13-18
„Ne da drugima bude lakše, a vi da se opteretite, nego podjednako: vaš suvišak neka bude u sadašnje vreme za njihov nedostatak, da i njihov suvišak bude za vaš nedostatak; da bude jednakost; kao što je napisano: Ko je mnogo skupio, nije mu preteklo: i ko je malo skupio,
...Više
nije mu nedostalo. A hvala Bogu, koji je dao takvo staranje za vas u srce Titovo. Jer on primi moljenje; no pošto je veoma revnostan, svojevoljno otide k vama. A poslasmo s njim i brata koga kao propovednika evanđelja hvale sve crkve.“
Prizivajući korintske hrišćane milosrđu i milostinji, sveti apostol ih poziva svetoj evanđelskoj jednakosti ljudi: jednakosti najpre u evanđelskim osećanjima, i kroz to jednakosti u imovini. Dobrovoljno i s radošću davati od svoga onome bratu koji nema, to je put na evanđelskom kolektivizmu imovinskom.
Tu nema ničeg prinudnog ni nasilnog. Kolektivizam u imanju samo je posledica svetog kolektivizma duša hrišćanskih. Jer siromašnih je među nama zato, da bi se mi pomoću njihovog siromaštva obogatili evanđelskim vrlinama: milosrđem, milostinjom, čovekoljubljem. Sve pak to ističe iz hristoljublja. Jer hristoljublje je izvor svega evanđelskog u nama, sveizvor i svevrlina. Tako nas siromasi ustvari obogaćuju Hristovim bogatstvom. Mi njima dajemo milostinju, a oni nama – Hrista. Ko onda više daje? Očigledno, oni nama a ne mi njima.
Zato su nam siromasi neophodni za spasenje naše. To je razlog što su nam i neiskazano mili i što treba sve naše da delimo sa njima – „da bude jednakost“: jednakost najpre u ljubavi prema Sladčajšemu, od koje dolazi i jednakost u vascelom životu: u svima osnovnim osećanjima i shvatanjima i mislima. To znače svete reči svetog apostola: „Ne da drugima bude lakše, a vi da se opteretite, nego podjednako: vaš suvišak neka bude u sadašnje vreme za njihov nedostatak, da i njihov suvišak bude za vaš nedostatak; da bude jednakost; kao što je napisano: Ko je mnogo skupio, nije mu preteklo; i ko je malo skupio, nije mu nedostalo“. Napisano u proroka Mojsija (2 Moj. 16, 18), a u potpunosti ostvareno u hrišćana.
Na toj sveštenoj jednakosti osećanja i imanja rade svi pravi hrišćani, na prvom životu apostoli. Ko revnosnije radi na tome, utoliko je bolji hrišćanin. Starati se o sirotinji, sveta je briga evanđelskih ljudi. Ne treba sumnjati: siromah koga vidiš, najsigurniji ti je vođ u carstvo Božje, u raj. Dovoljno je setiti se samo Lazara evanđelskog.
Zar ubogi Lazar nije mogao odvesti za sobom u raj i neosetljivog bogataša, samo da je bogataš evanđelski osetio radi čega je siromah pred njegovim vratima? I onda evanđelski postupio. I eto mu sigurnog vođe u raj. Zato su evanđelski ljudi uvek puni tute i brige o sirotinji. Oni ih osećaju kao deo sebe. Ustvari tako i jeste. Svi mi hrišćani sačinjavamo jedno telo, jednu dušu, svi: i bogati: i siromasi, i učeii i neuki, i ugledni i poniženi.