Zato dakle dok imamo vremena, činimo dobro svima, a osobito onima koji su s nama u veri. Jer vremenim stičemo večno, kratkotrajnim – neprolazno, zemaljskim – nebesko. U ovom svetu mi moramo naše božansko dobro, taj naš nebeski usev, štititi i braniti od svake nepogode zla, koje su tako č
...Više
este, i skoro neprekidne, na njivama našeg zemaljskog života. Kako braniti? Braniti, danonoćno se trudeći oko svog evanđelskog dobra sa velikom revnošću u veri, u ljubavi, u molitvi, u postu, u bdenju, u trpljenju, u čistoti, u krotosti, u smirenosti, i u ostalim svetim vrlinama, i ne dati da nam to dotuži. Jer znamo da će svebrižni i svemoćni Gospod učiniti da uzrastu žita pravde naše. Naše je da se neumorno trudimo: da kopamo, da oremo, da sejemo, da zalivamo, a Bog daje sile semenu te raste, zri i sazreva u plodove (sr. 1. Kor. 3,6-7). No i taj naš danonoćni trud postaje nam lak i radostan kada ga činimo u zajednici sa braćom po veri: jer su i oni u istom podvigu i trudu. I pomažu nas svojom verom, svojom ljubavlju, svojom molitvom, svojom revnošću. Stoga smo dužni da s radošću činimo dobro, osobito onima koji su s nama u veri. I to „dok imamo vremena“: jer što sejemo u vremenu, požnjećemo u večnosti, što sejemo na zemlji – požnjećemo na nebu, što sejemo u ovom svetu – požnjećemo u onom. U svakom trenutku života svog mi smo zemaljskonebeska bića: sve što činimo, mislimo, osećamo, odmah se nevidljivo prenosi sa zemlje na nebo, odjekuje tamo, odražava se tamo, produžuje se tamo. Zato je od večne važnosti sve što čovek čini, što čovek misli, što čovek hoće. U svakom trenutku postojanja svog čovek je vremevečno biće: i sve što je njegovo ima večni značaj i večni smisao. Zato, pazi kako živiš! pazi kako misliš! pazi kako osećaš! pazi kako radiš! pazi kako gledaš! pazi kako slušaš! Jer svim tim ti određuješ i predodređuješ večnu sudbu svoju u onom svetu