Kada bi istina bila ma šta drugo a ne Bogočovek Hristos, ona bi bila mala, nedovoljna, prolazna, smrtna. Takva bi ona bila, kada bi bila: pojam, ili ideja, ili teorija, ili shema, ili razum, ili nauka, ili filosofija, ili kultura, ili čovek, ili čovečanstvo, ili svet, ili svi svetovi, ili ma ko
...Više
ili ma šta, ili sve to zajedno skupa. Ali, Istina je Ličnost, i to Ličnost Bogočoveka Hrista, zato je i savršena i neprolazna i večna. Jer su u Gospodu Isusu Istina i život jednosušni: Istina večna i Život večni (sr. Jn. 14,6; 1,4.17). Koji veruje u Gospoda Hrista, stalno raste Njegovom Istinom u njene božanske beskrajnosti: raste svim bićem svojim, svim umom, svim srcem, svom dušom. Pritom on neprekidno i živi Hristovom Istinom, zato što ona sačinjava sam život u Hristu. U Hristu se živi „istinijući = ἀληθεύοντες“, jer je život u Hristu istinovanje, stalno boravljenje svim bićem u Istini Hristovoj, u Istini večnoj. To istinovanje hrišćaninovo rađa se iz njegove ljubavi prema Gospodu Hristu; u njoj on i raste, i razvija se neprekidno, i večito traje, i nikad ne prestaje, jer „ljubav nikad ne prestaje“ (1. Kor. 13,8). Ljubav prema Gospodu Isusu pobuđuje čoveka na život u Njegovoj Istini, i održava ga stalno u njoj. Ona i čini te hrišćanin stalno raste u Hristu, raste u sve Njegove visine, širine, dubine (sr. Ef. Z,18). Ali, nikad sam, već uvek „sa svima svetima“, uvek u Crkvi i sa Crkvom, jer se drukčije ne može rasti „u onome koji je glava“ telu Crkve, Hristos. I kad istinujemo, mi istinujemo uvek zajedno „sa svima svetima“, i kad ljubimo – ljubimo „sa svima svetima“, jer u Crkvi je sve saborno, sve biva „sa svima svetima“, zato što svi sačinjavaju jedno duhovno telo, u kome svi saborno žive jednim životom, jednim duhom, jednom istinom. Samo „istinujući u ljubavi“ sa svima svetima mi možemo „u svemu da rastemo u onome koji je glava: Hristos“. Beskrajne sile koje su neophodne za ta uzrastanja svih hrišćana u boogočovečanskom telu Crkve, Crkva dobija neposredno od svoje glave, Gospoda Hrista. Jer samo On, Bog i Gospod, ima te bezbrojne beskrajne sile, i svemudro raspolaže njima.
Naš je hrišćanski poziv, naše je hrišćansko zvanje – „da u svemu rastemo u Onome koji je glava, Hristos“: jer se ljudsko biće jedino na taj način pravilno razvija i grede putem svog večnog naznačenja božanskog, određenog, mu od Trojednog Božanstva u predvečnom savetu, pre postanja sveta (sr. Ef. 1,4-13). Jedino „u svemu“ našem rastući u Hristu, mi to naše „sve“ vodimo u njegovu čarobnu večnost kroz bogočovečnost. A to naše „sve“, šta je? To je vascslo naše biće: i duša i um i savest i volja i telo, i sve što njih sačinjava, u svima njihovim tajanstvima i tajanstvenostima. Duša tvoja, duša moja – jedino rastući u Hristu kroz svete tajne i svete vrline, nalazi se na putu svog bogopodobnog usavršavanja, i postiže bezgranično božansko savršenstvo. Doživljujući Božansku Istinu Hristovu kao život života svog i biće bića svog, duša i raste Hristom u sve Njegove Bogočovečanske stvarnosti i savršenstva. Savest tvoja, ako ne raste sva u Hristu, brzo zakržlja i uvene. A raste li u Njemu kroz svete evanđelske podvige, ona se sva razraste u bogočovečanska savršenstva, i sve Hristovo postaje zanavek njeno. A volja moja i tvoja, a um tvoj i moj? Van Hrista, bez Hrista – umiru kroz bezbroj smrti u svima slabostima i zabludama i demonizmima i satanizmima. No hoćeš li da im osiguraš božansku moć i savršenstvo i besmrtnost i večnost, onda – vascelim umom svojim rasti u Hristu živeći Božanskom Istinom Njegovom, i vascelom voljom svojom rasti u Hristu vršeći Božanske zapovesti Njegove. I što više budeš rastao u Hristu dušom svojom, umom svojim, voljom svojom, savešću svojom, sve ćeš biti gladniji i žedniji većih i najvećih savršenstava bogočovečanskih, i radosno ćeš zaboravljati „ono što je ostrag“, što si postigao, i hrlićeš „za onim što je napred“, i trčaćeš „k daru Božjega zvanja, u Hristu Isusu“ (sr. Flb. 3,13-14), da bi dostigao „u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove“ (Ef. 4,13). A ta mera je – bogočovečansko bezmerje. Glavno je da ništa tvoje ne ostane van Hrista. Ostane li, znaj ostalo je u smrti, u bezbroj smrti; ostalo je u carstvu satanizma = u carstvu svih zabluda i neistina i zala; a to i nije drugo do carstvo beskrajnih muka, samomuka, očajanja, ludovanja, bezizlaznih teškoća, otrovnih samoća, samoubilačkih užasa. Nema sumnje, na svima putevima van Hrista čovek neizostavno degeneriše kroz grehe, kroz strasti, kroz zablude, kroz neistine u – podčoveka, u polučoveka, u nečoveka. Van Bogočoveka čovek se postepeno smanjuje, opada, dok ne spadne na čovečuljka, kojim se sile zla igraju kao bespomoćnom igračkom. Očigledna je istina: van Bogočoveka čovek se jezivo obeščovečuje, da najzad završi kao raščovek. Da, čovek u Bogočoveku, u Crkvi Njegovoj raste u blagodatnog bogočoveka kroz življenje „sa svima svetima“; a van Bogočoveka, on neminovno degeneriše u dobrovoljnog ili nevoljnog đavočoveka. Jer u visinu čovek može rasti i razvijati se do Boga, a u nizinu može padati i pasti do đavola. Radi toga je Bogočovek i došao među nas ljude: da nam u sebi pokaže savršenog čoveka, i da nam u isto vreme da sva sveta sredstva i sve božanske sile, pomoću kojih svaki od nas može izgraditi sebe u čoveka savršena. A sve to dato je u Crkvi – Bogočovekovom telu, uvek živom i životvornom, kome je glava sam Bogočovek Gospod Hristos: koji Svojim bogočovečanskim silama i oživljuje sve članove Crkve pomoću svetih tajni i svetih vrlina Duha Svetoga