Hrišćani, vama je Hristom dano „što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čoveku ne dođe“ (1. Kor. 2,9): i to dano kroz svete tajne Crkve. Da biste to besprimerno bogatstvo mogli braniti, i odbraniti, od svih hristoboraca i antihrista, vi se obucite u sve oružje Božje – τὴν πανοπ
...Više
λίαν τοῦ Θεοῦ, „u sve“, neka ništa ne izostane. To je oružje Božansko, zato sveto, zato i svepobedno. Dok je ono u vas, i vi svešteno rukujete njime, vi ćete uvek pobeđivati na svima bojištima i ratištima. A obučeni u to oružje, znate li u koga ste obučeni? – U samog Gospoda Hrista. Jer, setite se: vi se u Hrista krstiste; a naša je svebožanska blagovest: koji se god u Hrista krste, u Hrista se oblače. Da, „koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste“ (Gal. 3,28). Krštenje, eto svete tajne koja vas oblači „u sveoružje Božje“; i više: u samog Gospoda Hrista, jedinog istinitog Boga i Gospoda, a time i jedinog Spasitelja – od greha, smrti, đavola i svih njihovih tvoritelja, i svih njihovih pristalica, i svih njihovih slugu, i svih njihovih robova u svima svetovima. Ma u koji svet krenuli, svaki od vas kreće kao svepobedni vojnik: jer obučen u samog Gospoda Isusa. Pogledaj sebe: sav si obučen u Hrista, i duša ti obučena, i svetost, i um, i volja, i telo. Koja to vražja sila može tebe razoružati, obezhristiti, ako ti nećeš, ako ti ne dopustiš? Svetim krštenjem ti si tek ušao u Crkvu Hristovu, i gle, već si naoružan heruvimskim i serafimskim sveoružjem, od koga bezobzirce beže sve smrti, svi gresi, svi đavoli; uvek beže, ako ti revnosno živiš svetom blagodaću krštenja, svetom božanskom silom krštenja. A počneš li napuštati tu svepobednu blagodat, na tebe će postepeno navaljivati gresi i strasti, dok ne načine prodor u tvoju dušu, ili u savest, ili u srce, ili u um. I ukoliko nehatniji budeš bivao prema svetoj blagodati krštenja što je u tebi, prodor će bivati sve veći, i najzad toliko veliki, da će legioni grehova i strasti, a kroz njih i demona, moći uletati u tvoju dušu i savest i srce i um, pljačkati ih, pustošiti ih, staniti se u njima.
Ne samo sveta tajna krštenja, nego i ostale svete tajne sve vas više i više naoružavaju sveoružjem Božjim, i uče vas kako da njime pobednički rukujete; kako da se sa gresima, sa strastima, sa iskušenjima, sa đavolima uspešno borite, i uvek ih savladate. Jer svete tajne, kada se svete sile njihove razliju po vašoj duši, proklijaju u vama raznim svetim vrlinama božanskim: od Božijeg – božje, od Božanskog – božansko. A te su vrline: vera, ljubav, nada, molitva, post, smernost, krotost, trpljenje, i sve sveto što je u svima božanskim svetovima, a doneto nam je, i podareno nam je Gospodom Hristom u Crkvi. Jer je On, nadnebesni i nadheruvimski Bog i Gospod, zato i sišao u naš zemaljski svet, da nam sve to donese; zato i postao čovek, da sve to učini našim, ljudskim, čovečijim. Naša vera – ni po čemu se ne razlikuje od vere Heruvima i Serafima: ista je i za njih i za nas, jer istog Gospoda verujemo i ispovedamo. Tako i ljubav, tako i molitva, tako i smernost, tako i krotost, – sve nam je isto. Tako, sve tako, u svima božanskim svetovima. A najpre na zemlji.
Zato ste verom vezani sa svima Božjim, sa svima heruvimskim svetovima; kako verom, tako i svima ostalim svetim vrlinama. To je oružje vaše, ali to i svetih Anđela Božjih. Oni su zauvek nepobedivi i svepobedni; i vi ćete postati takvi, ako se ugledate na njih u tim svetim vrlinama: ugledate na veru njihovu, na ljubav njihovu, na molitvu njihovu, na revnost njihovu. Stoga, obucite se kao izbrani Božji, sveti i ljubljeni: u srdačnu milost, dobrotu, smernost, krotost, trpljenje, ljubav (sr. Kol. 3,12-14). Jer oblačeći se u njih, vi se oblačite u novog čoveka, u čoveka Hristovog, u čoveka naoružanog sveoružjem Božjim, u čoveka hristolikog (sr. Kol. 3,10); jer ste prethodno, i istovremeno, svukli sa sebe starog čoveka, koji se sav sastoji i sav postoji: od grehova, i strasti, u koje spadaju: gnjev, ljutina, pakost, huljenje, sramotne reči, i ostalo (sr. Kol. 3,8-9; Ef. 4,24).
Živeći u svetim tajnama i svetim vrlinama, vi ustvari živite nebom na zemlji, živite božanskim silama u zemaljskom svetu, i neprestano dodajete silu na silu, i to sve tako, i neprestano tako, „dok se ne obučete u silu s visine“ (Lk. 24,49). Obučeni u tu silu, vi ćete svim bićem osećati da je vera vaša „u sili Božjoj“, ne u nekoj sili ljudskoj (sr. 1. Kor. 2,5): i da joj nikakva sila ovoga ili ma koga sveta ne može nauditi: jer u svemu vi pobeđujete Gospodom Hristom koji nas neizmerno voli (sr. Rm. 8,37). Obučeni u silu svetih tajni i svetih vrlina, u tu svetu silu s visine, mi smo obučeni u oružje svetlosti, koje nanosi smrt svakoj tami, samo ako odlučno odbacimo sva dela tame, a to su gresi, i strasti (sr. Rm. 13,12). Naša je hrišćanska dužnost nad dužnostima, da smo uvek obuneni u Gospoda Hrista, zato neka naše biće svom dušom svojom i svom snagom svojom i svim srcem svojim i svim umom svojim danonoćno ostvaruje svetu evanđelsku zapovest i blagovest: „obucite se u Gospoda našeg Isusa Hrista“ (Rm. 13,14). Glavno je za nas, i najglavnije u svima našim svetovima i životima: „da se obučeni, ne goli nađemo“ (2. Kor. 5,3). Jer, nismo li obučeni u Gospoda Hrista, mi smo svim bićem goli pred gresima, pred strastima, pred smrtima, pred đavolima, i oni nam mogu pokrasti i umrtviti sve što je naše: i dušu, i savest, i um, i telo: jer svaka tačka našeg golog i nezaštićepog bića – meta je za njihovo pakleno oružje.
Opet i opet: obucite se u sveoružje Božje! Zašto? „Da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolova“. Jer protiv svega Hristovog u vama i oko vas, đavo ratuje najviše, i jedino, lukavstvom. To je njegovo sveoružje i sva njegova strategija. Jer kako bi ratovao sa Istinom Hristovom, i dizao ljude protiv nje, ako ne lukavstvom, obmanom, prevarom? A on ima bezbroj narkotičnih sredstava, pomoću kojih uspavljuje savest u čoveku, i um, i volju, i dušu, i ljudi izvršuju njegovu volju, pa čak pri tome često smatraju da su velikani, i samostalni u svome hristoborstvu. Đavo je time đavo što neće Boga ni po koju cenu. U našem zemaljskom svetu njemu je jedini cilj: da što više ljudi otuđi od Boga, digne protiv Boga, ogorči protiv Boga, izbezumi protiv Boga. Radi toga on upotrebljava sva lukavstva koja njegova đavolska pamet može da izmisli i njegova obezbožena uobrazilja da skuje.
Samo ta lukavstva su uvek vrlo vešto i zavodnički maskirana: on ih oblači i presvlači u razne filosofije i religije i umetnosti i nauke i ideje i slasti i strasti i grehe i tobož vrline i tobož istine i tobož pravde i tobož besmrtnosti i tobož večnosti i tobož čovečnosti. Jedno je od njegovih omiljenih lukavstava: svesti sve na hleb, na pitanje hleba; drugo – svesti sve na vlast, na carstvo ovoga sveta, proglašujući sebe gospodarem ovoga sveta; treće – pomoću lažnih čudesa zavoditi ljude (sr. Mt. 4,1-11). A to, šta je to? Ništa drugo do ratovanje protiv Boga i Božjeg plana i smisla i logike i prirode ovoga sveta i čoveka u svetu: sve Božje izvrnuti, izvitoperiti, obezlogositi, obezvrediti = ođavoliti. Lukavstvo je đavolje: načiniti od ljudi slepe krtice koje riju zemlju, da ne bi gledale ka nebu. Lukavstvo je đavolje: čovek je prolazno biće, smrtno i ništavno, našto mu nebo, besmrtnost, Bog? Lukavstvo je đavolje: u ovom svetu je toliko zla i smrti i strahota, da iznad ovakog sveta ne može postojati Bog. Lukavstvo je đavolje: čovek je veliki, ako je nezavisan od neba, od Boga, od svake nadzemaljske sile ili bića. Lukavstvo je đavolje: čovek može ovaj svet urediti sam, bez mešanja nekih viših, nebeskih sila, i to urediti savršeno, zato je osnovna potreba: osloboditi čoveka i rod ljudski od svake vere u Boga, i od svakog naslona na neki viši, nebeski svet. Lukavstvo je đavolje: sva pitanja u čovečanskom svetu treba rešavati čovekom, po čoveku, na čisto čovečanski način, da bi se osigurala pravilnost i pravičnost svakoga rešenja. Lukavstvo je đavolje: čovek je vrhovni zakonodavac; čovek je mera svih bića i stvari; čovek je jedino samosvesno biće, vrhunac evolucije, najsavršeniji domet razvoja. Lukavstvo je đavolje: čovek je bog, i ne treba mu drugih bogova osim njega; čovek je sebi sve i sva. Lukavstvo je đavolje: uživanje je jedini prirodan smisao čovekova života na zemlji; zato biti čovek znači – što više uživati. Lukavstvo je đavolje: čovek je izvor i istine i pravde i dobra i ljubavi i lepote i svesti i savesti i znanja i mudrosti i stvaralaštva. Lukavstvo je đavolje: nema đavola, nema Boga. A kad njih nema, onda đavo nesmetano radi nevidljivo u dušama ljudskim i u svetovima ljudskim, i ljudi se ne brane; jer zašto bi se branili od onoga koji ne postoji? Lukavstvo je đavolje: l’art pour l’art = umetnost radi umetnosti, filosofija radi filosofije, nauka radi nauke, čovek radi čoveka, a ne radi Onoga, i ne u slavu Onoga kroz koga se sve sazdade i radi koga se sve sazdade. Lukavstvo je đavolje: tvar stavljati na mesto Tvorca, i pretpostavljati je Tvorcu; više poštovati tvar nego Tvorca.
To ustvari i jeste idolopoklonstvo. A svako idolopoklonstvo u srži svojoj nije drugo do đavolopoklonstvo. Lukavstvo je đavolje: izmišljati lažne bogove, lažne hristose, lažne mesije, lažne proroke, lažne učitelje, lažne spasioce, lažna evanđelja, lažne ideje, lažne nauke, lažne sile, lažne moći, lažne umetnosti, lažne lepote, lažne teorije, lažne vere, lažne heroje, lažne svetove, lažne rajeve, lažne svetlosti, lažne prosvete, – i sve to vešto, a katkad i genijalno maskirati istinitošću; ustvari, unutar svega toga on – glavna stvaralačka sila, on koji je sav – tama, sav – laž, sav – pakao, sav – antibog. Lukavstvo je đavolje: sam se Satana pretvara u anđela svetla (2. Kor. 11,24); uvek sa jednim ciljem: da što više duša sablazni, pridobije, zavede, pogubi. U samoj stvari svaki greh je lukavstvo: obećava raj a daje pakao, obećava život a daje smrt, obećava Boga a daje đavola. U tome je prvi greh prvih ljudi, u tome svaki greh svih ljudi svih vremena. Poput prvog greha u raju, svaki greh je u suštini svojoj obmana, laž, prevara, samo maskirana maskom istinitosti. Kako svaki greh, tako i svaka strast je lukavstvo, i laž, i obmana: nudi slast, a ustvari daje otrov. No neosporiva je istina: u svima tim lukavstvima, i kroza sve njih, i u svima njima je uvek on, samo on = svelukavi đavo. Zato je svesveti apostol i rekao: „da biste se mogli održati protiv lukavstava đavola“ – πρὸς τὰς μεθοδείας τοῦ διαβόλου; a ne: protiv lukavstva đavola.
Da bismo se mogli održati protiv tih bezbrojnih lukavstava đavoljih, nama se i daje sveoružje Božje: protiv sveoružja đavoljeg – sveoružje Božje, protiv đavola – Bog. Naoružamo li se sveoružjem Božjim, koja se to laž može održati pred Večnom Istinom Božjom što je kroz Hrista u nama? koja se to nepravda može održati pred Večnom Pravdom Božjom što je kroz Hrista u nama? koje se to zlo može održati pred Večnim Dobrom Božjim što je kroz Hrista u nama? koji se to đavo može održati pred Večnim Bogom što je kroz Hrista u nama? koja se to smrt može održati pred Večnim Životom Božjim što je kroz Hrista u nama? Mi u Crkvi imamo vlast nad nečistim duhovima, koji delaju kroz sva bezbrojna lukavstva svoja u rodu ljudskom: kroz sve grehe, kroz sve smrti, kroz sve sablazni (sr. Mt. 10,1; Mk. 6,7; D. A. 5,16; 8,7; 19,12), Stoga moramo uvek biti na straži, i budni i hrabri u ratovanju sa njima. „Da nas ne prevari Satana, jer znamo šta on misli“ (2. Kor. 2,11). A on misli, šta? Misli kako da čoveka odvoji od Boga, i time pogubi večnom duhovnom smrću. To je sva njegova misao, njegova svemisao. Radi ostvarenja te svoje svemisli on i upotrebljava bezbrojna lukavstva, koja mu izmišlja njegov satanski um i divlja fantazija, raspaljena neugasivim ognjevima svih strasti i svih grehova. „Dubnne Satanine“ = τὰ βαθέα τοῦ σατανᾶ (Otkr. 2,24) su takve, da se u njima može udaviti svaki čovek, ako se ne držm Boga u Bogočoveku, ako nije obučen u sveoružje Božje. Jer samo pred živim Bogom i Gospodom Isusom Hristom, Satana i svi anđeli njegovi su nemoćni i bespomoćni (sr. Mt. 8,29-32; Mk. 5,12-13; 1,27; Lk. 4,36). Naš je danonoćni podvig i straženje: ne davati mesta đavolu (sr. Ef. 4,27). A mi dajemo mesta đavolu kada dajemo mesta grehu, jer kroz greh đavo se i uvlači u našu dušu. Ako pak iz nehata i nerađelja nad sobom ili iz greholjublja dajemo mesta mnogim gresima i strastima, oni će postepeno na presto srca našeg zacariti samog Satanu (sr. Otkr. 2,13). Jedino od Boga koji živi u nama kroz svete tajne i svete vrline beži đavo. Zato se stalno moramo boriti protiv sve vojske đavolove, tojest protiv svih grehova i strasti, i on će pobeći od nas, od našeg sveoružja Božjeg. Uvek je, i danju i noću, svakome od nas neophodno držati i izvršivati ovu evanđelsku zapovest: „Pokorite se Bogu, a protivite se đavolu, i pobeći će od vas“ (Jak. 4,7). A uz nju, još i ove božanske zapovesti: „Budite trezni i stražite, jer suparnik vaš, đavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere. Branite se od njega čvrstom verom“ (1. Ptr. 5,8-9): verom koja predvodi sve svete tajne i svete vrline, koja vascelog Gospoda useljuje u dušu vašu i oblači vas u sveoružje Božje (sr. Ef. 3,17).
Samo naoružan sveoružjem Božjim, čovek postaje dovoljno jak te se može „održati protiv lukavstva đavola“. Ako se hoće pobede nad đavolom, mora se sveoružjem Božjim ispuniti protiv sveoružja đavoljeg. Sveoružje đavola, to su – svi gresi, sve strasti, sve sablazni, sva iskušenja, sva zla, sve smrti. A sveoružje Božje? To su – sva dobra Hristova, sva savršenstva Njegova, sve svetinje, sve božanske sile, sve svete tajne, sve svete vrline, sva blagodat. Rečju: Crkva Hristova. Jer samo njoj sile ada ne mogu odoleti, samo nju ne mogu nadvladati (Mt. 16,18). Ma koliko zla đavo izveo protiv Hristovog čoveka, on mu uvek može protivstaviti nesravnjeno više Hristovog dobra. A Hristovo je dobro veće i jače od đavoljeg zla, koliko je Bog veći i jači od đavola.
Sveti Zlatoust blagovesti: Apostol nije rekao: protiv bojeva, protiv ratova, nego „protiv lukavstava“. Jer neprijatelj naš ratuje protiv nas ne prosto i ne otvoreno, nego lukavstvom. Šta je lukavstvo? Biti lukav, lukavstvovati – μεθοδεῦσαι – znači obmanuti i savladati prepredenošću, prevarom: to biva i u umetnostima, i u rečima, i u delima, i u utakmicama, kada nam se dogodi da imamo posla s varalicama. Vrag nikada ne predlaže javne grehe, nego, po svome lukavstvu, izvodi to na drugi način, tojest: koristi izgovore, ističe opravdani razlog. Time je apostol ohrabrio vojnike i naterao ih da straže što ih je naučio i ubedio da je u nas ratovanje sa neprijateljem iskusnim u ratovanju, i da se taj rat protiv nas vodi ne prosto i ne otvoreno nego sa velikim lukavstvom. Ukazujući najpre na osobine i miogobrojnost neprijatelja, on pobuđuje svoje učenike na opreznost. On želi ne da raslabi vojnike koji vojuju sa vragom, nego da ih osokoli i pokrene protiv njega. Obelodanivši prepredenost neprijatelja, on ih time uči budnosti. Ako bi im samo ukazao na silu neprijatelja i na tome stao, on bi kod njih izazvao potištenost. Naprotiv, on i pre i posle toga pokazuje da je moguće pobediti neprijatelja, i time ih naročito ohrabruje