Zato što imamo takve protivnike i što vodimo tako strašan rat, treba uzeti „sve oružje Božje“, da bismo se mogli „braniti u zli dan i, svršivši sve, održati se“. A zli dan je za nas svaki dan, jer „sav svet u zlu leži“ (1. Jn. 5,19), i svaki dan napadaju na nas duhovi zla. Kao i
...Više
materija, vreme je tvorevina Božja, zato je ono po sebi dobro i bogočežnjivo, i uvodi u večnost. Ali vreme postaje zlo kada se u njega unese greh. Tako su naši praroditelji u raju, sagrešivši grehom svojim uneli zlo u vreme; to i mi činimo grešeći. Od grehova naših dani naši pastaju zli. Sve što se unese u vreme, a nije od Boga, i jeste zlo; i tako vreme postaje zlo. Ušavši u vreme kroz ovaploćenje, Bog Logos je osvetio vreme, i Svojim životom na zemlji pokazao kako dani i noći postaju sveti i dobri. Kako postaju? Kada se ispune Bogom i Božjim. A to i jeste bio sav život Spasov na zemlji. To bio i to zanavek ostao kroz Crkvu koja je telo Hristovo. Crkva i jeste Božja radionica, u kojoj se dani naši iz zlih pretvaraju u dobre, iz nesvetih u svete. Osvećujući sebe u Crkvi pomoću svetih tajni i svetih vrlina, mi izgonimo greh i zlo iz dana svojih, a ispunjujemo ih Hristovim dobrom i istinom i pravdom i večnošću. Na taj način mi iskupljujemo vreme, koje su nam zarobila razna naša zla, i preobražavamo ga u večnost: u večni život svoj. Vršeći evanđelske zapovesti, mi dane svoje ispunjujemo božanskim silama, koje progone iz nas sve što je grehovno, zlo, demonsko, i pretvaramo ih u brojanice večnosti. Otuda nam i zapovest Evanđelja Spasova: „Iskupljujte vreme, jer su dani zli“ (Ef. 5,16). Zlo koje činimo i čini da su dani naši zli; no kada činimo dobro, onda mi dane svoje pretvaramo u dobre; i oni postaju kao neki laki, krilati čunovi koji nas bujicom vremena hitro nose u Hristovu večnost. Mnogo je zla u svetu, jer je mnogo duhova zla u svetu i oko sveta; ali je nesravnjeno više Hristovog božanskog dobra u svetu, i u Crkvi Hristovoj; samo se treba osloboditi zla, odrobiti sebe; a to možemo učiniti jedino i samo, ako usvojimo Hristovo dobro, ako njime ispunimo sve biće svoje, neprestano se boreći protiv zla u sebi i u svetu oko sebe.
Uzeti treba „sve oružje Božje“, a ne nešto od njega, ovo ili ono. Jer ko uzme veru, a ne uzme sa njom i ljubav i nadu i molitvu i post i ostale svete vrline i sile, neće se moći održati u borbi sa duhovima zla, i izgubiće rat. Sve vrline treba uzeti, u sve se obući, sve ih upražnjavati, jer to i znači: obući se u sveoružje Božje. I još je rečeno: „svrišviš sve“. Šta to znači? Znači: svršivši sve naoružanje i obuku. Samo se tako možemo održati u strašnoj borbi za dušu, za besmrtnost, za život večni. Inače, siloviti i moćni duhovi zla lako će nas i potući, i zarobiti, i uništiti. Ne treba zaboravljati ni ovo: duhovi zla su stari, iskusni ratnici, vešti i lukavi; ratovali su sa svetim Anđelima još na nebu, i sa tolikim ljudima na zemlji, ljudima raznovrsnim: i svetim i grešnim i rđavim i dobrim, i učenim i neučenim, i bogatim i siromašnim, i moćnim i nemoćnim. Znaju oni kako se treba boriti sa čovekom, da bi ga pobedili. Zato je „sveoružje Božje“ – sam Gospod Hristos svemoćni i svepobedni, i naša odbrana od njih i naša pobeda nad njima. Jer se jedini On u našem čovečanskom svetu pokazao jači od Satane i svih ostalih duhova zla.
Svojim oboženim umom sav pogružen u bezdane tajne bogočovečanskog domostroja spasenja sveta, sveti Zlatoust blagovesti: Sveti apostol naziva zlim danom sadašnji život i ovaj zli vek, zbog zala koja bivaju u njemu. To i zahteva da stalno budemo naoružani. „I svršivši sve“, tojest pobedivši i strasti i nepristojne želje i sve što škodi. Apostol ne veli prosto ἐργάζεσθαι (= vršiti, raditi, činiti, tvoriti), nego κατεργάζεσθαι (= izvršiti, svršiti, izraditi; savladati); tako da bi ne samo odstojali, nego odstojavši i dalje stajali; jer mnogi, odnevši pobedu, opet su padali. Sveti apostol veli: „svršivši sve“ – παντά, a ne jedno izvršiti a drugo ne; jer i posle pobede potrebna je budnost; inače i ono što si uspeo savladati može se ponovo podići.
Ako mi ne stojimo, ustaće ono što smo oborili. A kad mi stojimo, ono se neće podići od pada. Dok mi stražimo, pobeđeni vrag neće ustati. Stoj čilo po svršetku borbe, i ti si pobeditelj. I posle pobede treba bdeti. Ustvari, ako se u nas vodi rat; ako su protiv nas takve vojske; ako se one sastoje iz bestelesnih poglavarstava i svetodržitelja i duhova zla, – onda, reci mi, kako je moguće predavati se uživanjima? Neka svaki razmišlja o tome svaki dan, kada ga spopada gnjev, kada ga zahvata pohota, kada ga obuzima želja za ovim mekušnim i taštim životom. Neka svaki ima na umu reči blaženoga Pavla: „naš rat nije s krvlju i s telom, nego s poglavarstvima, s vlastima. Ovaj rat je teži od rata sa vidljivim neprijateljima; ova borba je mnogo žestokija. Pomisli, koliko vremena đavo ratuje, radi čega se on bori, pa se stoga ti drži čvrsto. Budi oprezan, osiguravaj sebe sa svih strana: u nas je rat ne samo sa đavolom, nego i sa njegovim silama. Kako ćemo dakle ratovati s tamom? Ako postanemo svetlost. Kako ćemo ratovati s duhovima zla?
Ako postanemo dobri. Dobro je suprotnost zlu, i svetlost izgoni tamu; ali ako mi sami budemo tama, onda ćemo biti potpuno pobećeni. Na koji ćemo ih način, dakle, pobediti? Ako po dobroj volji postanemo ono što su oni po prirodi, tojest iznad tela i krvi; na taj način ćemo ih zarobiti i pobediti. I zbog čega mi vodimo borbu protiv duhova zla? Zbog toga što imamo nepobedivog saveznika – blagodat Svetoga Duha; zbog toga što smo naučeni takvoj veštini, da možemo ratovati ne protiv ljudi nego protiv demona. Ko se bori, taj još nailazi na prepreke; zato je veoma srećan ako ne padne. Pobeda biva sjajna onda kada dolazi posle borbe. Na primer: ako te spopadne neka zla želja, ti ćeš učiniti slavno delo ako joj se ne podaš nego je ugasiš. No makar to bilo i nemoguće ostvariti u potpunosti, mi se ipak moramo boriti i svagda ukroćavati sebe. Ako za vreme te borbe ne padnemo, onda ćemo biti pobeditelji. Ovde nije kao kod atleta: jer tamo ne postaješ pobeditelj dok ne oboriš protivnika na zemlju; a ovde samo ne budi ti oboren i – pobeditelj si; ti si već pobedio, ako te nisu oborili. I sasvim pravilno! Tamo se obojica bore za pobedu, i ako jedan padne drugi dobija venac. Ovde pak nije tako: ovde se đavo trudi da nam nanese poraz. Ako ga dakle lišimo toga oko čega se on trudi, mi smo onda odneli pobedu. On se napreže me samo da obori, nego da zajedno sa sobom obori – συγκαταβαλεῖν; znači, on je već pobeđen, pošto je on već svrgnut i nalazi se u pogibli; on se pašti oko pobede, ne da bi dobio venac nego da bi pogubio mene. Tako dakle, ja sam pobeditelj ako me đavo ne obori, pa makar ja njega i ne oborio. Šta je sjajna pobeda! S krajnjim prezrenjem gaziti vraga, kao što je učinio Pavle ni u šta ne smatrajući blaga ovoga života. Onaj koji se bori ne zna kakav će biti kraj, i može misliti još da će sam biti pobeđen i ranjen. A koji gazi neprijatelja svog, taj je očigledno već odneo pobedu. Stoga, da gazimo silu đavola, da gazimo grehe: gnjev, pohotu, oholost, i sve strasti, da bismo, otišavši tamo, našlo se da mi nismo izdali silu koju smo dobili od Boga, tojest silu da stajemo na svaku silu vražiju. Radi toga ćemo biti udostojeni da nasledimo i buduća blaga. A ako se u tome pokažemo rđavi, ko će nam poveriti veće? Jer ako onoga koji je uvredio Boga i koji je sam pobeđen i koji je prezren i koji je bačen pod noge, mi nismo u stanju zgaziti, onda kako će nam Otac dati očevinu – τά πατρῶα. Ako ne pobedimo onoga koji je toliko srozan, kako ćemo se usuditi ući u dom Očev? …
Ima li ko neprijatelja, trpi li ko nepravdu, gaji li ko zlobu u srcu svom, neka sav taj gnjev, svu tu ljutinu sabere i sruči na glavu đavolu. U tom slučaju gnjev će biti dobro delo, negodovanje – korisno, zlopamćenje – pohvalno. Neko te udario? Budi zlopamtljiv prema đavolu i nikada ne prekidaj neprijateljstvo sa njim. Ako te i nije udario, ti i u takom slučaju budi zao prema đavolu zato što je ustao na Gospoda tvog, uvredio Ga, a i zato što čini zlo braći tvojoj i ratuje protiv njih. Uvek budi neprijatelj đavolu, uvek se gnjevi na njega, uvek budi nepomirljiv prema njemu. Od toga će on postati ponizan, neopasan, takav da će biti moguće pobediti ga. Ako se mi silno razljutimo na njega, on nam neće biti strašan. On je neprijatelj i protivnik i života i spasenja našeg i svog. Ako on ne ljubi sebe, kako onda može ljubiti nas? Stoga, jurišajmo na njega i oborićemo ga, imajući za saveznika Gospoda Isusa Hrista, koji može i nas učiniti neulovljivima za njegove mreže i udostojiti nas večnih blaga