Da nije Bog ljubavi sišao u ljudsku prirodu i obogatio je svojim Božanstvom postavši čovek, šta bi bilo od nas ljudi, od vascelog roda ljudskog? Mi bismo svi do jednoga zanavek ostali bedni i bespomoćni siromasi. Nesumnjivo bedni i bespomoćni. Zar nije čovek, svaki čovek, kukavni siromah, p
...Više
ošto je smrtan? Ima li većeg siromaštva nego biti smrtan? A rod ljudski? Zar ima bednije vrste bića među svima vrstama bića, od komaraca pa sve do Heruvima i Serafima? Sigurno je da nema. A kad smo smrtni, onda smo siromašni svakim siromaštvom: u nama nema ni besmrtne istine, ne besmrtne pravde, ni besmrtnog dobra, ni besmrtne ljubavi. Bez toga pak, nije li najveća muka i najveće prokletstvo – biti čovek? Da nije Hristos postao čovek, koje bi razumno biće pristalo da bude čovek? A ako bi ga primorali na to, to bi bila tiranija kojoj nema ravne u poznatim svetovima.
Čovek si, rodio si se na ovaj svet ne po svojoj volji, a ne veruješ u Hrista Gospoda. Zaviri u svoje dobro, i svestrano ga ispitaj. Ono je tako mršavo, tako trošno, tako prolazno, tako smrtno, da svakog trenutka izdiše pod udarcima zla. Ako nije potpuno izdahnulo, sigurno će izdahnuti. Zar je takvo tvoje dobro ustvari dobro? Ta to je puko siromaštvo.
Usto, i ne znaš šta je istinsko dobro, i u tom neznanju svom često proglašuješ zlo za dobro. To je neminovno; to je završni udes svakoga čoveka bez Hrista, – Ispitaj nepristrasno svoju istinu. Šta je ona, čime stoji, na čemu se drži? Na tvom smrtnom razumu i smrtnim čulima. A oni smrtni, kakvu ti istinu mogu poroditi ako ne smrtnu. A smrtna istina, to je truležna istina, raspadljiva istina, crvljiva istina, smrdljiva istina. I ti si ne samo puki siromah, nego još i osramoćeni siromah. – Hajdemo smelo dalje: imaj intelektualne smelosti pa anatomski ispitaj svoju pravdu, svoju ljubav, svoje čovekoljublje, svoje milosrđe. Rastavi ih na osnovne sastojke, i pronaći ćeš da su od iste građe od koje i smrt. I ako si sposoban za iole normalna osećanja, ti, ćeš morati osetiti kako zaudaraju na smrt i tvoja ljubav, i tvoje čovekoljublje, i tvoje milosrđe. Sve su to obrazine, maske, pa i lešine. Lešine u mrtvačkom kovčegu tela tvog. Nije li sve to dokaz tvoga pukog i sramnog siromaštva? I ti pristaješ da budeš čovek u takvim sramnim i strašnim stvarnostima, tvojim stvarnostima?
Nije li to i slepilo i ludilo?Ali, takav je čovek bez Hrista, samo takav. I ne može nam niko dokazati da nije takav, jer nam ne može pokazati čoveka bez Hrista koji bi bio bogat stvarnom istinom, stvarnim dobrom, stvarnom pravdom, ili bar raspolagao time u onolikoj meri koliko je potrebno da se umiri normalno ljudsko saznanje, normalna ljudska savest. To siromaštvo, to slepilo, to ludilo je udeo svakog ljudskog bića na ovoj planeti, jer je svako smrtno. A kad je smrt završni doživljaj čoveka, zar je onda dostojno biti čovek? A kad smrt pokosi sa čovekom i njegovu istinu, i njegovo dobro, i njegovu ljubav, i njegovu pravdu, zar onda vredi mučiti se i boriti se za takvu istinu, za takvo dobro, za takvu ljubav, za takvu pravdu? Sve je to užas do užasa, i strašilo dr strašila, i obmana do obmane. I logičnije bi bilo da se takav čovek i ne zove čovek već – lelek, lelek, lelek!
Sve je to tako, i zanavek bi ostalo tako, da Gospod Hristos nije postao čovek. Ali, sa Njim – sve se menja: čovek i sve što je u njemu. Jer je Gospod Hristos, Bog Logos očovečeni, uneo u ljudsku prirodu: besmrtno božansko Dobro, besmrtni božanski Život, besmrtnu božansku Istinu, i Pravdu, i Ljubav, i Svetlost, i Večnost. I čovek je zaista postao bogat, i to bogat nepropadljivim, večnim bogatstvom. I vi, gledajući čoveka Isusa koji nema gde glave skloniti u našem zemaljskom svetu, mislite: On je siromah. Da, nesumnjivo siromah, pošto je uzeo na sebe smrtnu i grešnu prirodu ljudsku.
Ali taj siromašak Isus ostao je iznutra Bogom: Bog je uzeo na sebe smrtno telo ljudsko, crvljivo i smrdljivo telo ljudsko. To je poniženje? Svakako. I to poniženje kakvo nikada ne vide ni svet anđelski, ni svet demonski, ni svet čovečanski.
Svečisti, svesveti, svevečni, svesavršeni Bog uzeo je na sebe obličje truležnog, crvljivog, smrdljivog, smrtnog čoveka (sr. Flb. 2, 7-8). Ali, On je to učinio, da bi nas na najcelishodniji i najbolji po nas način spasao od smrti, od tog svepagubnog siromaštva: sišao u smrt, ali kao Bog ostao besmrtan; postao čovek, ali ostao Bog, i kao Bog spasao čoveka od smrti, od greha, od đavola (Flp. 2, 6-11). A za Boga ništa prirodnije i lakše od toga. I ništa očiglednije za nesrećno biće kao što je čovek.
Ali je vrhunac čovekoljublja u tome, što je čudesni Gospod Hristos sve svoje učinio našim, opštečovečanskim, davši nam svima sredstva i mogućnosti da se obogatimo njegovim bogatstvom. Kako? Tako, što je ne samo postao čovek i kao Bogočovek izvršio spasenje sveta, nego je sa svim tim ostao u našem čovečanskom svetu, ostao u Bogočovečanskom telu svom – Crkvi svetoj. Samo se treba čoveku učlaniti u to sveto Telo, i onda: besmrtna Istina Hristova postaje – tvoja Istina, tako isto i besmrtna Pravda njegova, i Ljubav njegova, i Život njegov, i Dobro njegovo. Jednom rečju, sve Hristovo postaje i zanavek ostaje – tvoje. Zar to nije bogatstvo, kakvo čovek ne može bez Hrista ne samo dobiti nego ni zamisliti?
Imajući u vidu tu čudesnu blagovest, hristonosni apostol i blagovesti korintskim hrišćanima, a preko njih i svima nama: „Znate blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista da, bogat budući, vas radi osiromaši, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“.