„Jer telo želi protiv Duha, a Duh protiv tela: ovo se protivi jedno drugome“. – Šta, zar Duh Sveti, kao Treće Lice Presvete Trojice, nije i sam Tvorac tela čovečijeg, da se ono protivi Njemu? Ako je u čoveku samo duša od Boga, Duha Svetog, telo onda od koga je čim je protivno Duhu Svet
...Više
om, ne od đavola li? No, to je besmislica. Ovde je reč ne o telu koje sačinjava veštastvenu stranu čovečijeg bića, nego o rđavim pomislima, rđavim željama, rđavim mislima, rđavim osećanjima, pomoću kojih se služi zlu i đavolu. Jer, šta je protivno Duhu Svetom u čoveku? Ne telo, koje je stvoreno Bogom kao dobro i bezgrešno, koje je stvoreno „za Gospoda“. To je ono što je nesveto, nečisto, grešno, smrtno, đavolje. To je ono što se u čoveku protivi Duhu Svetome, a ne telo samo po sebi, kao materijalna priroda. U stvari, šta je telo? Telo je samo organ duše; bez duše ono je neaktivno: niti oseća, niti misli, niti dejstvuje; mrtvo je. Duša je ta koja telesnim okom gleda i vidi; duša je ta koja telesnim uhom sluša i čuje; duša je ta koja telo kreće i telom dёla, radi, hoće, misli, oseća. Duša sačinjava duhovnu stranu čovečijeg bića, a telo – materijalnu. I jedno i drugo je od Boga, koji ih je stvorio kao jednu celinu, koja se naziva čovek. Samo u duši je izvor čovekova života; telo je oruđe života. U duši je izvor i svega bogočežnjivog u čoveku, ali i svega greholjubivog. I to u njenoj slobodi: ona bira između dobra i zla, između vrline i poroka, između Boga i đavola. Ona je ta koja je najpre kroz Evine oči pristala na greh, zavolela zabranjeni plod, i tek onda upotrebila ruke tela da ga otkinu i usta da ga okušaju. Takav je uopšte put greha: iz duše kroz telo u delo. Tako prvog greha ljudskog, tako svakog greha uopšte. Hotenje, želja pripada duši, volja, njena sloboda, koja se može i korisno upotrebiti i zloupotrebiti. Zlo koje duša želi, i jeste ono što se protivi Bogu i svemu Božjem, Duhu Svetom i svemu svetom. Zla volja je izvor svega protivljenja čovekovog Duhu Svetom, kao nosiocu svekolikih dobara Božjih. Duh Sveti je nosilac, davalac i nadahnitelj svake vrline, svega svetog, svega božanskog, svega dobrog; zato je greh, i svaki porok, i svako zlo protiv Duha Svetog. U prirodi je zla da se protivi dobru, kao što je u prirodi dobra da se protivi zlu. Kada hoćete da činite zlo, onda protiv njega ustaje ono božansko dobro koje je u vama; a kada hoćete da činite dobro, onda protiv njega ustaje zlo koje je u vašoj greholjubivoj volji. Vaše je da birate: ili dobro koje je od Boga Duha Svetog, i zato uvek božansko, čarobno, svepobedno; ili zlo koje je od đavola, i zato uvek ružno, gadno i čovekoubistevno, i svagda nemoćnije od Božjeg dobra. Ako dušu svoju dobrovoljno potčinite Duhu Svetom kroz svete vrline, postaćete nepobedivi, i nikakvo vam zlo neće moći nauditi. A kada čovek dušu svoju potčini greholjublju, onda gresi i poroci toliko porastu u njemu, toliko se slože, sjedine, ujedine u jednu organsku celinu, da prosto obrazuju čitavo telo, nedeljivo i jedno; i to telo „želi protiv Duha“, i to telo „protivi se“ svemu što je od Boga Duha Svetoga. Iza tog tela greha i poroka uvek se skriva tvorac greha i poroka – đavo. Razgrnite ma koji greh i ispitajte ga do kraja, na dnu njegovog bića uvek ćete naći đavola kao glavnu stvaralačku silu njegovu. Ali isto tako, razgrnete li ma koje dobro, uvek ćete u srcu njegovom pronaći neku božansku silu kao glavnu stvaralačku moć njegovu