Ali, to je teško, to je nemoguće! – Niti teško, niti nemoguće. Jer za takav život daje božanske snage sam Gospod Hristos. A daje ih svakome koji se učlani, ućelijiči u Njegovo večnoživo Bogočovečansko telo. Učlani li se, onda sve božanske sile Njegove struje kroz njega, i on stane
...Više
iveti novim životom, životom dostojnim Boga. Učlanjeni u bogočovečansko telo Hristovo, hrišćani žive „jačajući svakom snagom“ Njegovom „po sili slave Njegove“. Oni Njime rastu iz sile u silu, iz moći u moć. Zato nema izgovora, i niko nema prava reći: ne mogu da živim „dostojno Boga“. Jer sve što za taj život treba, Bog izobilno daje svakome koji utekne „od telesnih želja ovoga sveta“ i svega sebe posveti evanđelskim vrlinama (sr. 2. Petr. 1,3-9). Ustvari, Gospod Hristos živi u hrišćanima, ponavlja svoj život u njima, odživljuje ga u svakome od njih, ukoliko to svaki posebno želi i hoće. U većoj ili manjoj meri za svakog hrišćanina važi Apostolova sveta reč: „Ja više ne živim, nego živi u meni Hristos“ (Gal. 2,20). U hristolikom životu, u životu dostojnom Boga sastoji se istinsko, neprolazno, besmrtno dostojanstvo čoveka. U tome je i njegova svevrednost, njegovo – božansko veličanstvo. Čovek živi „dostojno Boga“, i zaista pretstavlja božansko veličanstvo na zemlji, ako su mu misli dostojne Boga, ako su mu osećanja dostojna Boga, ako su mu dela dostojna Boga. Ali u taj slavni neprekidni evanđelski podvig čovek mora sa svoje strane neprestano ulagati „svako trpljenje i dugo podnošenje s radošću“. „Trpljenje – s radošću“? Da, jer je radosno trpljenje najčudesniji anđeo hranitelj na evanđelskom putu spasenja. A što naređuje, čovekoljubivi Spasitelj svima hrišćanima naređuje: „Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje“ (Lk. 21,19). A za takvo trpljenje On im daje te jačaju „svakom snagom“ božanskom, i na taj način obelodanjuju silu slave Njegove božanske