14 Koji je zalog našljedstva našega za izbavljenje tečevine na hvalu slave njegove.
Kopirano
Komentari
Pečatom se potvrđuje istinitost onoga na čemu pečat stoji: u ovom slučaju – istinitost vere u Hrista i svega što ona sadrži i obećava. Jer , prisustvo Duha Svetoga u duši verujućeg, pečat Njegov na biću ovoga, i jeste „zalog nasledstva našega“ – ἀρραβὼν τῆς κληρ...
Više
ονομίας ἡμῶν, zalog, da ćemo potpuno usposedovati ono što nam Spasitelj Svojim Evanđeljem spasenja nudi i obećava. Duh Sveti nam vraća sva ona božanska bogatstva koja smo izgubili grehom i zbog greha. Ona sačinjavaju naše u Hristu nasledstvo, tekovinu. Zalog Duha i daje nam se „za otkup tekovine“ – εἰς ἀπολύτρωσιν τῆς περιποιήσεως. Kako dragocen zalog! – Sam Duh Sveti, koga nam Gospod Hristos daje od Oca. Sva Presveta Trojica radi na našem spasenju. To svaki oseća koji je verom u čudesnog Gospoda Hrista pošao putem spasenja. Sveti apostol blagovesti: „Bog nas utvrdi u Hristu, i pomaza nas, i zapečati, i dade zalog Duha – τὸν ἀρραβῶνα τοῦ Πνεύματος – u srca naša“ (2. Kor. 1,22). A zalog Duha Svetoga u nama razrasta se u sve darove Duha Svetoga, u sve svete vrline (sr. 1 . Kor. 12,4 -11 ), Zašto nam Gospod nije odmah dao sve – τὸ ὅλον -, nego nam najpre daje samo zalog? pita Sveti Zlatoust. I odgovara: Zato što mi sa svoje strane nismo ispunili sve. Mi smo poverovali; to je samo početak, i On je dao zalog. A kada veru pokažemo u delima, onda će nam uručiti sve – τὸ πᾶν. Zlog Duha „jeste deo one časti koja nam je od Boga obećana“.A pupoća svih obećanja tako je neizmerno ogromna i neizrazivo čarobna i sladosna, da sveti apostol veli za nju da je to ono što oko ljudsko nikada videlo nije, niti uvo ljudsko čulo, niti srce ljudsko naslutilo (sr. 1 Kor. 2,9).

Imajući u sebi zalog Svetoga Duha, hršićani doživljuju neiskazanu radost od tog svejedinstva u Hristu: osećaju svu slavu Njegovu, slavu Bogočoveka i Spasitelja, koji Crkvom ujedinjuje sve i sva sa Trosunčanim Božanstvom. Oni se s neiskazanom radošću osećaju jedno sa anđelima, i sa vascelom Božjom tvorevinom: i sa pticama, i sa biljkama, i sa životinjama, i sa zvezdama, i sa vasionama, i sa svima uopšte tvarima, jer „punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu“ ispunjuje im i dušu i srce i um: vasceo On u njima, vasceli oni u Njemu. Ali isto tako oni se sa istog razloga osećaju jedno sa svakom ptičicom koja tuguje u gnezdu svom ili izdiše u bolu svom; sa svakim cvetićem koji nevino i nevoljno vene i propada propadljivošću koju je greh ljudski naveo na njega i na svu tvar; oni se osećaju jedno sa svakim stradalnikom, sa svakim patnikom; oni tutuju zbog svakog grešnika; mole se za svakog zločinca, i uzdišu i vapiju i ridaju njega radi, i sebe radi, jer se jedno osećaju sa svima i sa svakim: sve što je ljudsko njih tišti, zahvata, nosi i boli. Ali ih u isto vreme „zalog Duha“ uzdiže iznad svih ljudskih bolova i muka i teši utehom neiskazanom: Utešitelj blagi vodi ih kroz muke ljudske i grehe ljudske i padove ljudske i paklove ljudske, da bi se oni što više, što vapajnije, što uzdisajnije molili za njih, za ljude, za sve ljude, Duhom Svetim usavršavani u vascelom biću svom, oni ocećajy i saosećaju kako zvezde uzdišu i tuže zbog grehova naših, kako kamenje jeca i raspada se zbog zločina naših, kako cveće i bilje plače i suze roni zbog zala naših, kako ptice i životinje i sva stvorenja Božja nariču nad greholjubivim rodom ljudskim, kako „sva tvar uzdiše i tuži“ zbog bola i jada i patnji što su ljudi razlili po njoj uvevši u ovaj svet greh, smrt i đavola. Ali pri svemu tome oni opšte sa nebeskim svetovima, sa svim onim što je na nebu: jer su u čudesnom Gospodu Hristu, tom svečudesnom sveosetilištu; u kome je sa nama ljudima sastavljeno sve što je na nebesima; i oni, sjedinjeni sa Njim, Njime osećaju, i sagledaju, i doživljuju život svih bića što su na nebu, svih tvari nebeskih, njihova heruvimska i serafimska slavoslovlja Jedinom Čovekoljupcu – Trosunčanom Bogu i Gospodu, i raduju se radošću neiskazanom. Iz Crkve, koja je u isto vreme sva na zemlji i sva na nebu, oni osećaju i saosećaju kao svoje sve što je na nebu i sve što je na zemlji, jer im je Gospodom Hristom sve to postalo svoje, naše, ljudsko: nasleđe naše, imanje naše, tekovina naša, blago naše, carstvo naše. Blagodaću Bogočoveka biće im je prošireno do svebića, i oni Duhom Svetim, čudotvornim silama Njegovim stalno osećaju sebe jedno sa svima ljudima i sa svima tvarima: sa svima tugama i mukama i patnjama ljudskim na zemlji, i sa svima radostima i ushićenjima i blaženstvima anđelskim na nebu. Oni – hristoliki sveosetljivci i svesaosetljivci: srce im je – svesrce: oseća sve radosti svih bića kao svoje, i sve tuge kao svoje, i sve smrti kao svoje, i sve grehe kao svoje, i sve muke kao svoje; duša im je – sveduša: prohodi sva bića i sve tvari, i u svakom se biću i u svakoj tvari oseća svoja, i iz sviju njih se moli za sve i sva: oko im je – sveoko, savest – svesavest, um – sveum, život – sveživot: jer im sve to daje, i sve to u njima stvara najveći čudotvorac svih svetova – Crkva Hristova: ona blagodaću Duha Svetoga i ljubavlju Gospoda Hrista njihov um preobražava u saborni um Crkve, njihovu dušu u sabornu dušu Crkve, njihovo oko u saborno oko Crkve; i oni, obeskonačnjeni svima bogočovečanskim beskonačnostima Crkve Spasove žive sabornom svedušom Crkve. A kroza sve to i u svemu tome oni osećaju sabornim svesrcem Crkve, besmrtuju i večnuju sabornom svedušom Crkve. A kroz sve to i u svemu tome oni ustvari i žive i misle i osećaju i gledaju i umuju i delaju blagodaću Trosunčanog Boga i Gospoda: od Oca kroz Sina u Duhu Svetom.

Otkuda sve to? Otuda što je čudesni i čudotvorni Čovekoljubac Gospod Hristos sastavio u Sebi sve što je njihovo: sastavio blagodaću srca njihova sa svim što je na nebesima i sa svim što je na zemlji; a pre toga: sastavio ih sa Sobom: sveblagim, svemilostivim, sveznajućim, svevidećim, sveosećajućim i svesaosećajućim Bogom i Gospodom: obukao ih u Sebe kroz sveto krštenje i oni se obukli u Njega, ispunio ih Sobom, svakom punoćom Božanstva kroz sveto pričešće i ostale svete tajne i svete vrline, i oni neumorno rastu rastom Božjim u sve bogočovečanske beskrajnosti i bezgraničnosti Njegove. Otuda, nikada kraja njihovom usavršavanju: što je ostrag zaboravljaju, a što je napred sežu se za njim: jer im valja dostići u čoveka savršena, u meru rasta visine Hristove, punoće Hristove, uvek imajući pred svima očima svoje duše i pred svima čulima svoga bića krajnji cilj svih podviga hrišćanskih: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski – Bog“ (Mt. 5,48). Usavršavanju njihovom neće biti kraja, blagovesti Sveti Simeon Novi Bogoslov, jer prestanak u uzrastanju učinio bi kraj Beskonačnome. Oni koji idu za Beskonačnim, nema kraja njihovom idenju. Reci mi, kako oni mogu dostići kraj Beskrajnoga? To je nemoguće, i sasvim neostvarljivo. Takva misao ne može ni na um pasti svetima, ni ovde na zemlji dok su u telu, ni tamo kad se prestave u Bogu. Jer , oni, pokrivajući se svetlošću Božanske slave, ozaravani njome i sijajući njome, i naslađujući se njome, sa potpunom i savršenom ubeđenošću nasigurno znaju da će njihovo usavršavanje biti beskonačno i napredovanje u slavi večno.
Sv. Justin Ćelijski
Sv. Justin Ćelijski
(1894 - 1979)
Analiza
Pretraga