Stoga su u ljubavi božanskoj svi zakoni neba; i više: svi zakoni koji su i za samog Boga zakoni. Ljubav je ustvari svezakon, obavezan za Boga i za sva stvorenja Božja. Otuda se sav zakon za anđele na nebu i za ljude na zemlji sadrži u božanskoj ljubavi Hristovoj. Stoga se sav taj zakon, sav ta
...Više
j svezakon, ispunjuje u jednoj reči, u ovoj: „Ljubi bližnjeg svog kao sebe samog“.
Božanskom ljubavlju ljubeći bližnjeg svog kao sebe samog, ti ćeš svakog čoveka osetiti kao svog bližnjeg, i u svakome videti besmrtnog brata svog. Jer božanska ljubav Hristova ima tu silu: da ti otvori dušu bližnjega tvog, i samu suštinu njenu – bogolikost, i u toj bogolikosti – božansko veličanstvo i lepotu i sjaj bližnjega tvog. I ti, ljubeći čoveka božanskom ljubavlju Hristovom, ljubiš u njemu sve ono što je bogoliko, božansko, bogočežnjivo, bogoljubivo, besmrtno, večno, bogočovečno. I na taj način, jedino na taj način, opitno doznaješ šta je čovek u suštini svojoj, dolaziš do jedino istinskog znanja o čoveku, do jedino istinskog čovekopoznanja. A kroz to – do jedino istinskog samopoznanja. Da, jedino ljubavlju Hristovom se dolazi i do istinskog čovekopoznanja i do istinskog samopoznanja. Jer njome ti opitno i stvarno upoznaješ i sebe sama kao biće bogoliko, bogočežnjivo, besmrtno i večno. Tu nema ni trunke samoljublja. Jer ljubeći bližnjeg „kao sebe samog“, i kroz bližnjega ljubeći sebe, ti ustvari ljubiš ono što je božansko, Božje i u tebi, što je besmrtno i večno, što je od Boga i uvek pripada Bogu u svima životima i u svima svetovima. Ko ljubi čoveka, taj poznaje čoveka. Ali pre toga i ispred toga ide ona evanđelska istina: Koji ljubi Boga – poznaje Boga (sr. 1. Jn. 4,7). Tako i: koji ljubi čoveka – poznaje čoveka. Mi smo ljudi jedan drugome bližnji samo Bogom, samo bogolikošću. Jedino preko Boga mi smo bliski jedan drugome. Bez Boga – mi smo udaljeni jedan od drugoga, odvojeni nepremostivim ambisima egocentrične samozatvorenosti i nesaglednim ponorima mračnih beskonačnosti.
Šta je to u našem ljudskom biću, sem bogolikosti, što bi nas ljude moglo učiniti bliskima i bližnjima jednog drugome, što bi nas suštinski vezivalo i ujedinjavalo? Da li telo? Ono je ilovača koja se raspada u sebi i od sebe, koja ni sebe ne može da drži u jedinstvu. Kako onda može nas držati u jedinstvu sa ljudima oko nas? Tako i duh u nama, bez bogolikosti, tako i um i savest i volja – sve su to bespomoćni usamljenici, koji se ničim ne mogu istinski i suštinski povezati sa ljudima oko sebe, i osetiti ih kao bliske i bližnje, kao jednu Božju porodicu. Svaki – kao suvo zrno peska; a svi – gomila ničim nepovezanih bezbrojnih zrna peska. Međutim, samo ljubav Hristova, sjedinjujući čoveka najpre sa Bogom preko bogolikosti, u isto vreme sjedinjuje ga preko Boga sa ostalim ljudima, kao sa bogolikim bićima, kao sa bogolikom braćom, besmrtnom i večnom braćom, koji su nam bližnji bogolikošću, i to večito bližnji kroza sve beskonačne vekove vekova