Greholjubivi ljudi su obično umetnici u zlu, vešti u činjenju grehova i u skrivanju grehova. Zlo ima svoje ambisne tajne, koje ono „posvećenima“ otkriva, a lukavo od ostalih skriva. Da nije tako, čime bi ono pobuđivalo radoznalost kod ljudi? A ljudi ništa tako strasno ne vole kao tajanst
...Više
venost. Zato glavni reditelj zla tako umetnički i oblači u čaroliske tajanstvenosti sve vrste greha. Izazivači tajanstvene, slasti grehovne privlače ljude kao lepak muve. Ako ni u čemu, đavo je nesumnjivo genijalan u jednome: u raspredanju i ispredanju zla u bezbroj raznovrsnih kombinacija. Zaista je „tajna bezakonja“ grandiozna u našem zemaljskom svetu (sr. 2. Sol. 2,5). Ona vešto navodi i lukavo zavodi ljude na takve tajne greha o kojima je „sramno i govoriti“. Zato o njima ne treba govoriti, i time jezik svoj prljati, nego ih svetlošću svog svetog života obelodanjivati i njihovu nakaznost i svepagubnost izobličavati