Pošto je porodica – crkva u malome, to joj je za sve i u svemu potreban Gospod Hristos. Kako Crkva u velikome, tako i crkva u malome, uvek je crkva Hristom, uvek je crkva time što je On njena glava, a ona – Njegovo telo. U njoj sve zavisi od Njega: ona Njime živi, Njime postoji, Njime spasav
...Više
a, Njime besmrtuje – slušajući Ga u svemu i služeći Mu celim bićem svojim. U Crkvi: Bog je sve i sva za čoveka. Tako treba da bude i u braku, i u porodici, toj „domaćoj crkvi“. Crkva je najsavršenija organizacija, jer je najsavršeniji organizam: bogočovečanski organizam. U njoj su Bog i čovek sjedinjeni u jedan duhovnoblagodatni bogočovečanski organizam: Bog živi u čoveku i čovekom, i čovek živi u Bogu i Bogom; čovek se u svemu dobrovoljno potčinjava Bogu, usavršava Bogom, „raste rastom Božjim“ – „u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove“ (Kol. 1,10; Ef. 4,13), ali ne prestaje biti čovek; sve se obavlja i zbiva u duhu bogočovečanske simbioze, bogočovečanskog saživota, bogočovečanske saradnje, bogočovečanske ravnoteže i punoće. Zbog toga je Crkva jedina prava i istinska zajednica, jedino pravo i savršeno društvo: u njoj se i pojedinac usavršava društvom, i društvo pojedincem; i jedan i drugi dobija sile za takav podvig od čudesnog Gospoda Hrista, koji je u isto vreme i glava društvu kao celini, i glava svakome pojedincu kao ličnosti. Stoga van Crkve nema ni pravog društva ni prave ličnosti. To važi i za osnovnu ćeliju društva: brak, porodicu. Ta crkva u malome treba da „sluša Hrista u svemu“. A sluša Ga, ako muž kao „glava ženi“ ispunjuje zapovesti Njegove a žena opet zapovesti muževlje