. To je zaista prava evanđelska briga o ljudima. Pomisao naša na nekog čoveka, da se izvije u molitvu našu za tog čoveka, - to je hrišćanska dužnost naša. Apostol se "svagda" moli za Filipiske hrišćane "s radošću". Zašto? Zato što su postali "zajedničari u Evanđelju". A to znači: zajedničari u svemu Božjem: u istini Božjoj, u ljubavi Božjoj, u dobroti Božjoj, u pravdi Božjoj, u životu Božjem, u večnosti Božjoj. A ima li veće radosti od te za bedne žitelje naše planete? Kako su morale biti duge molitve svetog apostola kada se on "svagda u svakoj molitvi svojoj" moli za sve hrišćane Filipiske, kao što se sigurno molio i za sve ostale hrišćane po svima drugim mestima. To nije ni čudo, jer hrišćani, "zajedničari u Evanđelju", treba da ostvare u životu, da ovaplote u sebi sve evanđelske istine Božje. Jer to nije podvig koji počinje danas a završava se sutra, nego je to podvig koji počinje od dana našeg krštenja a završava se danom Strašnoga suda. Zajedničarenje u Evanđelju, to "dobro delo" koje je kroz sveto krštenje počeo u nama sam Duh Sveti, traje, vrši se, usavršava se u nama "tja do dana Isusa Hrista", tojest do Strašnoga suda. Ovim nam sveti apostol otkriva veliku tajnu zagrobnog života. Umirući telom, mi dušom odlazimo sa zemlje u zagrobni svet, u kome ostajemo sve "do dana Isusa Hrista". Pa zar se i tamo nastavlja "dobro delo" koje smo počeli na zemlji? Da. nastavlja se sve dok se ne dovrši. Jer mi ostajemo u Crkvi kao živi članovi njeni. A u njoj je uvek Duh Sveti i sam Gospod Hristos. U Crkvi nema mrtvih, nego su svi uvek živi; i sav život u njoj svih članova njenih odživljuje se stalno blagodaću od Oca kroz Sina u Duhu Svetom. Život svakog člana Crkve, i posle smrti njegovog tela, nastavlja se življenjem duše u Crkvi. Blagodat koja je u duši u ovom svetu, odlazi sa dušom u onaj svet, i "dobro delo", koje je počelo u duši na zemlji, nastavlja se i u onom svetu, raste, usavršava se sve "do dana Isusa Hrista". Jer i odlazeći u onaj svet, duša ostaje u Crkvi, koja je jedna i na zemlji i na nebu: jedan je isti u njoj Gospod Isus, jedan isti Duh Sveti, jedna ista Istina, jedan isti Život, jedna ista blagodat. Večna glava Crkve, čudesni Gospod Bogočovek Hristos, neprekidno oživljuje svojim životvornim silama telo Svoje, Crkvu, koja jedinstvom svojim obuhvata i nebeski i zemaljski svet