„… kao neznani a poznati“. Zbog beskrajne smirenosti svoje, sluge Božje su često „neznani“, nepoznati, jer neprestano skrivaju svoja evanđelska dela, da ih ljudi ne bi znali ni slavili. No i kad to skrivaju, i sakriju sebe potpuno od ljudi (kao, na primer, Sv. Pavle Tivejski), ipak su i
...Više
tada „poznati“, najpre Bogu, a zatim, po Božjoj volji, i ljudima. Koliko je neznanih pravednika evanđelskih, koje je Bog objavio kao takve tek posle njihove smrti, a mnoge će od njih objaviti tek na Strašnome sudu! Naročito koliko je takvih „neznanih“ pravednika među pustinjacima i među jurodivima! Ko je bio „neznaniji“ i prezreniji od svetog Jovana Kolibara i Aleksija čoveka Božija? A Gospod ih je, u svoje vreme, proslavio kao retko koga.
„… kao oni koji umiru a evo smo živi“. Hrišćani umiru svetu, jer ne žive svetu i za svet, ali su živi Hristu i žiee za Hrista. Zato su ne samo živi, već večito živi. Hrišćani umiru smrću Hristovom, upodobljavaju se njegovoj smrti, ali se na taj način priopštavaju životu Hristovom, ulaze u vaskrsenje njegovo, i time u večni život božanski (Flp. 3, 10-11). Hrišćani umiru grehu, ali Hristom oživljuju za bezgrešni i pravedni život; i kad izgledaju mrtvi, oni su ego živi.
Sveti apostol Pavle svaki dan umire, ali ko je živiji od njega, ko besmrtniji, ko večniji? Tim baš svakodnevnim umiranjem za vaskrslog Gospoda Hrista, on neprestano vaskrsava u besmrtnost i život večni. Mi ne bežimo od smrti kad je ona za Hrista, jer znamo da je smrt naša za Hrista put za naše vaskrsenje u Hristu i naše vaznesenje sa Hristom. Hrišćane u ovom svetu ismevaju, muče, ubijaju, a oni svojim ubicama iz onog sveta odgovaraju: „evo smo živi!“
„… kao nakazani a ne umoreni“. I kad hristoborci hoće da ubiju, da usmrte, da umore hrišćane, oni ne mogu. Jer ih ne mogu ubiti, dušu im ne mogu ubiti, ako im telo i ubiju. I zbiva se proročanstvo i blagovest: „Ne bojte se onih koji ubijaju telo a duše ne mogu ubiti“ (Mt. 10,28). I oni svojom besmrtnom dušom pokazuju iz onog sveta da nisu „umoreni“, ubijeni. U tome je nepobediva i neumrtvljiva sila hrišćana, a najpre svetih mučenika hrišćanskih i ispovednika. Oni su zaista za Hrista „nakazani a ne umoreni“, ne ubijeni. Ustvari, i najveće muke, kojima hrišćane podvrgavaju, i najmnogobrojnije smrti kojima ih predaju, samo su nakazanja, a ne umrtvljenja, ne umorstva: kroz ove njih hrišćani samo prolaze i u večni život ulaze. Šta je onda za njih smrt, i bezbrojne smrti? Ništa drugo do mostovi ka večnom životu, mostovi u besmrtnost i carstvo nebesko.