Ali božanska ljubav Hristova, to je mučna i teška nauka, koja se s mukom nauči, i ustvari uvek uči: iskustvom, životom, praksom uči. Bezbrojne su vrste samoljublja, greholjubivog samoljublja, koje nas na bezbroj načina odvlači, otuđuje od božanske ljubavi Hristove, te mi ni u sebi ni u bl
...Više
ižnjima svojim ne možemo jasno ni da vidimo ni da osetimo bogolika bića, besmrtna bića. Osim toga, bezbrojne su samoljubive ljubavi u svetu čovečanskom, ljubavi sebične, ljubavi samožive, osladostrašćene, ogrehovljene, obezbožene, obezbogočovečene. Svaka ljubav koja ne ljubi bližnjega svog radi onoga što je božansko, večno, bogoliko, besmrtno u njemu, jeste nazoviljubav, psevdoljubav, lažna ljubav. Takve su, u većoj ili manjoj meri, sve ljubavi u svetu čovečanskom sem ljubavi Hristove. Svaka ljubav koja hrani u čoveku ono što je samoživo, samoljubivo, sebično, prolazno, smrtno, ustvari je ubilačka ljubav. I takozvana najsvetija ljubav na zemlji – materinska ljubav, postaje ubilačka ljubav, ako nije zasnovana na božanskoj ljubavi Hristovoj i prožeta njome. Jer materinska ljubav bez božanske ljubavi Hristove, šta radi sa predmetom svoje ljubavi – detetom? Priprema ga za plen smrti, i grehu, i đavolu. Da, i đavolu! Jer ljubeći svoje dete kao svoje, a ne kao bogoliki dar Božji, kao besmrtno stvorenje i čedo Božje, ona ga ustvari osuđuje na smrt, i sprema za smrt, i time ubija. Jedino božanska ljubav Hristova daje i osigurava božansku besmrtnost biću ljudskom, svakom biću ljudskom. Zato je jedino i istinita, jedino i besmrtna, jedino i večita. Jedini Gospod Hristos ima i daje svakom biću ljudskom: večni život, večnu istinu, večnu pravdu, večnu radost, večno blaženstvo, zato On jedini i ima pravo zahtevati od ljudi da više ljube Njega negoli decu svoju, negoli roditelje svoje, negoli braću svoju, sestre svoje, ili ma kog drugog. Jer sva ta bića ljudska, i kao pojedinci i kao zajednica, ne mogu dati čoveku večnu istinu, večnu pravdu, večni život. To daje samo Gospod Hristos. Zato je ljubav prema Njemu – prva i najveća zapovest; a ostale ljubavi prema bližnjima dolaze uvek posle nje i iza nje, i dobijaju svoje biće i vrednost i besmrtnost i večnost samo od nje i iz nje. Otuda je ljubav prema bližnjima uvek na drugom mestu, i sačinjava „drugu zapovest“. Zato što je tako, ljubav Hristova se dugo uči: uči molitvom, uči postom, uči smirenošću, uči krotošću, uči trpljenjem, i svima ostalim vrlinama evanđelskim: jer se ona dobija pomoću njih, i održava pomoću njih, i hrani pomoću njih, i živi i besmrtuje pomoću njih. Stoga hrišćani nikada nisu dovoljno savršeni u ljubavi svojoj; jer je njihov uzor i ideal sam Gospod Hristos sa Svojom božanskom ljubavlju. Pravi hrišćani se neprekidno usavršavaju u toj ljubavi, rastu u sve njene beskrajnosti, i nikada ne mogu reći sebi: savršeni smo u ljubavi. Na tom putu usavršavanja bivaju zastajanja, malaksavanja, spoticanja, zbunjivanja, padanja i otpadanja. I to uvek, posredno i neposredno, po dejstvu zloduha mržnje, đavola. Jer je on u tome umetnički vešt i zao: da hrišćane navede da se kolju i jedu među sobom, pa čak i da se istrebljuju